retencija-protencija? (ulomak iz Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija)

Husserlova temeljna tvrdnja glasi da naš doživljaj vremenskog predmeta (a također i naš doživljaj promjene i slijeda) ne bi bio moguć ukoliko bi naša svijest bila svjesna samo onoga što je dano u punktualnom sada, te ako bi se struja svijesti stoga sastojala od niza izdvojenih sada-točaka, poput niza bisera na ogrlici. Kad bi to bio slučaj, tj. kad bi bili u mogućnosti doživjeti samo ono što je dano upravo sada, mi zapravo ne bi bili sposobni doživjeti ništa s vremenskom protegnutošću, tj. ništa trajno. Ali to očigledno nije slučaj, pa smo stoga natjerani priznati da naša svijest na neki način može obuhvatiti više od onoga što je dano upravo sada. Međutim, ključno pitanje i dalje ostaje: kako možemo biti svjesni onoga što više nije ili još nije prisutno (present) u našoj svijesti?

Prema Brentanu, imaginacija je ono što nam omogućuje transcendirati punktualno sada. Mi zamjećujemo ono što se pojavljuje upravo sada i zamišljamo ono što više nije ili što se još nije pojavilo. Međutim, Husserl odbacuje ovaj prijedlog jer smatra da to rješenje uključuje tvrdnju koja se protivi zrenju, naime da mi vremenski protegnute predmete ne možemo zamjećivati nego ih samo zamišljati. Brentanova se teorija čini nesposobnom objasniti činjenicu da smo mi očito glazbeni komad ili cijeli razgovor sposobni čuti, a ne samo zamisliti.

images

Edmund Husserl (1859.-1938.)

Husserlova je alternativa ustrajavanje na širini sadašnjosti (presence). Zamislimo da slušamo trijadu koja se sastoji od tonova C, D i E. Ako se usredotočimo na posljednji dio te zamjedbe, onaj koji se pojavljuje kad zazvuči ton E, mi ne nalazimo svijest koja je isključivo svjesna tona E, nego svijest koja je još uvijek svjesna dviju prijašnjih nota, D i C. I ne samo to. Mi nalazimo svijest koja još uvijek čuje prve dvije note (ona ih ne zamišlja, niti ih se sjeća). To ne znači da ne postoji razlika između naše svijesti sadašnjeg tona E i naše svijesti tonova D i C. Tonovi D i C nisu istovremeni s E, nego ih, nasuprot tome, doživljavamo u vremenskom slijedu. Oni su tonovi koji su bili, te su zamijećeni kao prošli, zbog čega mi trijadu zbilja možemo doživjeti u vremenskom trajanju, a ne samo kao izolirane tonove koji naglo smjenjuju jedan drugog. (Točan raspon zamjedbe ovisi o našoj pažnji. Ako slušamo (kratku) melodiju, možemo tvrditi da zamjećujemo cijelu melodiju u njenoj vremenskoj protegnutosti, ali ako obraćamo pozornost na pojedine note, jedan će ton prestati biti zamijećen onog trenutka kad je smijenjen novim.) Mi možemo zamijetiti vremenske predmete zato što svijest nije zarobljena u sada. Mi ne zamjećujemo samo sada-fazu trijade, nego također njene prošle i buduće faze.

Dopustite mi uvesti tehničke termine koje Husserl rabi kako bi opisao ovaj slučaj. Prije svega on … moment konkretnog akta koji je usko usmjeren na sada-fazu … naziva prvobitnim utiskom. Sam po sebi prvobitni utisak ne može nam pružiti zamjedbu vremenskog predmeta; on je zapravo samo apstraktna sastavnica akta koja se nikad ne pojavljuje izdvojeno. Prvobitni utisak mora biti smješten u vremenski horizont te praćen retencijom, naime intencijom koja nam omogućuje svijest faze predmeta koja je upravo bila, i protencijom, više ili manje neodređenom intencijom faze predmeta koja se tek treba pojaviti. Husserl stoga obrazlaže da mi na implicitan i netematski način uvijek anticipiramo ono što će se dogoditi. To da je ta anticipacija zbiljski dio našeg iskustva može se ilustrirati činjenicom da bi bili iznenađeni kad bi se voštana figura odjednom pomakla, ili kad bi iza vrata koja smo otvorili stajao zid. O iznenađenju ima smisla govoriti samo u svjetlu određene anticipacije, a budući da uvijek možemo biti iznenađeni, uvijek imamo horizont anticipacije.

I retenciju i protenciju treba razlikovati od pravog (tematskog) sjećanja i iščekivanja. Postoji očigledna razlika između reteniranja i proteniranja tonova koji su upravo zazvučali ili će uskoro zazvučati, i sjećanja na prošli godišnji odmor ili očekivanja sljedećeg godišnjeg odmora s radošću. … Ako usporedimo retenciju i sjećanje, prvo je zor, čak i ako je zor nečega odsutnog, nečeg što je netom postojalo. Sjećanje je, nasuprot tome, oprisutnjujući intencionalni akt usmjeren prema dovršenom prošlom zbivanju. Dok je takozvana retencionalna modifikacija pasivan proces, koji se događa bez našega aktivnog sudjelovanja, sjećanje je akt kojeg možemo inicirati sami.

Budući da predstavljajuća funkcija zamjedbe ovisi o sudjelovanju retencije i njene sposobnosti zadržavanja onoga što je postalo odsutnim, bilo bi pogrešno poistovjetiti intuitivno dano s onim što je u užem smislu sadašnje, naime s punktualnom sada-fazom predmeta. …Dopustite mi naglasiti da je prvobitni utisak …Husserlov termin za svijest sada-faze predmeta, a ne za samu tu sada-fazu. Zapravo je ključno lučiti razne faze predmeta os sljedeće strukture svijesti: prvobitni utisak-retencija-protencija. Retencija i protencija nisu prošlost ili budućnost s obzirom na prvobitni utisak, nego su “istovremene” s njim. Svaka atualna faza svijesti sadrži strukturu: prvobitni utisak (A), retencija (B) i protencija (C). Korelati te trostruke strukture jesu: sadašnja faza (O2), prošla faza (O1) i buduća faza (O3) predmeta (usporedi dijagram 1.) …

zahavi husserl 1

Dopustite mi vratiti se na trijadu [tonova] C, D i E. Kad se čulo C, ono je intendirano prvobitnim utiskom. Ako je nakon njega uslijedilo D, onda je D dano u prvobitnom utisku, dok je C sada zadržano retencijom, a kad zazvuči E, onda ono zamjenjuje D u prvobitnom utisku, dok je pak D sada zadržano retencijom. Međutim, retencija nije samo svijest tona koji je upravo prošao. Kada je D uslijedilo nakon C, tada je naša impresionalna svijesti o D praćena retencijom o C (Dc). Kada je D zamijenjeno s E, tada je naša impresionalna svijest o E praćena retencijom o D (Ed), ali također retencijom tona koji je sadržan u D (Ec). … Prvobitni utisak je ”istovremen” s cijelim nizom retencija. Ali … [p]oredak tonova je očuvan. Oni …su dani u slijedu. Određeni ton prestaje biti sadašnjim i postaje prošlim. Ali on zadržava svoj položaj u vremenskom redu. … Činjenica da je ton smješten u vremenskom redu s određenom nepromjenjivom strukturom, koja se može uvijek ponovno prizvati i identificirati u sjećanju, za Husserla je prvi korak prema konstituciji objektivnog vremena, tj. prema konstituciji ”vremena sata”.

ulomak iz Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija, Zagreb 2011., str. 128.-133., preveo: Nebojša Mudri, izvornik: Dan Zahavi, Husserl’s Phenomenology 12003.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s