episteme? (uz ulomak iz Aristotel, Nikomahova etika i Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

[nastavak na aletheia? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)]

Već prije rekosmo kako postoje dva dijela duše, jedan koji je razuman i drugi koji je nerazuman. Sad na isti način valja razlučiti i u dijelu koji je razuman. Nek se pretpostavi da ima dva dijela u tome koji je razuman — jedan kojim promatramo ona od bića kojima počela ne mogu biti drukčija, i drugi za ona koja se mogu mijenjati. Naprama stvarima što su rodom različite, odgovaraju i dijelovi duše rodom različiti već po samoj naravi, jer im je po nekakvoj sličnosti i srodnosti i prisutna spoznaja. Nek se jedan od tih dijelova zove znanstveni (epistemonikon), a drugi rasudbeni (logistikon). Naime, promišljati i rasuđivati je isto, ali nitko ne promišlja ο onim stvarima koje ne mogu biti drukčije. Stoga je rasudbeno jedan dio onog dijela koji je razuman. …

Nek bude pet načina kojima duša postiže istinu (aletheuin) s pomoću izrijeka ili nijeka, a ti su: umijeće (tehne), znanost (episteme), razboritost (fronesis), mudrost (sofia), umnost (nous). Tu se ispuštaju pretpostavka i mnijenje, jer nas mogu obmanuti.

Razlika između njih se odnosi na ono čime se bave: epistemonikon se bavi “onima od bića kojima počela ne mogu biti drukčija”, a logistikon onima koja mogu biti i drukčija. Pritom su sofia i fronesis hijerarhijski iznad episteme i tehne.

Što je znanost — ako ćemo točno govoriti i ne povoditi se za pukim sličnostima — jasno je iz ovoga što slijedi. Naime, svi pretpostavljamo da ono što znamo ne može biti drukčije; ο stvarima koje mogu biti drukčije — kad se nađu izvan našeg zora — skriveno nam je da li jesu ili nisu.Stoga predmet spoznaje biva po nužnosti. I zbog toga je vječan, jer stvari koje su uopće po nužnosti sve su vječne; a vječne stvari su i nenastale i nepropadljive. Uz to se čini da se svaka znanost može naučavati, a što je spoznatljivo da je i naučljivo. Svaka nastava počinje od onoga što se većzna, kao što smo tvrdili i u Analitici; jednom biva navođenjem [indukcijom], drugi put biva zaključivanjem [dedukcijom]. Navođenje je počelo i za spoznaju općenitosti, dok zaključivanje polazi od općenitosti. Postoje počela od kojih započinje zaključivanje, a do kojih se ne dolazi zaključivanjem, ali se stiže navođenjem. Znanost je dakle dokazna moć, s ostalim značajkama koje izložismo u Analitici, jer kad tkogod na stanovit način vjeruje i kad su mu poznata počela, on znanstveno spoznaje; ako mu nije poznato ništa više od samog zaključka, posjedovat će znanost samo prema pripatku.

Nek toliko bude dosta ο samoj znanosti.

ulomak iz Aristotel, Nikomahova etika VI. knjiga, 1988., link, str. 118.-120.; preveo: Tomislav Ladan; izvornik: ΑΡΙΣΤΟΤΕΛΟΥ, ΣΗΘΙΚΑ ΝΙΚΟΜΑΧΕΙΑ (1139a6 i d., 1139b18 i d.)

aristotle--1

Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.)


Općenita je vodilja po kojoj Aristotel orijentira svoju analizu fenomena episteme, tehne, itd. jedno dvostruko pitanje:

1.) kako izgledaju ona bića koje taj način aletheuein raskriva, i

2.) da li taj način aletheuin također eksplicira arhe (“počelo”) tih bića?

Stoga je vodilja za analizu episteme: 1.) pitanje o bićima koja episteme otkriva, i 2.) pitanje o arhe. …

[Uz 1.)]

Svi pretpostavljamo da ono što znamo ne može biti drukčije; o stvarima koje mogu biti drukčije – kad se nađu izvan našeg zora – skriveno nam je da li jesu ili nisu. …

Samo ono što je uvijek može biti znano. Ono što može biti drugačije nije znano u strogom smislu: … ako nisam zapravo upravo uz njega, ono se može promijeniti. Dok ja zadržavam svoje gledište. Nasuprot tome, znanje je karakterizirano time da čak … i bez da zapravo promatram, i dalje uvijek nastavljam znati bića koja znam. Jer bića koja su predmet znanja uvijek jesu. … Jer ta bića uvijek jesu, moje znanje je sigurno. Ne moram im se stalno ponovno vraćati. Utoliko nemam znanja o bićima koja mogu biti drugačija – i to je razlog da se kaže da ono povijesno ne može biti znano u pravom smislu. …

Taj fenomen nije deduciran nego je uviđen na temelju punog fenomena znanja. Upravo tu nalazimo da je znanje očuvanje otkrivenosti bića, onih koja su neovisna o njemu pa ipak njemu na raspolaganju. Ipak, ono znatljivo, što mi je na raspolaganju, mora nužno biti takvo kakvo je; mora uvijek biti takvo; to je biće koje je uvijek takvo, koje nije postalo, za koje nikad nije bilo da nije i nikad ne će biti da ne bude; stalno je takvo; ono je biće na najpraviji način.

ulomak iz Martin Heidegger, Sophistes, link (engleski prijevod ovdje), str. 31.-33., (eng. 22.-23.), preveo: ja, predavanja iz zimskog semestra 1925.  

heidegger

Martin Heidegger (1889.-1976.)


[Ali, nije li danas anakrono govoriti tako o znanstvenom znanju, ne uvažavajući epistemologiju, sociologiju i povijest znanosti, paradigme, diskurse, itd.? Meni se čini da  – “ako ćemo točno govoriti” – nije. 😮 Dapače, čini mi se da je dovoljno podsjetiti da se npr. teorija evolucije, ili suvremena kosmologija, bave na egzaktan način procesima koji su se odvili puno prije postojanja bilo kojeg čovjeka, a kamo li teoretičara znanosti. I pritom sasvim samopouzdano primjenjuju one znanstvene zakone za koje vjeruju da su vrijedili i onda, kako kaže Aristotel, dok mi nismo bili tu i promatrali. Dakle, ono što vjerujemo da znamo, npr. prirodne zakone, smatramo nužno nepostalima. Prirodni zakoni vrijede, ako ne oduvijek, a onda barem od Big Bang-a. Ako neko znanje o npr. povijesti hoćemo poopćiti, onda ono poprimi isti taj nad-povijesni oblik, da bi nešto pod takvim i takvim uvjetima “uvijek moralo biti takvo i takvo”. Heidegger s pravom kaže da Aristotel ovaj pojam znanja nije deducirao, nego da sam fenomen pokazuje takvu karakteristiku. Za pretpostaviti je da je Heideggeru takav pojam znanja bio blizak iz početaka fenomenologije i Husserlove rasprave protiv psihologizma (usporedi: idealnost?).

Uz 2.): Drugo Aristotelovo pitanje, ono koje odlučuje o rangu episteme, jest: raskriva li episteme svoj arhe? Utemeljuje li znanost samu sebe, ili joj počela nisu znanstveno spoznatljiva? Nedavno je u jednom razgovoru netko predložio da je fizika elementarnih čestica temeljna znanost uopće. Meni se činilo da ne može biti: ona počiva barem na matematici i znanstvenoj metodi. Niti matematika niti metoda nisu nešto što spada u fizikalna otkrića; obrnuto, fizikalna su otkrića moguća na temelju njih. Odnosno, ona ne objašnjava sama svoja počela.

Zadovoljava li onda barem matematika, najčišća znanost, to da raskriva svoj arhe, da utemeljuje samu sebe? Zacijelo je ona među znanostima najbolji kandidat za to. Ipak, Heidegger ne misli da ona to može. Da bi to pojasnio, najprije obrazlaže što Aristotel misli pod epagoge (lat. inductio, dakle “indukcija”, Ladan osebujno prevodi kao “navođenje”). Kad se netko u govoru poziva na neko zajedničko razumijevanje stvari koje svi dijelimo, onda se to često postiže nalaženjem izrazitog primjera. Netko pokazuje nešto univerzalno kroz očitost partikularnog slučaja, kroz određeni primjer. To Aristotel naziva epagoge, to jednostavno navođenje, upućivanje ka nečemu. Heidegger sad prelazi na matematiku.]


Iz aksioma matematike mogu se provesti pojedine dedukcije bez da se ima pravo razumijevanje tih aksioma. Sam matematičar ne diskutira aksiome, nego radi s njima. Zacijelo, ima u modernoj matematici i jedna teorija aksioma. Ali opaža se da matematičari i s aksiomima postupaju također matematički. Nastoje dokazati aksiome pomoću dedukcije i teorije relacija,  dakle na način koji je i sam utemeljen na aksiomima. Tako pak sami aksiomi nisu rasvijetljeni. Ono što je blisko od početka, to rasvijetliti, prije je stvar epagoge, načina rasvjetljavanja neposrednog opažanja. Epagoge je stoga očito početak, tj. ono što eksplicira arhe; to je izvornije, a ne episteme. … Svaka episteme … uvijek pretpostavlja ono što sama kao episteme ne može rasvijetliti. … Ona pokazuje nešto na temelju onoga što je već blisko i poznato. Na taj način ona uvijek već koristi neki epagoge kojega samo ne može zapravo provesti. … Episteme, dakle, … uvijek pretpostavlja nešto, a upravo to što pretpostavlja je arhe. I to ona sama zapravo ne eksplicira.

ulomak iz Martin Heidegger, isto, str. 36.-37. (eng. 25.-26.)


[U tom smislu na području znanstvenosti, epistemonikon, koje se bavi onim što ne može biti drugačije, postoji nešto što dohvaća arhe, i po tome je iznad episteme, iznad znanosti. To Aristotel naziva sofia (“mudrost”).]

Oglasi

Jedna misao o “episteme? (uz ulomak iz Aristotel, Nikomahova etika i Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

  1. Još jedna misao uz izvan-vremenost predmeta episteme.

    Za znanosti je specifična njihova javnost, ne-ezoteričnost. Usporedimo je s nekim ezoteričnim znanjima: ona imaju oblik, otprilike, ”ako sveti čovjek u sveto vrijeme na svetom mjestu postupi ovako, onda će se, posreći li se milost bogova, rezultati biti ovakvi”. Znanstvena znanja, od matematike do strojarstva ili teorije književnosti, imaju oblik, otprilike: ”ako bilo tko bilo kad bilo gdje ima pred sobom ovo što je ovdje objavljeno, rezultati će biti ovakvi”. Dakle, sam pojam znanstvenog znanja u sebi ima tu normu neovisnosti o pojedinom subjektu, i neovisnosti o pojedinom vremenu i pojedinom mjestu. Ako uopće ima znanstvenog znanja (naime onoga koje zadovoljava tu normu), onda ono jest neovisno u tom smislu o kojem govori Aristotel.

    Što onda s onim što sasvim uvjerljivo kaže Matko Sorić (u članku svoje knjige Koncepti postmodernističke filozofije) o aletheia: ”Spoznati nešto znači stati u brižljiv, vremenski zahtjevan, odnos sa time i angažirati se oko toga, mijenjajući vlastiti život.”, itd.? Sigurno je da većina onoga što spoznajemo nema oblik znanstvenog znanja. To je jedna predrasuda našega vremena, da je znanstveno znanje jedini valjan oblik raskrivanja istine. Ali, mada je velika većina onoga što mi se raskriva kao istinito suodređeno mojim konkretnim iskustvom u određenom povijesnom dobu na određenom mjestu, to ne isključuje da ima znanja koja postižu stanovitu neovisnost o spoznavatelju i o prostorno-vremenskim okolnostima spoznavanja.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s