ekscentrični identitet Europe? (ulomak iz Goran Gretić, O prijepornom i ekscentričnom identitetu Europe)

[M]oglo [bi se] zaključiti da je upravo … stvaralački doživljaj onog stranog ono navlastito izvorište tog ekscentričnog identiteta Europe. A taj bi se povijesno-pojmovni sklop isto tako mogao izraziti na sljedeći način: Europejci se mogu osjećati kao “Europejci” u najboljem slučaju naspram Amerikanaca. … [E]uropska kultura, strogo govoreći, nikada nije doista “moja, naša” vlastita, jer sama ta kultura ne predstavlja ništa drugo već put obrazovanja, svijesti i ličnosti, odnosno, taj proces obrazovanja, kultiviranja, mora se uvijek iznova prijeći e da bi se dospjelo do onih stranih, drugotnih izvora te europske kulture. Tako shvaćena kultura nije nikakav jednom stečen samozadovoljavajući posjed, već je to civilizacijsko i kulturno dobro koje se uvijek iznova mukotrpno zadobiva, razvija, oblikuje i preoblikuje, i to od strane pojedinaca, ali i naroda. Još jednom valja podcrtati da su Grci sami sebe prvi put shvaćali kao Grke tek kada su postali svjesni svoje različitosti naspram “barbara”. Prema tome se ono Drugo, i strano, oduvijek i do danas na Zapadu vidi kao Istok (premda su danas za … Europu ono neposredno Drugo: Rusija i Amerika). Jer onaj koji nikada nije došao u doticaj s onim Drugim i stranim zapravo ne zna i ne može znati tko je on sam, pa jedno takvo doticanje, susretanje s onim Drugim, prouzročuje dvojako: uspoređivanje s onim Drugim i razlikovanje od onog Drugog, jer samo se ono što je nejednako i različito može međusobno uspoređivati. Međutim, samo to uspoređivanje ne vodi nužno ka nekom izravnanju, izjednačenju već prije ka raznolikim suprotstavljanjima, a onda iz toga proizlazi i rađa se nešto kao samorazlikovanje, a to pak opet znači “kritika” samoga sebe. Zato se načelno može reći da nedostatak takve kritike samoga sebe predstavlja nesposobnost individuuma da vidi samoga sebe kao onog Drugog, odnosno, radi se o nesposobnosti izlaska iz samog sebe, tj. vlastite izolirane i ograničene subjektivnosti.

Iskustvo bitne različitosti Orijenta i Okcidenta u osnovi je utemeljilo i odredilo cjelinu povijesti Europe, a ono je započelo suprotstavljanjem grčkih gradova-država, koje su po političkoj konstituciji bile zajednice slobodnih građana, s perzijskim despotskim carstvom. U svojoj tragediji Perzijanci taj je sukob Eshil između ostaloga ilustrirao na sljedeći način: kada je perzijski kralj doznao za poraz svoje flote, zapitao je tko je grčki vladar i dobio začuđujući odgovor, naime, da Grci nisu ničiji robovi, ničiji podanici. I tu se susrećemo s tako nečim što bi se moglo označiti kao ono prvotno grčko prisvajanje za-sebe slobode od strane ravnopravnih pojedinaca, a koji se razlikuju od onih po rođenju robova. I upravo je to određenje čovjeka kao slobodnoga bića postalo jednim od temeljnih određenja europskoga duha, naime, tu se radi o slobodi onih jednakih, a taj je pojam zadobio svoje najviše određenje u Hegelovoj filozofijsko-pojmovnoj shemi o ”napretku u svijesti u slobodi”… Još treba dodati da prema Herodotovim izvještajima za Perzijance nije bio čudan samo politički ustroj Grka, već isto tako i njihov duhovni habitus, jednako kao i njihov odnos spram svijeta. Tako se perzijski kralj Krez jako čudio kada je čuo da je Grk Solon putovao po Bliskom istoku “filozofirajući”, tj. iz čiste želje za “teorijom”, tj. promatranjem, i bez bilo kakvih daljnjih i drugih namjera. Iz toga isto tako slijedi da je i određenje filosofije kao episteme theoretike, bilo i ostalo djelotvorno i određujuće europskog duha od antike do Hegela. Dapače, ono i danas određuje razlikovanje zapadnog htjeti-znati i istočne mudrosti, odnosno tu izlazi na vidjelo razlika između istraživanja i meditiranja. Stoga se i može tvrditi da je pobjeda Grka nad Perzijancima nepobitan početak europske povijesti, koji je omogućio daljnji opstanak grčkog duha na Zapadu i koji je, doduše, u međuvremenu postao kršćanskim pa se i može reći da mi i nadalje mislimo ne-istočnjački. …

Francuska je revolucija s deklaracijom o ljudskim pravima, u ime slobode i jednakosti, sekularizirala kršćanske zahtjeve i od tada opada moć Crkve u cijeloj Europi, i to u istoj mjeri u kojoj se ideje Francuske revolucije proširuju preko sljedećih revolucija na istoku po cijelom svijetu, pa je stoga i znamenita krilatica “kršćanstvo ili Europa”, kako je to zamišljao Novalis, izgubila svoj povijesni smisao. Moderni europski svijet emancipiranoga građanstva, namještenika i radništva, čiji je zajednički životni element industrija i na znanosti utemeljena tehnika, u osnovi znači raspad staroeuropske tradicije i predstavlja utemeljenje jednog drugog, novog svijeta. Ona čuvena “Querelle des Anciens et des Modernes” već je dugo odlučena u korist moderne, odnosno moglo bi se reći da s obzirom na svoje obje tradicije, klasičnu i kršćansku, Europa od 19. stoljeća više nije identična samoj sebi. Nakon Drugog svjetskog rata, tj. svjetsko-političke propasti značenja Europe, pada zapadna Europa u ovisnost o Americi, koja je prvotno bila europska kolonija, međutim, ona nakon što je preuzela vodeću ulogu od Europe, čak i zastupa i tumači opći kulturno-politički pojam “Zapada”…  Taj se prijeporan odnos može ovako prikazati: što više Amerika postaje američkom, utoliko ona ostaje manje europskom, dok s druge strane što više Europa drži korak s općim tehničko-znanstvenim napretkom postaje sve više američkom. Međutim, isto tako valja ustanoviti da “amerikanizacija Europe”, isto kao i Japana, nije tim zemljama nametnuta, već je to imanentna posljedica univerzalnog znanstveno-tehničkog racionaliziranja cjeline javnog života, i po svemu sudeći niti jedan se narod koji želi biti konkurentan na sada doista globalnom tržištu ne može izmaknuti tom napredujućem procesu. …

Europa više nije u specifičnom smislu staroeuropska niti je Istok u tom smislu staroistočnjački, budući da su se oba povijesna svijeta radikalno izmijenila pod epohalnim utjecajem znanstveno-tehničkog zahvaćanja cjeline života. S obzirom na takvo stanje stvari postaje sve teže razlikovanje i razgraničenje Zapada od Istoka putem nekoliko jednostavnih pojmova i određenja, koje preuzimamo i poznajemo iz tradicije. … Prema tome i opasnost za održanje i razvoj ideje Europe ne može doći “izvana”, s obzirom na to da se sama Europa i ne može shvatiti kao nešto “unutarnje”, što je nastalo iz nje same, iz neke njezine idealne unutarnjosti. Taj pokušaj shvaćanja i određenja Europe kao nekog zatvorenog prostora, u smislu da bi taj prostor bio odvojen i izoliran od onog stranog, od onog Drugog odvojeni prostor, značio bi da se tako shvaćena Europa osjeća ugroženom od onog Drugog, stranog, odnosno da ga se boji kao nečeg njoj stranog, Drugoga, te ga štoviše shvaća i osjeća kao opasnost za svoj identitet. Iz toga bi isto tako moglo slijediti da je Europa izgubila vjeru da se njezine vrednote i njezini ideali mogu prihvatiti, prisvojiti i zastupati i od strane onih koji su slučajno rođeni izvan njezinih granica. Jamačno bi za ideju Europe bilo pogubno kada bi Europa zastupala mišljenje da je na primjer univerzalnost uma, tj. filosofija i znanost nastali u njoj, kao i na tim zasadama uspostavljen habitus metodske dvojbe i kritičnosti, čiji je Europa bila i jest nosilac, samo neka njezina specifičnost. Drugim riječima, da su ta određenja duhovnog i idejnog identiteta Europe, a navedimo samo kao primjer određenja ljudske slobode, pravednosti, ljudskih prava, na pravu zasnovane političke zajednice, dakle, da su to vrijednosti koje vrijede samo za Europu te prema tome i nisu prenosive na druge kulture i civilizacije. …

Stoga identitet Europe, a to prije svega znači identitet Europljanina, nije i ne mora biti prije svega nešto i u potpunosti europsko, jer Europljanin nije samo i jedino Europljanin, već je on i Europljanin. Drugim riječima, Europljanin je Europljanin, kako kaže Derrida, “s jednom rukom”, a druga je slobodna za drugačija i nova iskustva, izazove, pa i izvan Europe. Ta nova, druga plovidba nastoji izbjeći Scilu eurocentrizma i Haribdu  antieurocentrizma, i to na način odustajanja od atlantskih i ostalih osvajanja, uzimajući smjer u pravcu Sredozemlja, a to je staro, paradigmatično mjesto sukobljavanja, integracija i produktivnih sinteza. …

Europa je u svom povijesnom opstojanju uvijek bila prisiljena poimati i prihvaćati to općeljudsko u sasvim posebnim, konkretnim oblicima, a upravo su ti pojedinačni oblici oni koji i predstavljaju to nepregledno mnoštvo različitih pojavnih formi europskog iskustva življenja. Tako su, na primjer, respekt i uvažavanje onog Drugog i Drugog kao takvog ono što je Europa mogla i morala naučiti u tijeku svog povijesnog iskustva, a to europsko iskustvo upućuje na neminovnost suživota s Drugim, štoviše na takvo što kao živjeti kao onaj Drugi, s Drugima, čak i onda kada je onaj Drugi sasvim različit; to je baština mukotrpne europske povijesti i, svemu usprkos, njezina velika prednost. … Gledana iz tog obzora prikazuje se Europa kao vitalni uzor jednog osebujnog jedinstva, koje se manifestira u diferencijama, odnosno, moglo bi se reći da Europa jest i predstavlja općenitost koja u sebi sadrži i podnosi različitosti i posebnosti. Zato se i može tvrditi da Europa po svojoj konstituciji, povijesno i idejno, ne može predstavljati model jedinstvene znanosti i jedinstvenog jezika, budući da je ona sama od svog početka ustanovljena putem onog Drugog, a to je i razlog da je Europa mogla – kao zavičaj različitosti – imati ulogu posrednika između različitih kulturnih jezika i različitih jezičnih kultura. Iz toga se razloga pred Europu oduvijek postavljao problem i zadatak davanja, omogućavanja prostora za drugotnost onog Drugoga, i to na jednom uskom prostoru. … Upravo se i zato pokazuje kako je pitanje sjećanja, povijesnog sjećanja suživota europskih naroda vrlo važno pitanje konstituiranja europskog identiteta. Dapače, nužno je putem proučavanja i kritičkog vrednovanja tog sjećanja raditi na uspostavljanju osebujne europske kulture sjećanja, i to podjednako europskih katastrofa kao i rijetkih razdoblja plodotvornog suživota. Jer na taj bi način mogla biti uspostavljena osebujna povijest europskog sjećanja, i to kao jedan od preduvjeta zbiljskog pomirenja europskih naroda. A takvo je što opet jedino moguće na osnovi jedne stare vrline europske tradicije, naime, pojma oprosta, opraštanja, odnosno iskrenog žaljenja zbog zla koje se dogodilo.

ulomak iz članka Goran Gretić, O prijepornom i ekscentričnom identitetu Europe – zavičaj različitosti (2004.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s