zašto demokracija treba humanistiku? (ulomak iz recenzije Petra Šegedina)

Promišljanja M. Nussbaum u ovoj knjizi tiču se krize obrazovanja, napose onog humanističkog. …No, kriza tu nije ona na koju se danas prvo pomišlja, naime svjetska kriza globalnog gospodarstva. Nussbaum cilja na krizu koja se događa “u pozadini i tiho” – na krizu obrazovanja, napose onog humanističkog, koja podriva vrednosne temelje demokratskih društava i dugoročno je za njih štetnija nego kriza gospodarstva. … Već supripadnost tih dviju kriza daje naslutiti ključnu premisu knjige. Riječ je o tomu da politika i gospodarstvo nisu “samostojeći” modusi ljudskih djelatnosti, nego su u najužoj vezi s prirodnim ustrojstvom čovjeka i, posljedično, s njegovim obrazovanjem i odgojem.

Knjiga tako počiva na staroj pretpostavci ukorijenjenosti onog političkog u naravi čovjeka. Riječ je o imanentnoj posredovanosti pojedinačnog i općeg, po kojoj čovjek – za Platona ustvari život sam u vidu duše – jest primjereno vlastitoj naravi kao politička zajednica. Ta teza prisutna je i u Aristotelovoj odredbi čovjeka kao bića zajednice, da bi se protezala dobrim dijelom povijesti filozofije, sve do Hegela gdje je država svojevrsni zaključni vid apsolutnog duha. Supripadnost naravi čovjeka, obrazovanja i političko-gospodarskog ustrojstva zajednice ovdje se ogleda u insistiranju M. Nussbaum na pojmu duše, pri čemu ona zastupa tezu da su samoj ljudskoj naravi svojstvene demokratsko-građanske karakteristike humanog suosjećanja s drugima i otvorenosti prema njima. …

martha-nussbaum-008.jpg

Martha Nussbaum (1947.)

Primjeri pokazuju da postupnim okretanjem državnih politika profitu, tj. konkurentnosti i kompetitivnosti, vrednosno nasljeđe humanistike biva sve češće prepoznato kao beskorisno i u skladu s tim u većoj ili manjoj mjeri preinačivano ili odstranjivano u svrhu rasta. U to nasljeđe spada troje: sposobnost kritičkog mišljenja, sposobnost da se nadilaze lokalne i nacionalne privrženosti i da se pristupa globalnim problemima te sposobnost suosjećajnog zamišljanja stanja druge osobe. Ono u čemu se korijeni sve troje i koje zapravo biva obezvrijeđeno, negirano i onemogućeno, doslovno “zaboravljeno”, forsiranjem izobrazbe u znanstveno-tehničkim znanjima raznolikih vidova korisna izvršenja i iskorištenja, jest duša: “zaboravljamo što znači pristupiti drugoj osobi kao duši, a ne kao korisnom pomagalu ili nečemu što nam priječi postizanje vlastitih planova”. Pojam duše Nussbaum uzima po strani od religijskih konotacija, a u onom vidu na kojem počiva prožetost demokracije, humanog građanstva i humanističkog obrazovanja. Duša je tu prije svega sklop “sposobnostī mišljenja i imaginacije” koje omogućuju da se svaki pojedinac stavi na mjesto drugog. Ta sposobnost čovjeka da svjesno bude kao posredovan drugima u temelju je demokratske zajednice različitih i kritički svjesnih pojedinaca. Jer tu oni jesu upravo kao takvi, različiti i sposobni kritički rasuđivati, tj. sposobni su razgovarati i svoje različitosti isticati, posredovati i po potrebi razrješavati u argumentiranom dijalogu. Otuda je zadatak humanističkog obrazovanja odgajati i oblikovati čovjeka za građansku zajednicu kao živu zbilju svoje navlastite sposobnosti. …

Nussbaum … jasno određuje osobitosti obrazovanja koje je, ako i ne posve, ipak naglašeno vođeno potrebama gospodarstva… Općenito je riječ o većem vrednovanju tehničkih znanosti i vrsnoće tehničkog izvršenja nauštrb humanistike. Naglasak je na znanju osnovnih vještina pismenosti i aritmetike uz zanemarivanje prava jednake dostupnosti. Zahtijeva se rudimentarno poznavanje povijesti i ekonomskih činjenica u cilju zapostavljanja kritičke svijesti. Zanemaruju se sporna pitanja suvremena svijeta, dok je naglasak na situaciji prosječne osobe i pravu zajednice. Prepoznato kao neprijateljsko profitu, obrazovanje u književnosti i umjetnostima drastično se zanemaruje, gdjekad čak postajući i stvar srama.

Nasuprot tomu, Nussbaum se zalaže za paradigmu humanog razvoja demokratske države, kojoj odgovara obrazovanje za svjetsko, demokratsko građanstvo. Po tom modelu važna je posvećenost individualnim sposobnostima i mogućnostima svake pojedine osobe, njezinim osobnim slobodama i pravima, a u cilju unapređenja života, slobode, jednakosti i sreće individuuma. U tom smislu Nussbaum ističe niz sposobnosti koje treba razvijati obrazovanje za svjetsku građanskost: sposobnost kritičkog mišljenja koje prepoznaje i reflektira probleme, sposobnost prepoznavanja i uvažavanja drugih kao jednakih, sposobnost brige za tuđe živote, sposobnost predočivanja i promišljanja globalnih svjetskih i povijesnih problema, sposobnost kritičke prosudbe političkih odluka uz osjećaj za realne mogućnosti, sposobnost globalnog, nadnacionalnog mišljenja.

Ključna je pritom opaska Nussbaum da su ti zahtjevi već u većoj ili manjoj mjeri ponegdje i implementirani – nije dakle riječ o idealističkoj utopiji društva i obrazovanja – no problem je u nejasnoj i nepromišljenoj političkoj ideji koja je tom obrazovanju primjerena. Riječ je, jednostavno rečeno, o nedostatku ideje koju bi trebala utjeloviti demokratska politička zajednica i u čijoj bi službi trebalo biti obrazovanje. …

Nussbaum se usmjerava na podrijetlo nestabilnosti i krhkosti demokratskih uređenja, koje otvaraju put jačanju nedemokratskih tendencija u njima: “Što je to s ljudskim životom da mu je tako teško održati demokratske institucije koje se osnivaju na jednakom poštovanju i jednakoj zakonskoj zaštiti, a tako lako zastranjuju u hijerarhije različitih tendencija – ili, još gore, u projekte nasilnog neprijateljstva među skupinama?”. Odgovor na to pitanje zasniva se na razumijevanju političke zajednice koje je ključno za cjelinu razmatranja u knjizi – riječ je o poimanju po kojem su političke zajednice vođene i ustrojavane temeljem unutrašnjeg ustrojstva pojedinaca i tom ustrojstvu pripadnih obrazaca ponašanja.

Nussbaum argumentira da se tzv. svjetsko-povijesni sukobi civilizacija i kultura – uobičajeno lako prihvaćani i obrazlagani kao uzrok realnih društvenih stanja i političkih odluka – mogu uzeti kao relevantni samo ukoliko ih se pojmi pod vidom unutrašnjeg sukoba koji se zbiva u svakoj osobi. Na tragu Mahatme Ghandija tako će ustvrditi da “politička borba za slobodu i jednakost mora prije svega biti borba unutar svake osobe, pri čemu suosjećanje i poštovanje istupaju protiv straha, pohlepe i samodopadne agresije”. Ta klasična platonička teza da (pravedan) ustroj države nije drugo do imanentna refleksija (pravedna) ustroja pojedinca – u Platonovu VII. pismu eksplicirana kao savjet Dionu i njegovim pristašama – vodi Nussbaum u obuhvatno psihološko razmatranje čovjekova razvoja. …

[K]ritičko mišljenje, kao nasljeđe sokratovski vođene argumentirane rasprave, … [je] svojstvena metoda razvoja dobra potencijala čovjeka, gdje on iz sebe sama vlastitim sredstvima raste u cjelovitost osobna integriteta, kojemu pripada integriranost u demokratsku političku zajednicu. U podlozi svih izvođenja je misao da vrijednost života počiva na njegovoj okrenutosti sebi u kritičkom istraživanju i propitivanju.

Ocrtavajući atenske povijesno-političke okolnosti u Sokratovo doba, Nussbaum ukazuje na tri loše tendencije koje proizlaze iz nedostatka kritičke rasprave i iznutra podrivaju demokratske zajednice, kako tada a tako i danas. To su: nedostatak jasne profiliranosti ciljeva, konformistička neodlučnost i olako podlijeganje utjecajima demagoške retorike, uzajamno postupanje i ophođenje lišeno poštovanja. Važnost sokratovske argumentacije otuda se prepoznaje u poticanju individualnog nekonformizma, pri čemu se njegovanjem valjane rasprave ljudi privode kulturi političkog građanstva i odgovornih pojedinaca. To znači da su sposobni imanentnim sredstvima čovjeka kao razumnog bića samostalno i zajednički reflektirati o sebi i stvarima zajednice te primjereno vlastitoj naravi postavljati ciljeve i donositi odluke za djelovanje. Sokratsko mišljenje utoliko nije tek jedna od mogućih kompetencija čovjeka, nego ona njegova bitna mogućnost kojom se uspostavlja primjereno vlastitoj naravi kao demokratska politička zajednica.

Vještina kritičke rasprave i argumentiranja u tom smislu ima svoje mjesto kao društvena praksa, tj. kao element života zdrave zajednice, kojim se ona održava kao takva. Time se međutim ta vještina otkriva i kao ključna disciplinarna odrednica obrazovanja posvećenog cilju humanističkog i demokratskog građanstva. Riječ je o tomu da čovjek obrazovanjem iz sama sebe, ne izvanjski, ostvaruje sebe i postaje to što jest, treba i može biti. Tu tezu, koja spada u klasično nasljeđe filozofije od njezinih grčkih početaka, napose od Platona, Nussbaum podupire ukazivanjem na one filozofe, psihologe i pedagoge koji su svoje temeljne stavove gradili na uvidu u vrijednost sokratovske rasprave…

[L]ik humanistički ustrojena i drugima otvorena građanina ne može [se] obrazovati tek gomilanjem činjeničnog znanja o historiji i ekonomiji te vježbanjem u logici i kritičkom mišljenju. … Riječ je, kratko i pojednostavljeno rečeno, o zalaganju za vid obrazovanja koje kultivira suosjećanje i brigu time da naglašeno počiva na umjetnosti, književnosti, plesu, glazbi i dramskim umjetnostima. To obrazovanje ima za svrhu odgoj i utjelovljenje zdravih predodžbi o ljudima, muškarcima i ženama, predodžbi koje su lišene starog konzervativizma te nastoje oko jedinstvene ljudske prirode koja se temelji na ljubavi, miru, toleranciji i moći suosjećanja i pokazivanja emocija. Ta priroda pokazuje se za Nussbaum ključnom za stabilnost i zdravlje, kako demokracije tako i gospodarskog rasta. …

[Z]ačudno s koliko lakoće se prihvaća mogućnost da uspješno i rastuće tržišno orijentirano gospodarstvo ide ruku pod ruku s humanistički ustrojenom zajednicom. Nužnost rasta uzima se kao neproblematična danost, demokratsko društvo kao njezin navlastiti element, a humanističko obrazovanje kao onaj korektivni čimbenik koji i jedno i drugo rješava zastranjenja i omogućuje u naravnoj komplementarnosti. U toj tezi vjerojatno nema previše toga spornog, barem utoliko što i liberalna demokracija i pripadna joj ekonomija tržišta počivaju na individualnim pravima i slobodama. No, u kontekstu razmatranja M. Nussbaum ta teza zahtijeva da se temeljito postavi i raspravi pitanje kako to da su upravo demokratska građanska društva de facto – ne nužno i de jure – sklona apsolutu profita. To pitanje Nussbaum postavlja u trećem poglavlju knjige, no čini se u najmanju ruku “prekratkim” tek u osloncu na psihologiju ljudskog razvoja ustvrditi da je riječ o podsticanju loših nauštrb dobrih emocionalnih potencijala čovjeka te konstatirati da bi rješenje bilo u obrnutom podsticanju. Takav pristup ustvari priječi da se društveni karakter zajednice i povezujući karakter gospodarstva uzmu zasebno i tematiziraju primjereno svojem drugačijem podrijetlu i položaju u horizontu života čovjeka. Za pretpostaviti je da bi se tada moglo jasnije sagledati ključne momente njihove supripadnosti i razlike, točnije odrediti pravu mjeru njihove nužne sveze, a naposljetku i pouzdanije prepoznati uzroke zastranjenjā, koja, kako svjedoči i ova knjiga, odreda počivaju na pomanjkanju mjere u beskonačnoj težnji za onim više.

Takav pristup pokazao bi da to što se i politika i gospodarstvo korijene u naravi čovjeka ipak još uvijek ne znači i da padaju u jedno i isto te da za oboje vrijedi jedno i isto. Jer, javnost imaginativne i kritičke svijesti, kao i njom otvorena uzajamnost i posredovanost ljudi kao osoba, teško da može odgovarati onome što ekonomija uspostavlja kao “javnost” – kompetitivnoj i krajnje atomiziranoj sferi bez mjere i kraja se multiplicirajućih potreba i njihova zadovoljenja.

ulomak iz recenzije Petra Šegedina u Prolegomeni

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s