Isječak iz tv-serije Naše malo misto u kojem moj veliki uzor a malomišćanski mali filosof Antonjo zvan Čimavica, sokratovac i eurotaoist, pokazuje primjerenu skepsu spram eksperata.
Važno je da spoznaja samog sebe bude svjesna vlastitog neznanja; ona se oslanja na sumnju koja je izraz nečega što je potpuno suprotno od skepticizma. Usred svih tih sofista koji tvrde kako sve znaju, kako sve mogu poučavati, kako sve umiju napraviti, to jest, kako su, na kraju krajeva, sposobni za sve, što vodi naravno svakojakim pretjerivanjima i žudnjama za moći, usred svega toga Sokrat tvrdi kako ništa ne zna. Budući da ništa ne zna, ne može ništa poučavati. Sokratova je sumnja zapravo odbijanje vanjskog znanja koje sofist sakuplja kako bi se mogao suočiti sa svim mogućim situacijama i kako bi manipulirao ljudima… Mi smo danas zapravo samo obrtnici znanja; posjedujemo samo ono znanje koje nam omogućuje da upoznamo i promijenimo ljudske materijalne uvjete, ali zbog kojeg zaboravljamo razmišljati o pitanjima ljudske sudbine. (Jean Brun)
Rečeni je Antonjo zvan ”Čimavica”, valjda radi neumornih prigovora svojim sumišćanima da zanemaruju filosofiju i đinaštiku.
– A moj Roko, nikad ništa o tebe, filosofija ti fali, filosofija.
– Ajme, judi, čimavice o čovika!
– A znaš li ti, Roko, ča je reka Sokrat? – dražija ga je Antonjo.
– En ti boga tebi i Sokratu, pušćaj me na miru – likar se smija ispod brka, gušta je ča starac gnjavi Roka.
– Reka je: upoznaj samog sebe… (Miljenko Smoje)
Čimavica znači stjenica, pa ga taj nepopularni nadimak približava samome Sokratu koji je sebe također usporedio s jednim dosadnim kukcem:
Ako me date pogubiti nećete lako naći drugog pored mene. Upravo – iako može zvučati smiješno – bog me postavio uz bok ovome gradu, kao velikom i plemenitom konju, no koji je zbog svoje veličine postao mlitav i treba mu neki obad da ga podbode. Tako se čini da je bog mene poslao u ovaj grad kao takva [obada] da vas, premećući se sad ovamo sad onamo, razbuđujem, potičem, podbadam, jednog po jednog, bez prestanka. (Platon)
Zašto se Sokrat usporedio s obadom? Jer je želio imati samo etičko značenje. Nije želio biti samo jedan puki genij kojemu se dive i koji izvana potiče druge i olakšava im život jer bi oni tad rekli: lako je njemu to raditi jer je genij. Ne, on je činio upravo ono što može činiti svaki čovjek, on je razumio samo ono što svaki čovjek razumije… On je podbadao samo pojedinca, prisiljavajući ga i mučeći ga ovim općim načelom. Stoga je on bio i obad koji nadražuje strašću pojedinca i ta mu strast nije dopuštala da se izgubi u neusporedivom i mlitavom udivljenju. Kad neki čovjek pokaže moralnu snagu, ljudi, da bi ga skinuli s vrata, radije ga učine genijem.
Junaštvo se ne odnosi na različitost između čovjeka i čovjeka (odnosno na to da je netko genij, umjetnik, pjesnik, plemenitog porijekla itd.). Ne, junaštvo je vrlina običnog čovjeka: junaštvo je biti velik u onome što bi svatko mogao biti. Nazivati Sokrata genijem je velika glupost: da je on bio genij, ne bi se bio bavio opće-ljudskim, nego bi bio “postavljen izvan”. Dakle, ne bi bio ”obadom”. (Søren Kiekegaard)
Svako naše malo misto jema svoga filosofa, ili ga barem treba, jer se u svakom našem malom mistu odvija isto što i u Ateni prije toliko stoljeća: tradicionalna je običajnost/ćudoređe relativirana susretom s modernim/globalnim velikim svijetom, pa je zavladao individualizam proizvoljnih svrha:
Zakoji pulastra, pa ćemo jist – pušća je dim od španjuleta drito gori i grata trbuj. – U se, na se, poda se, to ti je cila filosofija.
Poput Sokrata tada, i paron Antonjo u takvoj nesigurnosti poziva na spoznaju samog sebe.
Literatura:
- Jean Brun, Sokrat, Zagreb 2007., str. 63.-65., prevela: Beata Vrgoč Turkalj, izvornik: Jean Brun, Socrate (1960.)
- Miljenko Smoje, Kronika o našem Malom mistu, Split 2004., str. 149. – 150., izvornik: isto (1971.)
- navod prema: Giovanni Reale, Sokrat, Zagreb 2003., str. 209., preveo: Luka Boršić, izvornik: Platonos Apologia Sokratous (4. st. pr. Kr.)
- navod prema: Giovanni Reale, Sokrat, Zagreb 2003., str. 209. i d., preveo: Luka Boršić, izvornik: Søren Kiekegaard, Journalen (oko 1850.)
nagovor na filosofiju 
Priča se po internetima da je Smoji nadahnuće za Antonja bio: “Ante Toni Jugović Pirula — naslijedivši ono Pirula od svog oca koji je, neznano kako, prodavao pilule (tablete): »Ako vos boli, vazmite jednu pirulu!« — nije, očekivano, postao »medicinar«, nego je, zaista neočekivano, postao i bio prvi bolski »filozof«. Mnogi su Boljani, upravo zahvaljujući šjor Anti, prvi put čuli za Aristotela, Platona… i Konfucija. Jer šjor Toni je, obišavši dobar dio svijeta, bio čak i u Kini. A u Kini su, na jednoj ilegalnoj olimpijadi — jer je Ante Toni Pirula bio i sportaš — »četiri divljaka rastrgali tijelo junaka«! »Rastrgan« se Ante Toni Jugović Pirula — nakon svjetskih putešestvija, ispunivši Lukom kvotu sinova i djece — posvetio prehranjivanju obitelji. U tu je svrhu izgradio barku — malu batanu ravnog dna, s pogonom na vesla. Zimi je sa Zlatnog rata u Bol, za potrebe buduće turističke izgradnje, prevozio sarbun i žolo, a ljeti je, u oba smjera, prevozio goste — i bio prvi bolski taxi–boat. Goste je na barci — jer bio je šjor Ante i pjevač — uveseljavao pjesmom. Majka Momulina, već preegzistencijalno posvećena obitelji, znala je od ničega napraviti kruh, a od onoga što bi ostalo: juhu, tjesteninu… i gulaš bez mesa. A kad nije bilo ničega, bilo je pjesme. Jer i šjora Momulina je pjevala kao slavuj. A u duetu tek, Toni i Momulina! Redale su se čileanske, argentinske, španjolske i talijanske — revolucionarne i ljubavne. A za Božić, božićne. Momulina je, za razliku od svog supruga, Ante, bila vjernica. Vjerovala je u Boga, Isusa, svece i sa svojim Tonijem (koji je vjerovao u Momulinu) pjevala Gospi.”
Sviđa mi seSviđa mi se