mozak kao prijamnik? (ulomci Davida Bohma i Ruperta Sheldrakea)

Je li mozak možda više nalik prijamniku nego li nekom izvoru misli i spremniku pamćenja? Rupert Sheldrake vjeruje da jest.

Nisam siguran da je pamćenje pohranjeno u mozgu. Mislim da je mozak više nalik uređajima koji se ugađaju na frekvenciju predajnika, više nalik TV prijamniku nego li video rekorderu.

Sad, to je zapravo znanstveno pitanje, kako se pohranjuje pamćenje? Možemo raditi pokuse i otkriti kako pamćenje funkcionira. Za materijaliste je to jednostavan argument iz dva koraka. Pamćenje je pohranjeno u mozgu; mozak se raspada nakon smrti, stoga, pamćenje je izbrisano pri smrti. Ako, pak, pamćenje nije pohranjeno u mozgu tad pamćenje nije izbrisano pri smrti. Potencijalno je dostupno. To ne dokazuje da postoji pristup do njega, da ima osobnog nadživljavanja. To samo znači jednu mogućnost koja je u materijalizmu nemogućnost. Tako da jedna pozicija zatvara pitanje a druga ga ostavlja otvorenim. (Rupert Sheldrake intervju)

Zar istraživači mozga ne bi već dospjeli do te teze, da ona ima ikakvo utemeljenje?

Razmotrimo sljedeću analogiju. Glazba koja izlazi iz zvučnika nekog radio uređaja ovisi i o tvarnim strukturama toga uređaja i o energiji koja ga napaja i o odašiljanju na koje je uređaj ugođen. Na tu glazbu mogu, dakako, utjecati promjene u žicama, tranzistorima, kondenzatorima, itd., i ona prestaje kad se ukloni baterija. Netko tko ne bi znao ništa o odašiljanju nevidljivih, neopipljivih i nečujnih titranja kroz elektromagnetska polja mogao bi zaključiti da bi ona mogla u potpunosti objašnjena pomoću dijelova radija, načina na koji su oni ustrojeni, i energije o kojoj njihov rad ovisi. Ako bi ikad razmotrio mogućnost da išta ulazi od izvan, odbacio bi je kad bi otkrio da uređaj teži jednako kad je uključen i kad je isključen. Stoga bi morao pretpostaviti da ritmični i harmonični obrasci glazbe nastaju unutar uređaja kao posljedica beskrajno složenih međudjelovanja među njegovim dijelovima. Nakon pomnog proučavanja i razlaganja tog uređaja, možda bi uspio čak i napraviti njegovu repliku koja bi proizvodila točno jednake zvukove kao i izvorni uređaj, i vjerojatno bi taj ishod smatrao izrazitim dokazom svoje teorije. Ali, unatoč njegovom postignuću, ostao bi posve nesvjestan da muzika zapravo nastaje u radio studiju udaljenome stotinama kilometara. (Rupert Sheldrake, A New Science of Life, ¹1981., 1995.,  str. 122.)

I mom je omiljenome fizičaru, Davidu Bohmu, bila bliska ta zamisao o mozgu kao prijamniku.

Moglo bi biti da je jedna od funkcija mozga da bude osjetljiv na sve tanahnije razine bitka; mozak bi tad mogao funkcionirati više kao neka antena koja hvata te razine nego kao nešto što bi bilo jedini ”pokretač” djelovanja.

Dok mozak slijedi samo svoje vlastite ciljeve, bit će zaokupljen; i to je nužno u stanovitim kontekstima. Ali, ako uzmemo u obzir da je također nužno da dohvati ili dotakne ono neograničeno, tada također treba biti i tišine – nezaokupljenosti. (David Bohm, On Dialogue,¹1996., 2003., str. 93.-94.)

Tu razliku između “tišine” i “zaokupljenosti” Bohm je pokušao pokazati na ovoj metafori prijamnika, koristeći pojam feedback-a, naime buke koju čujemo iz radio-prijamnika kad on prima vlastite signale, a nije ugođen na frekvenciju odašiljača.

Možda je ovdje korisno razmotriti predočbu radio prijamnika. Ako izlaz prijamnika ‘povratno djeluje’ (feeds back) na ulaz, prijamnik radi sam po sebi, pa proizvodi uglavnom irelevantnu i besmislenu buku. Ali, ako je osjetljiv na signal radio vala, tad je njegov vlastiti red unutarnjeg gibanja električnih struja (preobličen u zvučne valove) usporedan redu signala, pa stoga prijamnik služi donošenju jednog smislenog reda, čiji je izvor iznad razine njegove vlastite strukture, na razinu svoje vlastite strukture. Moglo bi se, dakle, predložiti da pri inteligentnom opažanju mozak i živčani sustav izravno odgovaraju jednom redu sveopćega i neznanoga toka… (David Bohm, Wholeness and Implicate Order,¹1980., 1997. str. 53.)

Dok to što Bohm naziva “intelligent perception” (ili “act of intelligent perception” ili samo “intelligence“), čini se, odgovara onome što se u platonizmu naziva “um” (nous), dok ono što naziva “thought” odgovara platoničkome “razumu” (dianoia).

Kakav je, dakle, odnos inteligencije i misli? Ukratko se može reći da je misao, djeluje li sama po sebi, mehanička i neinteligentna, budući da nameće svoj vlastiti općenito irelevantan i neprikladan red kojega izvlači iz pamćenja. No, misao je sposobna odgovarati ne samo iz pamćenja, nego i na neuvjetovano opažanje inteligencije koja može vidjeti je li neki posebni pravac mišljenja relevantan i prikladan za pojedini slučaj. (David Bohm, Wholeness and Implicate Order,¹1980., 1997., str. 52.-53.)