aisthesis-empeiria-tehne-episteme-…-sofia? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

nastavak na theoria?

Da bi se približio Aristotelovoj sofia Heidegger se okreće prvoj knjizi Metafizike. Tu se put prema sofia gradi postupnim rangiranjem razina razumijevanja koje okončava u čistom theorein. Razine koje prethode su aisthesis (”sjetilno opažanje”), empeiria (”iskustvo”), tehne, episteme.

Zato što je sofia određena kao čisto theorein, Aristotel u prvoj rečenici Metafizike započinje od tubitka: ”Svi ljudi imaju u sebi žudnju da vide (eidenai).” Tubitku pripada ”viđenje”, opažanje u najširem smislu; štoviše: pripada mu … neko biti-van-za, van za upoznavanje sa …

”Znak je toga ljubav prema sjetilima; jer i mimo koristi ona se vole sama za sebe.” (70., eng. 48.)

Naravno, ni percepcija, a ni odmak od nje, nije isključivo ljudska značajka.

Životinje imaju najprije neku čistu aisthesis, mnoge također i mneme, zadržavanje, ”retenciju”. Mneme ovdje ne znači sjećanje nego: na nešto misliti u najširem smislu; od tog mneme nećemo zahtijevati logos (”govor”) ili noein (”um”). … Mneme, koja razumljena u tako širokom smislu jest već kod životinja, igra temeljnu ulogu u razvoju tehne kao načina orijentacije čovjeka. …

”Naime, iz pamćenja (mneme) ljudima nastaje iskustvo (empeiria), jer mnoga pamćenja jedne te iste stvari dovode do sposobnosti pojedinog iskustva.” …

Aristotel kasnije uvodi jedan primjer za empeiria iz medicine … Kad svakodnevno iskustvo pronađe određena sredstva za neko zdravstveno stanje, za stanoviti čovjekov tjelesni nalaz, tada ta sredstva najprije još stoje izvan bilo kojega djelatnog uvida u sklop djelovanja toga sredstva na to što bi ono trebalo ukloniti. … Shematski predstavljeno,  taj bi se sklop mogao formulirati kao: čim se pojavi takvo i takvo stanje, tad mora biti primijenjeno to i to sredstvo; čim ovo – tad ono. Što je to stanje, što je to sredstvo i kako će to biti uklonjeno, o tome nema uvida;  sve je na tome da se oslobodimo one tegobe. Bez daljnjega vidite da je taj sklop vremenski, i zapravo najprije čisto vremenski: čimtad… Ono sadašnje tubitka, koje se izgovara u ”sad”, srećemo ovdje kao čimtad

Taj sklop može tijekom vremena obrazovati iskustvo. ”Mnogo vrijeme tvori iskustvo.” Tad tubitak ima neku određenu orijentaciju. U empeiria je izdignut naprosto taj sklop čim-tad. … Nazivam to ”čim-tad” (čim je to i to sadašnje, tad to i to također mora biti sadašnje) sklopom osadašnjenja. U aisthesis, prvom sebe-orijentiranju tubitka, okolnosti i stvari su slučajne, kakve god da se upravo nadaju. Nasuprot slučajnome, … empeiria već ima određenu pouzdanost, tu će [sklop] ”čim ovo, tad to” …već biti izdignut kao određen. … Tubitak je prisan s tim sklopom i kreće se unutar njegovih shvaćanja. Ali još je bez uvida u taj sklop kao takav; nema sagledavanja onoga Što, zato što je tubitak još potpuno navezan na rezultate… Pa ipak, empeiria već ima prvenstvo pred pukim opažanjem. … Jer nasuprot mnoštvu aisthesis, tubitak je u empeiria već uspostavio jedinstvo određenog konkretnog sklopa. …  U empeiria ima određene spremnosti za takva i takva događanja i okolnosti, kakva se mogu dogoditi. Ta spremnost je neka orijentiranost, koja jest pouzdana, ali još uvijek ne sadrži nikakav uvid.  … Iz te empeiria, može se obrazovati tehne.  (71.-74., eng. 49.- 51.)

U podlozi razmatranja je prije svega pitanje o tome kako vremenski promjenjiva bića koja susrećemo u aisthesis prelaze u izvanvremenska, nepromjenjiva bića koja otkriva episteme. Po Heideggeru, taj se presudni prijelaz s pragmatičnog provođenja na ”čisto” gledanje zbiva u sklopu tehne.

Kroz mnoge pojedine slučajeve u kojima se empeiria ponaša na način ”čim ovo, tad ono”, dolazi ponavljanjem … do izlučenja i razumljenja onoga Što. Nasuprot čistom vremenskom sklopu, raskriveno je ono svaki put ”Što”. …Eidos je razlučen, i stvar je razumljena … u pogledu svog trajnog, stalno vraćajućeg izgleda. Time je modificirano ono što je u empeiria dano kao posve privremeno razumijevanje: ono ”čim-tad” postaje ”ako -tad”, postaje ”ako-onda”. … Ako (a to znači u određenom smislu: jer) se to i to pojavljuje, moram to i to poduzeti. … Razumijevanje više nije zasnovano na osadašnjenju sklopa provođenja i izvršenja, na održavanju redoslijeda, nego na prezentaciji izgleda same stvari ka kojoj je usmjereno bavljenje. … Taj novi fenomen, koji dopušta govoriti o tehne kao o sofotera [mudrijoj] nasuprot empeiria, leži u pravcu gledanja, a ne [pragmatičnog] provođenja. … U sofia se stoga ovdje ne radi o više vještine (koja počiva na pokušaju-pogrešci) nego o više eksplicirajućeg gledanja onoga na što se izvršenje odnosi. …Empeiria je u zaostatku spram tehne jer u njoj to što je predmet (eidos) ostaje prikriveno; … naprotiv  je u tehne prisutno ono ”što” onoga čime se ona bavi. … Vremenske značajke tek padaju u pozadinu, ne nestaju. (74.-76., eng. 51.-53.)

Heidegger još jednom sažima ovo ključno zbivanje:

U interpretaciji su sljedeći odnosi postali vidljivima. U empeiria je dan sklop upućivanja čim-tad… Ukoliko se ta empeiria održava, modificira se taj sklop u uvijek kad to – onda to, koje se samo u ponavljanju modificira u ako to – onda to, jer to – stoga to. Tako se izlučuje sklop Što. Ono osadašnjeno u osadašnjujućem sklopu upućivanja jest svaki put u svom eidos prisutno, i to upravo u sklopu upućenja. Jer u tehne postaje to čime se ona bavi razumljivo već po svome izgledu, i to tako da iz sklopa stvari biva čitano zasnivanje ponašanja. Konačno, osadašnjenje sklopa upućenja čim-tad, odnosno uvijek to – čim to prethodi raskrivanju bića iz njihovog arhe. Arhe je baš ono iz-prema koje je uvijek već tu. (77., eng. 53.)

Iz te interpretacije, za koju kaže da nije eksplicirana kod Aristotela, već možemo naslutiti ono što će kasnije kod Heideggera imati važno mjesto, naime izvođenje znanosti iz tehnike. Ovdje je to: episteme iz tehne.

U samoj tehne …leži tendencija oslobađanja sebe od baratanja i ka postajanju samostojnom episteme. …Razvoj episteme sad se ovako nastavlja. Čim su pronađeni tehnai i epistemai koji su zahtijevani pros ta anankaia, za životne nužnosti, i pros ten hedonen, za zabavu i užitak, mogao se tubitak neopterećen tim nužnostima posvetiti motrenju. Stoga su prve znanosti, npr. matematika, nastale u Egiptu, jer su svećenici imali vremena ne činiti ništa do motriti. Ako je baš u tubitku neka tendencija za raskrivanjem, tad će samostojno raskrivanje postati zapravo moguće tek tamo gdje je tubitak slobodan od nesigurnosti brige o anankaia. U takvom sholazein [”dokoličarenju”] događa se neki skok iz tendencije za [pragmatičnim] provođenjem; u njemu se radi o sustezanju od briga anankaia-e i držanju samo gledajućeg otkrivanja… Što više čisto gledajuće otkrivanje dolazi do prava, to … više i više postaje bjelodano ono iz-čega-prema, arhe.

U aisthesis i episteme imamo sada dvije krajnje postaje, bez da se zapravo razumjela sofia. Ona mogućnost koja je prvi put nadišla momentalnu eksplicitnost aisthesis  i učinila bića izrazitije dostupnima, jest zadržanje, ”retencija”: mneme. (93.-94., eng. 64.-65.)

Heidegger dugo kruži oko Aristotelovog pitanja  iz Metafizike I,2: ”što je sofia?” [”mudrost”, Heidegger: ”razumijevanje”].  Konačno ga postavlja, polazeći pritom od predrazumijevanja koja svakodnevni tubitak već ima o sofos-u.

Uzme li tkogod one pretpostavke koje imamo o mudracu [sofos], možda bi nam po tome sama stvar postala jasnijom. Pretpostavljamo prvo [1.] kako mudrac zna sve, koliko je moguće, a ne posjedujući pri tome znanje o svakoj pojedinosti; zatim [2.] da je mudrac onaj tko uzmaže spoznati teške stvari i koje čovjeku nisu lako shvatljive; jer sjetilno zamjećivanje svima je zajedničko te je stoga lagano i nije ništa mudro; i dalje [3.] u svakoj znanosti onaj tko je točniji i sposobniji poučavati o uzrocima taj je i mudriji; i uz to, [4.] među znanostima ona koja se bira zbog same sebe i poradi znanja više je mudrost od one što je radi posljedaka; i ona koja je nadređena više je mudrost od one podređene; jer ne smije se mudracu naređivati, nego on treba naređivati, i ne smije on drugoga slušati, nego njega onaj tko je manje mudar. (Aristotel, Metafizika A, 982a6 i d.)

Svako od ova četiri predrazumijevanja Heidegger nadalje zasebno razlaže.

1.)  ”Mudrac zna sve [panta], koliko je moguće, a ne posjedujući pri tome znanje o svakoj pojedinosti.” … To panta [sve], koje sofos ima na raspolaganju, temelji se u holon [cjelini] kao katholou [općem]. To je pravo pan [sve], cjelina, na koje sofos cilja. … Otkrivanje katholou ne zahtijeva prolazak kroz svako pojedino u eksplicitnom znanju, i ono nije nešto poput njihovog zbroja. Njemu je svojstveno da je ono neka cjelina bez registriranja svakog pojedinog slučaja. … [S]ofos od početka uskače u pravu cjelinu, odakle prima orijentaciju za raspravu o svakom konkretnom pojedinom. Stoga može, bez da ima specijalizirano znanje, autentično sudjelovati u tim raspravama. …

2.) ”Mudrac je onaj tko uzmaže spoznati teške stvari i koje čovjeku nisu lako shvatljive; jer sjetilno zamjećivanje [aisthesis] svima je zajedničko te je stoga lagano i nije ništa mudro.” … Nasuprot tom lakom i samorazumljivom sebekretanju u neposrednom izgledu, nadilaženje toga, ka onome što pravo jest, biva teškim. Ta teškoća ne leži u stvarima, nego u samom tubitku, u osobitom načinu bitka tubitka, onome neposrednosti. Tubitak, dok je neposredan, ima svoje prisutno u sada, u svijetu; ima tendenciju prianjati uz neposredno. U sofia se, pak, radi o nadilaženju u ono što ostaje prikriveno neposrednom tubitku, u ono malista katholou [najopćenitije], i to nadilaženju nasuprot neposrednom izgledu. … Sofia je protutendencija nasuprot neposrednog tubitka i njegove tendencije da se kači za neposredni izgled. … Otud su stvari kojima se bavi sofia ”teške” s obzirom na njihovo aletheuin [raskrivanje]. … Ipak sofia time ne isključuje aisthesis nego ga tek uzima kao polazište…

3.) ”U svakoj znanosti onaj tko je točniji i sposobniji poučavati o uzrocima taj je i mudriji.” … Ta ”prva”, prve odredbe bića, su, kao najizvornije, ne samo jednostavne u sebi nego zahtijevaju najveću oštrinu da bi se zahvatile u svojoj mnoštvenosti, jer ih je najmanje. … Aristotel ilustrira strogost znanosti primjerima mathematike, arithmetike i geometria. Strože su one discipline koje slijede iz manjeg broja arhai [počela], koje utoliko postavljaju manje izvornih određenja bićima koja imaju za temu.  (97.-99., eng. 67.-69.)

4.) ”Među znanostima ona koja se bira zbog same sebe i poradi znanja više je mudrost od one što je radi posljedaka; i ona koja je nadređena više je mudrost od one podređene; jer ne smije se mudracu naređivati, nego on treba naređivati, i ne smije on drugoga slušati, nego njega onaj tko je manje mudar.” … To krajnje zašto, tj. to krajnje ”radi čega”, hou heneka, jest, kao telos [svrha] uvijek neko agathon [dobro]. No agathon je stvar arhikotate [vodstva] među epistemai [znanostima] i tehnai [umijećima], ukoliko arhikotate [vodeće] jest ono ”koje zna poradi čega treba činiti svaku stvar”. Tako sofia, ukoliko je malista episteme [najviša znanost], i kao takva pruža uvid u malista agathon [najviše dobro], ”u cijelosti ono najbolje u cjelokupnoj naravi”, jest  arhikotete među svim epistemai i tehnai uopće, jest i ona koje više nije vođeno, nego izričito ili neizričito ima vodstvo i stoga je samostalna. U sofia leži rješenje pitanja o ariston, koje je ponajviše dobro, odakle svaka druga tehne i episteme zadobiva orijentaciju, i utoliko je  arhikotate, vodeća i samostalna.

S tom značajkom, da sofia cilja ka nekom agathon [dobru], Aristotel dospijeva u upitnu blizinu drugačijem odnosu spram bića: praxis. Jer praxis je orijentirana upravo ka onome radi čega. Pa ako sofia cilja ka agathon, tad se čini kao da je i ona u konačnici neka praxis, dok je ranije pokazano da je slobodna od hresis [upotrebe] i da je čisto theorein. …

Rješenje te poteškoće leži u tome što Aristotel naglašava: ”I agathon je jedno od uzroka.” … Agathon nije ništa drugo do ontološko određenje onih bića koja su određena telos-om [svrhom]. Ukoliko je neko biće dovršeno u svom telos-u, ono je kakvo je imalo biti, eu [dobro]. Agathon najprije nema nikakve veze s praxis, nego je to jedno određenje bića ukoliko su dovršena, s(a)vršena. … Ukoliko agathon nije prvotno vezan za praxis nego je razumljen kao temeljno svojstvo bića u sebi, zadobivena je mogućnost da je agathon kao arhe upravo predmet theorein, doista da je upravo s obzirom na neko biće kao aei on, kao vječno biće – u odnosu na koje ne mogu nikako djelovati – ispravan pristup theoria. (122.-124., eng. 84.-85.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s