theoria?

nastavak na fronesis? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

Heidegger na početku predavanja o Platonovom Sofistu razmatra Aristotelovu podjelu načina aleteheuin/”razabiranja istine”/raskrivanja iz šeste  knjige Nikomahove etike. Aristotel navodi pet načina: episteme, tehne, fronesis, sofia i nous. Za objasniti prva tri Heideggeru je trebalo  dvadesetak stranica (poglavlja §6., §7. i §8.), a za objasniti što je sofia trebalo mu je još osamdesetak stranica (poglavlja §9.-§25.). To ne čudi sjetimo li se platoničkog općeg mjesta da je polazište cjelokupne filo-sofia, problem iz kojega ona uopće izniče, upravo neki manjak te sofia. (Ladan sofia prevodi uobičajeno, dakle ”mudrost”, a Heidegger neuobičajeno: Verstehen, ”razumijevanje”).

Ali i iz suvremenih perspektiva Aristotelova peterostruka raspodjela načina raskrivanja može izgledati pretjerano nabujalom. Dok će malo tko nijekati da otkrića imaju veze s tehne, s know-how, već će sljedeća dva načina raskrivanja (fronesis i aristotelovski shvaćena episteme) lako naći na osporavatelje. Ako ”nema moralnih činjenica” (Nietzsche), tada (jednačenjem istina=činjenice) u fronesis nema istine za razabrati. Iz nekog bi pragmatičnog gledišta na području praktičnog/moralnog su-života bilo npr. tek raznih psiholoških ”tehnika” koje omogućuju da ja sam i drugi čine ono što hoću. Također se i izvan-vremenska svojstva matematike i logike danas često sagledavaju iz tehne, kao puki ”alat” koji nema veze s istinom (pa bi npr. izvan-vremenska svojstva fizikalnih zakona bila posljedica primjene tih alata, a ne naravi onoga što spoznajemo u episteme). Ako se već i fronesis i episteme čine problematičnim današnjemu prevladavajućem pragmatičnom/instrumentalnom/tehničkom stavu, onda  nije čudno da ne znamo što s tim sofia (a još manje što s nous).

Za početak je najlakši dio posla smjestiti sofia u onu četverostruku shemu (vidi prethodne nastavke) s obzirom na ona dva vodeća Aristotelova pitanja pri razlučivanju različitih načina aletheuin. Ona bi trebala 1. raskrivati ono što uvijek jest, i to tako da 2. raskriva sama počela (arhai).

”[B]jelodano je kako mudrost (sofia) mora biti najpotpunija od svih svih spoznaja (akribestate an ton epistemon, naj-‘akribičnije’ znanje, Heideger prevodi ”najstroža znanost”). A mudrac mora znati ne samo ono što proizlazi iz počela (arhai) nego i istinu o samim tim počelima. Stoga mudrost mora biti i umnost i znanost (nous kai episteme) … a tiče se najuzvišenijih stvari.” (Aristotel, Nikomahova etika, 1141a16 i d.)

Zato što je sofia najstroža znanost, ide ona za … najpoželjnijim predmetima znanja, naime onima koji uvijek jesu, aei, tako da pritom raskriva arhai (”počela”). Zbog toga … zauzima prvo mjesto, ima malista aletheuin. (Martin Heidegger, Platon: Sophistes, str. 69. (eng. 47.-48.))

Prvenstvo sofia pred episteme i tehne je u tome što ona raskriva svoja počela (arhai). Za njeno prvenstvo pred fronesis presudno je to da se sofia ostvaruje u theorein, kao theoria, kao bios theoretikos. Različito od fronesis koja je radi prakse dobrog života (eupraxia), theoria je po Aristotelu radi same sebe: bios theoretikos jest dobar život. Taj život nije radi nečega drugoga. No, onda to zacijelo ne može značiti ”život teoretičara” u suvremenom smislu. Evo što daje naš rječnik uz pojam teorija:

1.

promišljeno i uopćeno znanje o nekoj pojavi ili o više pojava zasnovano na njihovim bitnim zakonitostima [npr. teorija interpersonalne verifikacije]

2.

a. osnovni znanstveni pojmovi promatrani uopćeno nasuprot pojedinačnom primjeru iz prakse [teorija gravitacije]

b. onaj dio neke znanosti ili struke (vještine, umjetnosti i sl.) koji se odnosi na njezine principe i metode te tako razlikuje od njezine primjene [npr. teorija književnosti; teorija glazbe]

3.

hipoteza koja se potvrdila

4.

a. apstraktno razmišljanje

b. pretpostavka ili pogađanje [npr. to ti je puka teorija]

Ništa od ovoga ne pogađa grčko theoria. Latinski su prijevodi speculatio i contemplatio. Dok je naše špekulacija sasvim udaljena od izvornog smisla kao ”procjenjivanje, pretpostavljanje”, uz pojmove spekulacija i kontemplacija možemo naći i ponešto što se možda približava grčkome theoria: ”duboko poniranje u misli, promatranje sebe i svijeta oko sebe” i ”čista spoznaja, intuitivno spoznavanje, duboko promišljanje, umovanje”. Što je theoria značilo Grcima?

Sofia ima način provođenja kao čisto znanje, čisto viđenje, theorein; ona je bios theoretikos. Riječ theorein bila je već znana prije Aristotela. Aristotel prvi put upotrijebio riječ theoretikos. Riječ theorein, theoria, dolazi od theoros, koja je složena od thea, ”pogled” i horao, ”vidjeti”. Thea, ”pogled”, ono što daje vidjeti, sličnog je značenja kao eidos. Theoros onda znači onaj tko u svom pogledu gleda na neko koje izgleda, čega ima za vidjeti. Theoros je netko tko ide na festivale, tko je prisutan kao gledatelj (spectator) na velikim dramama i festivalima – otkud naša riječ ”teatar”. … Povijest značenja toga izraza ovdje ne možemo pobliže izložiti. Ukažimo tek na činjenicu da je u doba neposredno prije Plotina, u ~III. i ~II. stoljeću, theoria tako tumačena da se moglo reći: u theo– leži korijen theion, theos; theorein stoga znači gledati prema božanskom. To je jedna specifična grčka etimologija koju nudi primjerice Aleksandar Afrodizijski. Tu imamo jedno pretumačenje, koje ima temelja u određenim Aristotelovim iskazima, mada ne pogađa pravo značenje riječi. Latinski prijevod od theoria je speculatio, što znači čisto motrenje; ”spekulativno” utoliko znači isto što i ”teorijsko”.   (Heidegger, isto, 62.-63. (eng. 44.))

Na svom dvotisućljetnom putu kroz teologiju i novovjekovnu znanost, riječ ”teorija” je dospjela do današnjih značenja koja više nemaju veze s vidom i gledanjem. Jedan je suvremeni fizičar vjerovao da je ne samo moguće nego i potrebno u određenom smislu vratiti grčko značenje toj riječi.

Odnos misli i stvarnosti o kojoj je ta misao zapravo je daleko složeniji od nekog pukog odgovaranja. Tako se pri znanstvenom istraživanju velik dio našeg mišljenja odvija u obliku teorija. Riječ ‘teorija’ izvodi se iz grčkog ‘theoria’, čiji je korijen isti kao kod riječi ‘teatar’, i znači ‘gledati’ ili ‘prikazati’. Stoga se može reći da je teorija prvenstveno jedan oblik uvida, odnosno neki način sagledavanja svijeta, a ne oblik znanja o tome kakav je svijet.

Ljudi su u drevnim vremenima primjerice imali teoriju da je zvjezdana tvar temeljno različita od zemaljske tvari i da je zemaljskim objektima prirodno padati, dok je zvjezdanim objektima, poput Mjeseca, prirodno ostajati na nebu. No, dolaskom novoga vijeka, znanstvenici su počeli razvijati gledište po kojem nema bitne razlike između zemaljske tvari i zvjezdane tvari. Dakako, to je podrazumijevalo da bi nebeski objekti, poput Mjeseca, trebali padati, no tu posljedicu ljudi za dugo nisu zamijetili. Tad je Newton vidio, u iznenadnom bljesku uvida, da kao što pada jabuka, tako pada i Mjesec, zapravo tako i svi objekti. To ga je odvelo teoriji opće gravitacije po kojoj se svi objekti vide kako padaju ka raznim središtima (npr. Zemlji, Suncu, planetima itd.). Time je zasnovan nov način sagledavanja neba po kojem se gibanja planeta više nisu vidjela kroz antičko poimanje bitne razlike između nebeske i zemaljske tvari. Ta su gibanja sad razmatrana kroz odnose padanja sve tvari, nebeske i zemaljske, ka raznim središtima. Pa kad se nešto nije dalo tako objasniti tražilo se, i često otkrivalo, nove i do tad neviđene planete prema kojima su padali nebeski objekti (što je pokazalo relevantnost toga načina sagledavanja).

Njutnovski je oblik uvida nekoliko stoljeća radio vrlo dobro, ali je (kao i uvidi antičkih Grka prije njega) pri širenju na nova područja naposljetku vodio nejasnim rezultatima. Na tim su novim područjima razvijeni novi uvidi (teorija relativnosti i kvantna teorija). To je dalo sliku svijeta iz korijena različitu od Newtonove (mada se, dakako, našlo da je i ona ispravna na ograničenom području). Pretpostavimo li da teorije daju istinito znanje, odgovarajuće ‘stvarnosti kakva jest’, trebali bismo zaključiti da je Newtonova teorija bila istinita do oko 1900. godine, nakon čega je iznenada postala pogrešna, dok su relativnost i kvantna teorija iznenada postale istinite. No, takav besmislen zaključak ne proizlazi ako kažemo da su sve teorije uvidi, koji nisu ni istiniti ni lažni, nego jasni na određenim područjima a nejasni kad se prošire izvan tih područja. To ipak ne znači da poistovjećujemo teorije s hipotezama. Kao što grčki korijen riječi ukazuje, hipoteza je pred-postavka, dakle neka zamisao ‘postavljena pod’ naše zaključivanje kao privremena osnova čiju ćemo istinitost ili lažnost provjeriti pokusom. No, kako se sad dobro zna, pokusom se ne može zaključno dokazati istinitost ili lažnost neke općenite hipoteze koja namjerava pokrivati cjelinu stvarnosti. Dapače, nalazi se (kao primjerice u slučaju ptolomejskih epicikla ili neuspjeha njutnovskih zamisli neposredno prije nadolaska relativnosti i kvantne teorije) da starije teorije postaju sve nejasnije kad ih se pokušava koristiti za stjecanje uvida na novim područjima. Tad je pomna pažnja na način kako se to zbiva općenito glavni naputak ka novim teorijama koje zasnivaju daljnje nove oblike uvida.

Pa, umjesto pretpostavke da su starije teorije u nekom trenutku postale pogrešne, samo kažemo da čovjek neprekidno razvija nove oblike uvida koji su do neke točke jasni, a dalje teže postati nejasni. Pri toj djelatnosti očito nema razloga pretpostavljati da ima ili će biti nekog konačnog oblika uvida (koji bi odgovarao bezuvjetnoj istini), pa čak niti stalnog niza približavanja tome. Naprotiv, može se po naravi stvari očekivati beskrajan razvoj novih oblika uvida (koji će, ipak, usvajati stanovite ključne osobine starijih oblika kao pojednostavnjenja, kao što je teorija relativnosti učinila s njutnovskom teorijom). Kao što je ranije istaknuto, to znači da teorije prvenstveno valja smatrati načinima sagledavanja svijeta kao cjeline (tj. svjetonazorima) prije no ‘bezuvjetno istinitim znanjem o tome kako stoje stvari’ (ili stalnim približavanjem tome). (David Bohm, Wholeness and Implicate Order, 11980., London 1995. str. 3.-5.)

Nije li to padanje ranije jasnih uvida u nejasnoću u novim okolnostima, uz bljeskanje novih uvida, upravo ono što je Heidegger htio reći oživljujući pojam a-letheia? Istina nije konačna otkrivenost svega, niti limes kumulativnog kretanja ka nekoj final theory of everything, nego zbivanje u kojem svako raskrivanje ujedno nešto skriva, svako ekspliciranje ujedno nešto implicira.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s