fronesis? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

[nastavak na tehne? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

Ako u naše doba znanost (Aristotelovo episteme) raskriva istinu o svijetu, a tehnologija s jedne strane, i razne psihološke ”tehnike” s druge (Aristotelovo tehne) vode poboljšanju ljudskog života, ima li još danas mjesta za daljnje načine raskrivanja istine (aletheuin)? Aristotel ih je imao još tri. Prvi od njih je razboritost, fronesis.]

Najprije nekoliko terminoloških napomena: Heidegger prevodi Aristotelovo fronesis s Umsicht (Einsicht), dakle kao ”obaziranje (uvid)” (engleski prijevod je circumspection (insight)). Uobičajeni prijevod je latinski prudentia, kod Ladana ”razboritost”. Termin ”promišljanje” (bouleuesthai, das Überlegen, deliberation) ne treba shvatiti kao teorijsko mišljenje, nego se odnosi na jednu praktičnu sposobnost koja uključuje neki izbor, odluku, nakanu, nešto poput razumne volje. Kao što je općepoznato, Heideggerovo Dasein, ”tubitak”, znači otprilike: ljudski život iz perspektive prvog lica. (Uz prijevod i dalje vrijede napomene iz prethodnih nastavaka.)

”Čini se da je razborit onaj tko uzmaže lijepo promišljati o stvarima koje su mu dobre i probitačne, i to ne dijelom, kao što je korisno radi zdravlja ili pak snage, nego koje stvari pridonose dobru životu u cijelosti.” (Aristotel, Nikomahova etika, 1140a25)

Dakle, predmet fronesis je vlastiti ”dobar život u cijelosti”. Heidegger i dalje tumači spram onih dvaju vodećih pitanja po kojima Aristotel razlučuje četiri načina aletheuin. Prvo pitanje je o tome jesu li bića koja se raskrivaju ”uvijek” ili mogu biti drugačija:

Predmet fronesis je tako određen kao nešto što može biti također i drugačije, ali od početka ima odnos spram samoga promišljača. Nasuprot tome, u tehne se promišljanje odnosi jednostavno na ono što doprinosi proizvodnji nečega drugog, …npr. neke kuće. … Ono što je nužno ne može biti mogući predmet promišljanja. Tako se promišljanje u fronesis, kao i u tehne, odnosi na nešto što može biti i drugačije. I opet kao promišljanje ono ima određenu sličnost s tehne: ako trebam postupiti na takav i takav način, tad se to i to mora dogoditi. U tehne bi se promišljalo: ako to i to treba postati, tad se to i to mora dogoditi. (48., eng. 34.)

S obzirom na drugo pitanje, raskriva li taj način aletheuin svoj arhe (počelo), ključna je, danas bismo rekli, samo-referencijalnost fronesis. Ono što Ladan prevodi ”dobar život u cijelosti”, kod Heideggera je ”ispravan način bitka tubitka kao takvog u cijelosti”. Svrha (telos) fronesis-a ”je zoe (život) sam; telos je istog bitkovnog karaktera kao fronesis.” Taj telos (svrha) je ”takva raspoloženost ljudskog tubitka da on ima na raspolaganju svoju vlastitu prozirnost”.

Ti arhai (”počela”) su sam tubitak; tubitak je raspoložen, i nosi se sa sobom ovako ili onako. Tubitak je arhe promišljanja fronesis-a. … Telos u fronesis je anthropos (čovjek) sam. U slučaju poiesis [stvaralaštva, npr. u tehne], telos je nešto drugo, neko unutarsvjetsko biće pored i nasuprot tubitka; ali ne i u praxis.

”Jer tvorba (poiesis) ima svrhu (telos) različitu od sebe same, dok je činidba (praxis) nema; naime dobra činidba (eupraxia) je sama sebi svrhom.” (51., eng. 35.-36.)

Iz toga slijedi da je fronesis neka vrlina/krepost (arete), čak ”izvrsnost” (kako ovdje prevodi Ladan) u smislu dovršenosti, dok tehne svoju izvrsnost nema u sebi samoj.

Pokušaj i pogreška pripadaju tehne. Kroz tehne netko otkriva ide li nešto ili ide na neki drugi način. Tehne postaje to sigurnija što više riskira promašaj. Upravo na putu promašaja obrazuje se sigurnost. Upravo onaj tko se nije ukotvio u određenu ”tehniku” rada, u određeno rutinsko postupanje, nego tko uvijek opet iznova traga,  tko prodire kroz rigidnu proceduru, taj sebe dovodi u  ispravnu mogućnost snalaženja (know-how), taj ima na pravi način aletheuin koja odgovara tehne, taj pribavlja sve više tog načina otkrivanja. … Mogućnost pogreške je prednost koja pripada samoj tehne. …

Nasuprot tome, u fronesis, gdje se promišljanje bavi temom pravog/svojstvenog bitka tubitka, svaka je pogreška vlastiti promašaj. … Fronesis nije usmjerena ka pokušaju i pogrešci; u moralnom djelovanju ne mogu eksperimentirati sa sobom. Promišljanjem fronesis vlada ili-ili. … [O]no ima čvrstu usmjerenost, ide ka cilju, naime [kod Aristotela] ka mesotes (”sredini”). Kod fronesis nema, kao kod tehne, više ili manje, nema ”i ovo i ono”, nego samo ozbiljnost definitivne odluke, pogotka ili promašaja, ili-ili. Utoliko je … nemoguće da fronesis bude više dovršena. Stoga ona nema svoju arete (”izvrsnost”) nego je sama po sebi arete. Tako je sam način provođenja aletehuin drugačiji kod fronesis od onoga tehne, mada se oboje, u smislu svojih predmeta, bave bićima koja mogu biti i drugačija. (54., eng. 38.)

Dok se predmeti episteme i tehne raskrivaju kao nešto drugo od čovjeka, kao neovisni o čovjekovom raskrivanju (predmeti episteme uvijek, a predmeti tehne nakon proizvodnje), predmet fronesis je ono biće koje provodi fronesis, sam čovjekov život, ”tubitak”.

Budući da je pri fronesis sam čovjek predmet aletheuein, mora s čovjekom stajati  tako da  je prikriven sam sebi, da ne vidi sam sebe, tako da treba neki svojstveni a-leteheuin da bi sam sebi postao providan.  … Neko raspoloženje može prikriti čovjeka njemu samome;  može ga zaokupiti nekim neznatnijim stvarima; može se toliko zapetljati u sebe samog da ne vidi izvorno sebe samoga. Utoliko je uvijek ponovno potrebit spasa u fronesis. Obaziranje o sebi samome i uvid u sebe moraju od čovjeka uvijek ponovno … biti izboreni. Uopće nije samorazumljivo da bi tubitak u pravoj svojstvenosti svoga bitka bio sam sebi raskriven. …[Č]im je postignut, fronesis je upleten u stalnu borbu protiv tendencija za prikrivanjem koje leže u samom tubitku. … U fronesis se u jednom odlikovanom smislu pokazuje značenje a-letheuin, tj. raskrivanje nečega skrivenoga. (51.-52., eng. 36.-37.)

Ako je fronesis ono raskrivanje kojim čovjek brine o vlastitom dobrom životu u cijelosti, ne dosiže li tu aletheuin svoj naravni temelj? Čega bi još tu imalo biti? Zašto onda još neka sofia (”mudrost”)  i neki nous (”um”)? Ipak, po Aristotelu, u fronesis nije dosegnuta autonomija u pravom smislu. Mada fronesis jest zbog samog čovjeka koji provodi fronesis, ipak se ne radi o pravoj autonomiji jer nije zbog same sebe – fronesis nije samodovoljna, nije zbog fronesis, nego je zbog djelovanja (praxis).

Fronesis je doista neki aletheuin, ali ne i neovisni. Ona je  neki aletheuin u službi praxis. Ona je neki aletheuin koja čini djelovanje prozirnim samome sebi. U onoj mjeri u kojoj je prozirnost neke praxis konstitutivna za nju, fronesis je su-konstitutivna za pravo provođenje samog tog djelovanja. Fronesis je neki aletheuin; ali, kako smo rekli, ne neovisan nego kao vodstvo djelovanju. (53., eng. 37.)

Oglasi

2 misli o “fronesis? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

  1. Uzgred, u 361. broju Zareza od 20. lipnja o.g. Mario Kopić daje osvrt na prijevod Heideggerovo “Uvođenje u metafiziku”. Sjetih te se odmah, pa rekoh samom sebi da ti pošaljem i tu informaciju (o kojoj si možda već i pisao jer je knjiga tiskana 2012. od strane AGM-a).

    Sviđa mi se

    • Josh, hvala na napomeni, evo ga nađoh ovdje. Nisam još čitao taj Barbarićev prijevod, samo onaj davni srpski.

      Drago mi je da navratiš povremeno, evo mislim da bi te sljedeći zapis mogao zanimati. 😉

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s