Roberto Rossellini, Sokrat (1971.)

Pogledah jučer na youtube TV-film slavnog talijanskog ”neorealističkog” redatelja Roberta Rossellinija, Socrate iz 1971.

Roberto i njegova ”Ksantipa”

Razlozi da je tadašnja europska filmaška zvijezda prešla na TV nisu bili samo financijski, nego prije svega filosofski.

Masovni mediji, izaziva Rossellini, ostvaruju “svojevrsnu kretenizaciju odraslih.” Umjesto da prosvjećuju ljude, činilo se da njihov veliki trud ide za tim da ih pokori, “da stvori robove koji misle da su slobodni.” A Rossellini? Osjećao se beskorisno. “Do 1958. godine”, rekao je Francois Truffaut “Rossellini je bio svjestan da njegovi filmovi nisu bili poput filmova drugih ljudi, ali je vrlo razumno odlučio da su drugi ti koji bi se trebali promijeniti.”

“Ne postoji tehnika da bi se zahvatilo stvarnost “, Rossellini insistirao. “Samo moralni stav to može učiniti. … Razgovarati o kinematografiji danas u strogo estetskom smislu je beživotno i beskorisno. Postoji samo jedno pitanje: kako probuditi svijest? ‘Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima’, rekao je Rousseau.”

Sazvao je na konferenciju za novinare i najavio, “Kino je mrtvo.” “Bio je uzbuđen kao dječak zbog televizije”, rekao je Ermanno Olmi “, ali uglavnom se zapalio za stavljanje povijesti u slike, povijesti čovječanstva, činjenica, temeljnih i značajnih trenutaka… I pričao mi je o povijesti željeza, kako je promijenilo ljudsku ekonomiju i život.” ”Tip koji započne snimati povijest željeza izgleda smiješno”, priznao je Rossellini. Smiješna ili ne, Rossellinijeva će nastojanja od 1959. dok ga nije zaustavila smrt 1977. godine dati neka četrdesetdva sata “didaktičkih” filmova, uglavnom za televiziju. Publika će ih smatrati dosadnima, povjesničari manjkavima a kritičari neprivlačnima; njihovo se emocionalno i umjetničko bogatstvo tek započelo priznavati izvan krugova obožavatelja. Čak je Truffaut rekao Rosselliniju da gubi vrijeme. A Rossellini je, sve negirajući (s očitim licemjerjem) da pokušava raditi “umjetnost”,  nastavljao, odlučan učiniti što može da “revidira cijelo poimanje svemira”, kako je rekao. Rossellini je ocrtao golem plan da ne prepriča nego ponovno proživi povijest ljudskog znanja u stotinama filmova. “Najmanji čin svakodnevnog života sadrži izvanrednu dramatičnu snagu”, rekao je. Htio je poslati filmske ekipe po cijelom svijetu. Nije mogao shvatiti zašto drugi filmaši, Fellini posebno, nisu bili spremni napustiti svoje projekte pa se umjesto toga prihvatiti njegovih. “Svijet treba očekivati nešto od intelektualaca i umjetnika, jednu funkciju pojašnjavanja, kompas”, smatrao je Rossellini, a ne samo buljenje u vlastiti pupak. Da bi financirao svoj projekt, Rossellini je … pozivao na obrazovne obveze državnih televizija u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj i Egiptu. Reći, kao što su mnogi rekli, da tim filmovima nedostaje glume, psihoanalize, murnauovskog ekspresionizma, neodoljivih emocija i najbogatije filmske umjetnosti nalikuje zatvaranju očiju u podne da bi se ustvrdilo kako sunce više ne postoji. (link)

Bez ikakve namjere za interpretiranjem, par gledateljskih dojmova. Najprije u oči pada da su engleski titlovi povremeno besmisleni, što čitatelje Platona neće zbuniti (jer već znaju o čemu je riječ), a ostale može potaknuti da potraže kod Platona ispravni tekst (ili da nauče talijanski, ako ga ne znaju). 🙂 Glavni glumac je izvrstan, a ostale je uglavnom (osim glumice u ulozi Ksantipe) bolje preskočiti. Dok je povijesno-politički početak filma malo konfuzan, prema sredini film postaje uvjerljiv. Kraj nije iznevjerio izvornik (o zadnjim poglavljima Fedona reče Bruno Snell da je to ”nešto najljepše što je čovjek ikad napisao”). Završne scene filma doista pogađaju ono raspoloženje koje je iskazao Ozren Žunec:

Filosofu je stalnom blizinom smrti svaki dan posljednji: zato ‘Fedon’ crta obični dan filosofa.

Nekoliko povijesnih napomena, za eventualne buduće gledatelje. Radnja započinje ~404. pobjedom Spartanaca nad Atenom. Njihov vojskovođa Lisandar ruši zidove grada. Uspostavlja se vladavina pro-spartanske ”Tridesetorice”, čiji je čelnik Kritija nekadašnji Sokratov učenik. Za pad Atene okrivljuje se još jedan Sokratov bivši učenik, Alkibijad, koji je ~415. poveo rat na Siciliji kojim započinje zalazak atenske vojne nadmoći. Već ~403. u udaru se ponovno uspostavlja atenska demokracija, sa ždrijebom kao ključnim elementom. Ostatak filma se odvija u danima pred Sokratovu smrt, ~399.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s