politički analitičar Aristotel iz Stagire o ulasku Republike Hrvatske u EU?

Budući vidimo kako je svaka država neko zajedništvo i da je svako zajedništvo složeno poradi nekog dobra (jer svi čine sve radi onoga što im se čini dobro, i ne biraju ništa radi čega drugoga), bjelodano je da sva zajedništva teže nekomu dobru, a najpoglavitijemu od svih dobara najviše teži ono zajedništvo koje je od svih najpoglavitije i u sebi sadržava sva ostala. A to je ono nazvano država i državno zajedništvo. I mada je najveće dobro svrha ista i jedništvu, to će reći pojedincu posebniku, i zajedništvu, to jest državi i gradodržavi, svakako je nešto veće i savršenije postići i održati dobro države; poželjno je dobro pripadno pojedincu, ali ljepše je i božanskije ono postignuto za narod i državu.Savršeno dakle zajedništvo, to jest državno, nastalo je poradi življenja, a opstoji poradi dobra življenja, jer upravo ono jest svrha države, jednako kao i svrha pojedinca. Tko god naime ne živi dobro, ili ne mnije da živi dobro, taj ne može biti zadovoljan životom, i nije dionik blaženstva.

Život traži bolje ljude Ako bi pak netko od vas došao na trg u Hrvatskoj i upitao ljude koje ondje susretne žive li dobro, oni bi odgovorili da ne. I ma koliko ljudi pitao, velika bi većina uvjereno odgovorila isto. A bez obzira ne žive li dobro po mnijenju većine ili po spoznaji mudraca, dok tako misle i odgovaraju, bjelodano nisu blaženi, već ih pritišću životne tegobe. Kako kaže Homer, “nevolja crna gdje pritisnu narod, gore i dolje.” No kad država ne postiže ono što je od naravi njezina prvotna svrha, mada one drugotne i postizala, ona se udaljava svoje naravi, to jest uzajamne pomoći i zajedničkog probitka, kojega bi udio trebao zapasti svakog pojedinog građanina.

Inače, tri su puta kojima država građanima pomaže i koristi, a ima i četvrti uz njih, no o njemu ću kasnije. Prvi put nazivamo samodostatnost, kad u državi nastaje i vrši se sve ili gotovo sve što građanima i narodu i stanovnicima treba; drugi nazivamo trgovanje, kad se dio potrebnoga čega je kod kuće manjak razmjenom nabavlja iz drugih država; treći nazivamo ratovanje, kad se isto to pribavlja oružanom silom.

Stanovita potpora Da vaša država nije samodostatna službama, umijećima i stvarima, jasno je. Premda bi se mnoštvo pučanstva u njoj svakom Grku činilo premnogoljudno i za valjanu državnu zajednicu posve neprikladno, jer nije lako pregledno, u svijetu vašeg doba i vaših umijeća to je isto mnoštvo kolikoćom neznatno, kao što je i zemljište države maleno. Sredina, dakle, sa dvije strane nije dostignuta, što ometa stanovnike da uzmognu živjeti u dokolici, istodobno i slobodno i umjereno; jer ljepota običava nastajati u mnoštvu i veličini, ali s mjerom. Mnoštvo građana k tome nije ni vojnički izvježbano ni oružem opremljeno, te ne bi uzmoglo ni ratovanjem stjecati što je za život potrebno, sve i kad bi se nakanilo izvrgnuti neizvjesnosti rata. Preostaje vam razmjena trgovanjem, ali ova razmjena (kako smo pokazali u etičkim spisima) neće se vršiti bez dvoga: bez jednakosti prema razmjeru i bez uzajamnosti. Jednakost prema razmjeru izostaje jer Hrvati radije i lakše kupuju nego prodaju, a uzajamnosti nema jer kod inozemaca izostaje potrebnost za onime što vi na prodaju nudite, te se otuda ne može dostići jednakost trgovanja prema razmjeru. Izostankom valjana trgovanja nedostaje novca, koji je mjerilo što čini stvari sumjernim, pa se ni za unutarnje potrebe države ne razvija razmjena posve prema razmjeru i uzajamno, nego jednima i malobrojnima pretiče, a množini ponajčešće manjka. To je dakle razlog što množina, ako ih upitaš, govori da ne živi dobro, i da je daleko od blaženstva.

Ali gore smo spomenuli i četvrti put do dobra života u državi. Najbolja je vrsta dobra života, naime, blaženstvo, koje je djelovanje u skladu s krepošću. Bjelodano je kako takvom djelovanju svi teže, samo što jedni imaju moći da to postignu, drugi pak ne, zbog kakva slučaja ili zbog naravi. Potrebna je, naime, stanovita potpora za lijepo življenje, i to manja onima koji bolje stoje, a veća onima kojima je gore. Veća je potpora nužna građanima hrvatske države, ako će uzajamno jedni drugima činiti pravedne i hrabre postupke, te ostale stvari koje su prema krepostima. To naime činimo uzajamno jedni drugima po ugovorima, uslugama i svakovrsnim djelatnostima, pa i u čuvstvima pazeći pomno na ono što je pristojno u odnosu prema svakome.

jovanovic1

Neven Jovanović (1968.)

Plaća od 20.000 eura Za takvu bi ljepotu i dobrotu trebalo mnoštvo pobuditi. Ali ono po svojoj naravi ne biva potaknuto osjećajem stida nego strahom, i češće ne odstupa od nevaljalština zbog sramote nego zbog pogibelji kazne. Neće slušati razložno odvraćanje niti ga shvatiti tko po čuvstvu živi. Treba već prije postojati ćud navikla na krepost, ljubeći lijepo i nenavideći sramotno. Od mladosti steći odgoj koji vodi kreposti teško je međutim ako se ne odrasta pod zakonima koji vode kreposti. Naime, življenje umjereno i u stezi nije ugodno većini, a osobito ne omladini. Nu vježbanje i izgradnja značaja prema kreposti trebaju ne samo mladima nego i odraslima, općenito cijelog života. Zbog toga je na zakonodavcima činiti troje: zvati na krepost i poticati ljepote radi, kako bi slušali oni koji su već navike dolično prigrlili; neposlušne te neprilagođene podvrgavati ukoru i kažnjavanju; nepopravljive čak posve izolirati. U državi Hrvata, međutim, mada više godina nije manjkalo ni slobode da se donose zakoni niti je manjkalo njihova obilja, te su štoviše zakonodavci, kako kaza Teognid, “mnoge plaće i velike dobili”, višekratno su, čini se, izostajali dostatna razboritost i umnost, sila i prisila zbog kojih bi svaki pojedinac odabrao ono čestito zakonom naloženo, ili bi pak svaki koji je djelovao protiv čestita zakona pretrpio dostojnu kaznu. Tako kod vas, čini se, ni zakoni ni običaji nisu postigli snagu kakva im je potrebna da bi ostvarili učinak. Time je i četvrti postojeći put do dobra života bio zatvoren.

Nije imala vremena uživati Gdje nema samodostatnosti moraju se, dakako, pomoć i probitak potražiti drugdje. To znači udružiti se s nekim s kojim će se lakše snositi poteškoće opstanka. Tko ne može osigurati prisilu zakona mora također potražiti pomoć i savezništvo kako bi osigurao da se štuju zakoni i običaji, da se kažnjavaju prestupnici, da građani prigrle čestito i naviknu se slijediti ga. Tada već i države postaju kao ona kućanstva iz kojih su udruživanjem nastala sela, ili kao ona sela koja su se okupila u gradove. A pomoć i savezništvo postižu se ili tako da se udruži više jednakih, ili da se slabiji pridruži jačemu, ili da onaj tko je osamljen priđe postojećem zajedništvu. I nije posve jasno je li Hrvatska izabrala ono drugo ili treće, ali zadržavati se sada na tim pojedinostima i raspredati o njima doista je nekorisno. Jer nije teško zamišljati takve stvari, nego prije provoditi ih.

Tko se pak uhvatio u kolo, taj mora plesati, a u frulu i kitaru drugi će mu svirati. To znači sljedeće: da će država biti valjana kad budu valjani građani koji sudjeluju u državnome poretku, a na zakonodavcima i državnicima je razvidjeti kako da ljudi postanu dobri i čestiti. Nisu li ovi potonji to postali, znači da oni prvi nisu valjano razvidjeli, poput liječnika koji niti su prikladno prosudili kakvo treba biti zdravo tijelo, niti su uspjeli pronaći sredstva za sebi postavljeni cilj. Gdje jedni nisu ispravno postavili cilj i svrhu djelatnostima ni iznašli djelatnosti koje pridonose svrsi, zadaća se povjerava drugima. Oni raniji, bude li im dopušteno da ostanu, morat će služiti provodeći, i provoditi služeći. A u većem će mnoštvu i njima biti lakše, kao što i gozbe zajedničkim prilozima bivaju bolje od one priređene o trošku pojedinca. Gdje je državnika naime mnogo, svatko ima, kao i kod običnih građana na skupštini, dio kreposti i razboritosti, i kad se sastanu, mnoštvo biva poput jednog, čovjek mnogonožan i mnogoruk i koji ima mnoga osjetila, te isto tako i što se tiče značaja i razumijeća.

Od stoljeća sedmog Još nešto zapažamo u čovjeku: da je on složen od duše i tijela, a duša se opet dijeli na dva dijela, od kojih jedan ima razum sam po sebi, dok ga drugi nema sâm po sebi, ali je uzmožan poslušati razum. I razum se onda dijeli na dvoje, prema načinu kojim smo naviknuli dijeliti; jer jedan je razum činidben, drugi pak motriteljski. Te gledajući djecu kako rastu u ljude, vidimo da obično prvo bolje ovladavaju tijelom, a dušom tek kasnije; vidimo također da nerazumnim dijelom najčešće uzmognu zagospodariti prije nego razumom (jer prije nauče djeca da neprilične stvari obavljaju na skrovitu mjestu, i slično); vidimo napokon da tek dostižući zrelost usavršavaju činidbeni dio razuma, a potom i motriteljski. Tako se može reći da u čovjeka tijelo biva radi duše, nerazumna duša radi razuma, činidbeni razum radi motriteljskog.

Vaša država, postigavši sadašnji državni poredak, kako mi kažu, prije nevelikog broja godina, svakako nije drevna kao države u Egiptu i na Kreti. To znači da joj, prispodobimo li je čovjeku, manjka ovladavanje nekolikim dijelovima duše i razuma, te treba i njezino tijelo i dušu i razum, poput tijela i duše i razuma mladića, odgojem i djelatnostima privesti putu umne i ćudoredne kreposti. Jer mnoge od poslova koji se čine služničkim, slobodni mladići lijepo opslužuju. I što god treba učeći činiti to čineći učimo: čineći pravedna djela postajemo pravedni, čineći umjerena umjereni i čineći hrabra djela hrabri. A ovo kako nastaje u pojedinca, nastaje i u državi. Za to treba vremena, iskustva i navike. Naime, nije mala razlika da li je tkogod od mladosti naviknuo na ovakve ili onakve običaje, nego je ona velika, pa i cjelokupna razlika.

Ja 36 godina nisam bio na godišnjem odmoru O građanima Hrvatske ostaje još jedno dvoumlje. Koji žive u nekoj državi dijele se, naime, na istinske građane, rukotvorce i tuđince (u Grka su bili još i robovi, no njih kod vas, čini se, u posve našem smislu nema, nego ste živa oruđa posvuda zamijenili dijelom neživim robovima, dijelom najamnicima). Nu i najbolja država neće od rukotvoraca praviti građanina. Bude li pak i takav građaninom, onda se ona krepost građanina o kojoj govorasmo ne može pripisati svakomu, nego samo slobodnjacima, ali onima koji su izuzeti od nužnih poslova. Jer koji moraju raditi za svoj život, ti ne mogu imati slobodnog vremena, tako te vlast prepuštaju zakonu, okupljajući se samo na nužnim skupštinama, i ne nalaze vremena za stvari koje su lijepe, nego se prostački bave onima koje se čine korisnijim i probitačnijim. Takvih je građana vladanika u vašem državnom poretku, čini se, daleko najviše, i takorekuć su svi među njima rukotvorci i najamnici, te katkad nije jasno imaju li i sami slobodnjaci uvijek na umu kreposti građanina, i bave li se u svoje slobodno vrijeme lijepim i dobrim. Pa ipak, dostojno življenje, u čemu se svi slažu, mora sadržavati ne samo užitak nego i ljepotu. Ali istraživanje – tome pitanju korisnije je odgoditi za drugu prigodu.

Preveo s grčkog Neven Jovanović.

preneseno iz Zareza: Ogled o blaženstvu
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s