Lacanovi Boromejski prstenovi?

Moja sklonost raznim trostrukim ontologijama navela me da se povremeno, malo, posredno i s upitnim uspjehom, bavim i Jacquesom Lacanom, točnije njegovim trima “registrima” ili “redovima”: Imaginarno, Realno, Simboličko. Njih je Lacan prikazivao jednom zanimljivom matematičkom strukturom nazvanom Boromejski prstenovi. Evo najprije njihova opisa iz čitanog rječnika lakanovskih pojmova bivšega lakanovca Dylana Evansa.

Imaginarno … [M]ada uvijek zadržava konotaciju privida i zavođenja, ono imaginarno nije naprosto sinonim za “privid” utoliko što potonji pojam podrazumijeva nešto nepotrebno i bez posljedica. Imaginarno je daleko od besposljedičnosti: ono ima snažne učinke u Realnom, i nije nešto što se može naprosto odbaciti ili “nadići”…

Osnova imaginarnog reda [je] formiranje ega u stadiju zrcala. Budući da ego nastaje poistovjećivanjem sa nekim suparnikom ili odrazom u zrcalu, identifikacija je važan aspekt imaginarnog reda. Ego i suparnik formiraju prototipski dvojni odnos, i međusobno su zamjenjivi. … Taj dvojni odnos između ega i suparnika je u osnovi narcisoidan pa je narcizam još jedna značajka imaginarnog reda. Narcisoidnost uvijek prati stanovita agresivnost. Ono imaginarno je područje slike i mašte, obmana i zavođenja. Glavni prividi Imaginarnog su prividi cjelovitosti, sinteze, autonomije, dvojnosti i, iznad svega, sličnosti. Imaginarno je, dakle, red površinskog izgleda koji vara, vidljive pojave koja skriva dublju strukturu; afekti su takve pojave. …

Imaginarno ima moć zadiviti subjekt, moć zasnovanu na gotovo hipnotičkome učinku odraza. Imaginarno je stoga ukorijenjeno u subjektov odnos prema vlastitom tijelu (zapravo više prema slici svoga tijela). Ta moć zadivljenja/zarobljavanje je i zavodljiva … i onemogućujuća: ona zatvara subjekt u niz statičkih fiksacija.

Simboličko … U … ranim radovima taj pojam podrazumijeva pozivanje na simboličku logiku i na jednadžbe koje se koriste u matematičkoj fizici… Kad govori o “simboličkoj funkciji”, Lacan jasno pokazuje da njegov pojam simboličkog reda duguje antropološkom djelu Claudea Lévi-Straussa…, posebno … zamisli da se društveni svijet strukturira po određenim zakonima koji reguliraju srodstvo i … razmjenu…

Budući da je najosnovniji oblik razmjene sama komunikacija (razmjena riječi, dar govora), te budući da su pojmovi zakona i strukture nezamislivi bez jezika, Simboličko je bitno jedna jezična dimenzija. … To je područje kulture nasuprot imaginarnom redu prirode.

Dok je ono imaginarno karakterizirano dvojnim odnosima, ono simboličko obilježavaju trojne strukture, jer su intersubjektivni odnosi uvijek “posredovani” trećim članom… Simbolički red je također područje smrti, odsutnosti i nedostatka. …

Simbolički red je potpuno autonoman: to nije neka nadgradnja predodređena biologijom ili genetikom. Posve je kontingentan u odnosu na Realno:

… [Tu] se bavimo sa potpunom emergencijom jedne nove funkcije, koja obuhvaća taj cijeli red u potpunosti.

Dakle, dok se može činiti kao da je ono simboličko “izniknulo iz onog realnog” kao unaprijed zadano, to je privid, pa “ne treba misliti da su simboli zapravo došli iz onog realnog”. … Nakon što simbolički red nastane, stvara osjećaj da je oduvijek bio tu …

Realno … “[N]ema nedostatka u Realnome.“ … Ono realno je, u samome sebi, nediferencirano; “Realno je apsolutno bez pukotina”. Simboličko je ono što uvodi “rez u ono realno” procesom označavanja:

Svijet riječi je onaj koji stvara svijet stvari…

U tim se formulacijama … Realno pojavljuje kao ono što je izvan jezika i neusvojivo simbolizacijom. To je “ono što se apsolutno opire simbolizaciji” … Realno je “ono nemoguće” jer ga je nemoguće zamisliti, nemoguće ga je integrirati u simbolički red, i nemoguće ga je postići na bilo koji način. Taj karakter nemogućnosti i otpora simbolizaciji je ono što daje Realnom njegovo bitno traumatsko svojstvo. …

Realno također ima konotacije materije, tvarnog supstrata u podlozi Imaginarnog i Simboličkog … Te konotacije materije također povezuju taj pojam Realnog s područjem biologije i tijela kao čisto fizičkoga (za razliku od imaginarne i simboličke funkcije tijela).

… Realnome … nedostaje bilo koje moguće posredovanje, pa je na taj način

bitni objekt koji više nije objekt, nego to nešto u susretu s čime sve riječi prestaju i sve kategorije zakazuju, objekt tjeskobe par excellence

Kada se nešto ne može integrirati u simbolički red, kao kod psihoze, to se može vratiti u Realno u vidu halucinacije …

Lacan se do boli trudi kako bi se osigurao da Reealno ostane najneuhvatljiviji i najtajanstvniji od triju redova, govoreći o njemu manje od drugih dvaju i čineći ga mjestom radikalne neodređenosti. Tako je nikad nije potpuno jasno je li Realno vanjsko ili unutarnje, je li nespoznatljivo ili dostupno razumu. … S jedne strane, pojam “Realno” izgleda kao da podrazumijeva suviše pojednostavljeni pojam objektivne, vanjske stvarnosti, jednog materijalnog supstrata koji postoji sam po sebi, neovisno o bilo kakvom promatraču. S druge strane, takav “naivni” pogled na Realno kompromitira činjenica da Realno također uključuje takve stvari kao što su halucinacije i traumatski snovi. … [T]o je, poput Kantove stvari-u-sebi, neko nespoznatljivo X. (Dylan Evans, An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis, 1996.)

U svome zadnjem desetljeću života Lacan je odnose između ta tri “reda” prikazivao matematičkom strukturom nazvanom Boromejski prstenovi.

Boromejski prstenovi

Boromejski prstenovi

Ključno je za te prstenove da uklonimo li bilo koji od njih, preostala dva ostaju potpuno nepovezana. Izbacimo li jedan član trojstva, imamo dualizam dvaju suprotstavljenih svjetova koji ne mogu premostiti jaz:

– ako ispadne prsten imaginarnoga, imamo dualizam “svijeta ideja” (simboličko) i “svijeta bivanja” (realno), ili “duha” i “tvari”, odnosno “prirode” (realno) i “društva” (simboličko)
– ako ispadne prsten realnoga, imamo dualizam “pojedinca” (imaginarno, ego) i “društva” (simboličko)
– ako ispadne prsten simboličkoga, imamo dualizam “subjekta” (imaginarno, ego) i “objekta” (realno), ili “duše” i “tijela”.

Utoliko:

Od 1970-ih izbijanja psihoze je shvaćao preko poopćenog pojma „rasčvorenosti“… Realnog, Simboličkog i Imaginarnog. (Luke Thurston, Ineluctable Nodalities: On the Borromean Knot u Dany Nobus, Key Concpets of Lacanian Psychoanalysis, 1999.)

Evo još nekoliko izvadaka iz toga članka :

Lacanu je neki mladi matematičar rekao za grb milanske obitelji Borromeo koji simbolizira trostruki savez prikazujući tri isprepletena prstena. … Bilo koja dva kruga u Boromejskom čvoru drže se zajedno samo zahvaljujući trećemu, tako da su sva tri istovremeno povezana. … Boromejski čvor se razvija u različitim fazama Lacanovog učenja, i ima prilično različite teorijske uloge. Ipak je vidljivo da se određena struktura ponavlja: u čvoru su tri člana međusobno vezani četvrtim, koji je ujedno i dio čvora i paradoksalno izvan njega. …

U seminaru R. S. I. iz 1974.-75. Lacan dospijeva do toga da zamršenost ili isprepletenost temeljnih registara u svome mišljenju – Realnog, Simboličkog, Imaginarnog – označi kao čvor. … No, kamo smjestiti sam čvor? Lacanovo premještanje čvora i sve više središnje mjesto koju mu pridaje dovodi do različitih formulacija toga pitanja (pa čak i do divergentnih odgovora na njega). …

On nije neka metafora, kaže nam, pa nije uhvaćen u diferencijalno tkanje simboličkog reda, nego ukazuje na realnu izgradnju označavajućih lanaca. … Na skeptično pitanje – “Unatoč tome što kažete, nije li na kraju taj čvor jedan jednostavan model?” – Lacanov odgovor iz 1975. je nedvosmislen:

On ne čini model utoliko što sadrži nešto pred čime imaginacija zakazuje. A matematički pristup do njega u topologiji je neadekvatan. …

Boromejski čvor … ne nudi predstavljenu jedakost… On je strogo istovjetan strukturi, a nije neki metaforički putokaz ka njoj…[To je] središnji paradoks Boromejskog čvora – njegova ne-metaforička … bit…

U seminaru 1974.-75. najavljujući svoj projekt za tu godinu – pokušati misliti Realno tako da najprije Realno, Simboličko i Imaginarno napiše kao Boromejski čvor – Lacan navodi početni teoretski problem: pronalaženja zajedničke mjere triju članova koje je dotad shvaćao kao radikalno heterogene. …

Godine 1953. Lacan je Simboličko, Imaginarno i Realno, ta “tri bitna registra ljudske stvarnosti” zamišljao kao međusobno oštro razlučene… Simbolički red intervenira u nesređeni splet imaginarnih formacija, uvodeći posredovanje i tako dopušta ostvarenje “pravih ljudskih odnosa”. … Odnos između redova je odvojenost i razlika, a Realnim i Imaginarnim upravlja organizacijska sila Simboličkog.

To privilegiranje Simboličkog … se pokazalo u najmanju ruku problematičnim u onoj arhitekturi kojom Lacan radi 1974. Ako je definicija Boromejskog čvora da se nijedan od njegovih elemenata ne može otkačiti, ili imati bilo kakvu prednost nad drugima, onda njegovo načelo strukturiranja ne može pripadati bilo kojemu od registara. …

I što onda ostaje, na primjer, od etičkih razlika između triju registara, kao što je često navođena antinomija između Imaginarnog kao carstva infantilne obmane i Simboličkog kao mjesto subjektove istine?…

Lacan postavlja neizbježno pitanje o statusu samog čvora: “Pripada li on u Simboličko, Imaginarno ili Realno?“ Lacanov odgovor karakteristično krši očekivanja: “U onoj mjeri u kojoj ga održava broja tri, Boromejski čvor je u registru Imaginarnog”. „Imaginarno”, nastavlja on kasnije”, uvijek teži svesti se na dvodimenzionalni lik.“

Na drugom mjestu u istom seminaru zadržava Lacan posebno mjesto u čvoru za simboličko, na način koji podsjeća na povlaštenost ranije povezanu sa subjektom kao mjestom želje,… nedostatka bića:

Simboličko se okreće oko netaknute rupe bez koje je čvor triju ne bi bio Boromejski. To je smisao Boromejskog čvora: rupa simboličkog je netaknuta…

Ipak, odmah bismo mogli pitati, ako čvor utjelovljuje ne-metaforičku ideju Realnog, kako je jedna od njenih sastavnica Simboličko, koje je definirano očinskom metaforom upravo kao bijeg od Realnog? A kako se predstavljanje čvora može nazvati imaginarnim ako ono predstavlja apsolutno nezamislivo Realno? (Thurston)

Odgovor na ta pitanja mi je promaknuo. Na koncu, Lacan prelazi sa 3 na 3+1,  ili čak 3+1+…

Ako se početno činilo da Boromejski čvor nudi mogućnost koherentne formalizacije Lacanovih triju članova, postalo je jasno tijekom seminara R. S. I. da taj trostruki čvor nipošto nije konačna inačica. Bez pridavanja povlaštenog položaja Simboličkome kao metafori koja osigurava koherentnost čvora, nema razloga zašto se neki četvrti član ne bi trebalo pojaviti…

Od 1975. godine Lacan je crtao četvrti član u čvor… “Četvrti” u čvoru – simptom – je preformuliran kao sinthome. … Pomak od trostrukog čvora ka simptomatskom četvrtom odgovara otvaranju teorije za Realno kao ono nemoguće za teorizaciju. Kao ono realno simptoma, sinthome je nečitak, … ne neka logika ili struktura … nego specifični modalitet subjektovog odnosa spram užitka/jouissance. (Thurston)

No, tu se već potpuno pogubih. Daljnje guglanje toga “sinthome u središtu čvora dovelo me do ovoga:

Budući da je značenje (sens) je već ucrtano u čvor, i to na presjeku Simboličkog i Imaginarnog, slijedi da je funkcija sinthome – koji intervenira vežući zajedno Realno, Simboličko i Imaginarno – neizbježno nadilazi značenje.

Ako to nadilazi svako značenje, pa se tu ne radi o znanju koje se može izreći poput ostalih, kako se onda može dospjeti do toga?

Taj pomak od shvaćanja simptoma kao poruke koja se može dešifrirati pozivanjem na nesvjesno koje je “strukturirano kao jezik”, ka tome da ga se vidi kao trag određenog modaliteta subjektova užitka, kulminira uvođenjem pojma sinthome. Sinthome tako označava … jezgru užitka imunu na učinkovitost onog simboličkog. Daleko od toga da traži neko analitičko “razlaganje”, sinthome je ono što “omogućuje živjeti” pružajući jedinstvenu organizaciju užitka/jouissance. Zadatak analize postaje tako, u jednoj od Lacanovih posljednjih definicija cilja analize, poistovjetiti se sa sinthome.

Traganje se, dakle, ne može odvijati samo na polju simboličkog/jezika, odnosno nije samo ‘teorijsko’ nego je prije svega ‘egzistencijalno’, i ide za onim što uvijek već pokreće moj eros. Onaj tko se uspješno identificira s tim središtem, taj je, po Lacanu, ‘saint homme’.

Oglasi

6 misli o “Lacanovi Boromejski prstenovi?

  1. Najprije napomena: moj interes za Lacana je vrlo ograničen. Jasno je da u svom knjiškom traganju općenito ”mnogo zemlje raskopah, ali malo zlata nađoh”, štono reče Heraklit. Kod Lacana mi se čini da bih za proboj kroz gustiš njegove pojmovne džungle najprije trebao biti motiviran vjerovanjem u neki skriveni El Dorado. To ne vjerujem, pa nisam daleko odmakao s njime. Rekoh, zanima me ta njegova trostruka ontologija, i to s pogledom na moguću vezu Boromejskih prstenova sa sličnom strukturom koju je, čini se, pred ”očima uma” imao Platon (prikaz preuzet od Ćirila Čoha)?

    Sviđa mi se

      • Hvala. Da, mislim da će ta trostrukost postajati sve češći okvir, u ovom ili onom obliku.

        ” In the first phase, the Imaginary dominated and was understood to structure the Symbolic and Real. In the second phase, the Symbolic dominated, and was understood to structure the Imaginary and Real. In the third phase of his teaching, the Real dominated, and was understood to structure the Symbolic and Imaginary. The fourth and final phase of Lacan’s teaching departs from all this. Now we are supposed to think all three orders as equal and mutually interpenetrating, without one structuring the others. In the third phase, we must simultaneously think how the three orders relate, what each order specifically contributes, and to do so without one overcoding the other two.

        BCT tries to do something similar. The three orders are phenomenology (or the Imaginary), semiotics (or the Symbolic), and the material (or the Real). Phenomenology or the Imaginary investigates the lived experience of human and nonhuman entities such as bats, octopi, computers, queer bodies, and so on. It investigates the openness, through channels, of various beings to a broader world. Semiotics explores various structures of coding where they exist. Materialism and naturalism (the Real) investigates the features of materiality and how they influence assemblages (natural geography, physics, neurology, the speed at which communications can travel, the calories needed to live and work, and so on).”

        Meni je najjasnije objašnjenje iz gramatičkih lica: I je ”ja”, S je ”mi”, R je ”ono”. U tom smislu, da, I je ”fenomenologija”, S je, za mene, hermeneutika (a ne semiotika), R je prirodna znanost. Ali, naravno, teško je izbjeći da jezik, odnosno, S, ovlada svime.

        Sviđa mi se

  2. Davore, puno je vremena prošlo od naše diskusije o Platonovom trokutu, o Popperova tri svijeta, o Lacanovim Boromejskim prstenovima. Link koji daješ vodi u godinu 2007. Danas imam neka nova saznanja o Platonovom trokutu. Ona daju novo svijetlo na Boromejske prstenove, odnosno na problematiku koju smo uz to vezali, pa ću pokušati to ukratko prikazati. No, u ‘prekopavanju pijeska’ u traganju za zlatom razasutim u Platonovim dijalozima i različitim komentarima, te u pokušaju osobnog promišljanja tog problema trojstva (nazovimo to tako, premda se od samog početka čini da naziv nije adekvatan) nisam došao tako daleko da bih to mogao sustavno izložiti i tako sve rasvijetliti, pa ću se morati zadovoljiti sa emitiranjem slabih zraka.
    Uvjeren sam da Platonov trokut ima svoje podrijetlo u Pitagorejkom tetraktysu. To je struktura sastavljena od četiri reda točaka: u prvom jedna, u drugom dvije, u trećem tri i u četvrtom četiri. Konrad Gaiser je svodi na takozvani slijed dimenzija, odnosno na odnos točka, dužina, ploha, tijelo. Naime, dvije točke mogu formirati dužinu, tri točke, ako ne leže na istom pravcu mogu formirati plohu, a četiri točke ako sve ne leže na istom pravcu i na istoj ravnini mogu formirati tijelo. Uz točku u prvom redu se veže um a uz četiri točke u četvrtom redu se veže ono osjetivo, tjelesno. Između je duša. Onaj njezin aspekt koji je uronjen u um prikazan je u drugom redu sa dvije točke (dužina), a onaj njezin aspekt koji je uronjen u tjelesnost prikazan je u trećem dijelu sa tri točke (ploha). Ovako shvaćena duša posreduje između uma i onog osjetivog, tjelesnog. Ovo četvorstvo čine također četiri stupnja spoznaje: umovanje, razumijevanje, vjerovanje i osjetilno predočivanje. Nadalje: četiri elemenata u kozmosu: vatra, zrak, voda i zemlja. I još mnogo toga što ovdje nije potrebno spominjati.
    Pitagorovski tetraktys sa svoja četiri člana ukazuje na ono peto. To peto ne možemo nazvati novim članom jer se ne radi o petom redu točaka već o ukupnosti svih četiriju članova, zbroju svih točaka tetraktisa – deset. No, uvjeren sam da također ima smisla reći da se sva četiri člana u ovom petom nalaze kao u svojoj prihvatiteljici. Ono peto je cjelina koja u sebe prima četiri člana. Deset se ovdje ne smije shvatiti samo kao zbroj, već kao ono što primu cjelinu svih članova, odnosno što te članove čini dijelovima te cjeline. Pod cjelinom ovdje mislimo i na puninu. Sve je u njoj. Ništa ne može postojati pored nje. Nadalje, članovi te cjelini ne mogu činiti cjelinu samim tim što se u njoj nalaze, već se moraju u njoj nalaziti na poseban način: u skladu, harmoniji svaki sa sobom (svaki mora biti ono što treba biti), sa onim drugim i sa cjelinom samom. Harmonija se izjednačuje sa onim petim, odnosno sa dekadom.
    Potvrdu za gore prikazano shvaćanje tetraktysa možemo naći u Timeju. Tamo se četvorstvo, vatra, zrak, voda zemlja, odnosno četiri pravilna tijela (tetraedar, oktaedar, ikosaedar, heksaedar) pojavljuju u onom petom, a to je dodekaedar. (Uostalom dodekaedar nije ništa dugo nego tijelo sastavljeno od pravilnih peterokuta.) To bivanje četiriju tijela u dodekaedru razlikuje se od njihovog bivanja u kugli. U kugli biva svih pet tijela, zajedno sa dodekaedrom. Tu razliku načina bivanja četiriju tijela u dodekaedru, i svih pet u kugli izriče Filolaj:
    Ima pet tjelesa (elemenata) svjetske kugle: u kugli su vatra, vod zemlja i zrak, a peti je brod nosilac kugle.(Fr.12)
    Dodekaedar je element svjetske kugle jer se zajedno sa ostalima može u nju upisati. Ali on je također ono što nosi kuglu da bi ona mogla ploviti, biti prisutna u događanju četiri elemenata. Bez kugle događanje četiriju elemenata nije događanje kozmosa. Riječ je Parmenidovoj kugli, o istoti znanja i bitka, odnosno o Plotinovom Jednom, iz kojeg Um, Duša i Tijelo isijavaju.
    Pitagorovski tetraktys jest, prije svega, dekada, cjelina eidetskih brojeva od 1 do 10. On je ono što predstavlja dodekaedar u Timeju. U njemu možemo prepoznati četiri elementa, dva na krajevima i dva u sredini s time da se ta dva u sredini mogu svesti na jedan. Ali u njemu moramo prepoznati i kuglu. On nam treba omogućiti da vidimo kako se njeno središte ogledava u periferiji a periferija u središtu. Od svega toga (prikaza samoogledavanja kugle, odnosa članova cjeline svakog spram sebe, međusobno i spram cjelina) ništa, ukoliko tetraktis vidimo samo kao poredak četiriju redova točaka. To gledanje treba preokrenuti. U tom preokretu mora se vidjeti ono peto, kozmos u kojem se ti članovi nalaze i središte iz koje oni isijavaju. U tom preokretu drugi i treći red tetraktisa kao niza točaka koji predstavljaju dušu, odnosno posrednički moment, postaju točka u gornjem vrhu trokuta. Prijašnja prva točka tetraktisa postaje jedan od vrhova na kraju donje stranice trokuta – um. Druga krajnja točka donje stranice postaje ono što se nalazilo u četvrtom redu – tijelo.
    Preokretom gledanja uspostavljeni tetraktys postaje trokut kojeg, prije svega čine, tri točke na vrhovima (um, duša, tijelo). Ali njega čini i preostalih sedam točaka. Točke u drugom i trećem redu prvotnog tetraktisa postavljene su tako da stranice trokuta preokretom gledanja nastalog tetraktisa dijele na tri jednaka dijela. Nalazimo ih po dvije na svakoj stranici. Preostaje još jedna, deseta točka, ona koja je središtu trećeg reda točaka. Ona predstavlja središte tetraktysa. Bolje rečeno: središte kugle. Tetraktis je kugla. Iz njenog, odnosno njegovog središta izviru um, duša i tijelo, a sve se to događa u harmoniji onog petog.
    Boromejevi prstenovi se mogu također prikazati kao trokut. Ali taj trokut nije tetraktysov trokut. Naime, njegove stranice nisu podijeljene na tri, već na dva jednaka dijela. To je krnji tetraktis. Nedostaje mu četvrti red. On nema središnju točku, jer se treći red uzima kao zadnji (a središnja točka je moguća samo u njemu). Ima on neku središnju točku, ali je ‘umjetno’ stvorena – sjecanjem simetrala stranica. Znakovito je da se ovakvim trokutom zadovoljavaju oni koji pokušavaju geometrijski prikazati Hegelovu enciklopediju filozofskih znanosti (izabrao sam ga kao svog avatara na Pjaceti). To govori u prilog tezi da je Hegelova dijalektika ispod razine one u Pitagore, Parmenida, Heraklita i Platona.
    Uživam u Borojevim prstenovima. Evo, već treći tjedan u trećim razredima tumačim kategorički silogizam pomoću Vennovih dijagrama. Tri kruga dijelim u sedam područja i označavam ih brojevima od 1 do 7. Brojem 1 označavam jedan od dva dijela polumjeseca plavog kruga okrenutog prema crvenom krugu; brojem 5 dio od dva dijela polumjeseca zelenog kruga okrenutog prema plavom krugu; brojem 7 dio od dva dijela polumjeseca crvenog kruga okrenutog prema plavom krugu. Brojem 2 označavam dio od dva dijela leće koju čine zeleni i plavi krug; brojem 4 označavam dio od dva dijela leće koju čine crveni i plavi krug; brojem 6 dio od dva dijela leće koju čine zeleni i crveni krug. Tako popunjavam oba dijela u sva tri polumjeseca. Preostalo mi je područje koje pripada lećama svih triju krugova. Nalazi se u središtu prstenova. Označavam ga brojem 3. Gotovo svaki put kad treba staviti znak x (postoji neki x) u područje 2, 4 ili 6, osvijestim sebi da taj x postoji samo za jednu od triju kombinacija krugova, ali ne za sve tri, sjetim se tvoje slike za koju Magičar s pravom kaže da bi se trebala nalaziti na naslovnoj stranici tvoje knjige.
    Zaista, poem odnosno ‘ljepota’ je u leći zelenog i crvenog kruga ali nema ga u leći crvenog i plavog, ili plavog i zelenog. Slično vrijedi za ‘dobro’ i ‘istina’. No, ljubav, odnosno ‘ono o čemu se ne može govoriti nalazi se u lećama svih krugova.
    Uvjeren sam da u području 3 u Boromejskim krugovima nije mjesto onog što se u tetraktysu pokazuje kao središte iz kojeg isijava ono na periferiji, ali ne znam što je to zapravo i u kakvom je odnosu sa središtem u tetraktysu.

    Sviđa mi se

    • Puno ti hvala na ovom bogatom komentaru (i na linku na Hegelov sustav). S pravom upozoravaš da je prošlo šest godina dok sam koliko-toliko usvojio ono što smo pričali 2007., tako da moj pravi odgovor na ovaj tvoj komentar možeš očekivati, ako Bog da, negdje oko 2019. 🙂

      Zasad samo da otklonim ovo o mojoj budućoj knjizi – kao što rekoh nedavno, imamo dosta filosofskih knjiga (koje jedva da itko pročita, osim možda mene), nedostaje nam filosofskih škola. Mislim na škole antičkog tipa, ne na škole koje proizvode (nezaposlene?) profesore filosofije. Još uvijek se nadam da internetski dijalozi mogu barem dijelom odgovoriti na taj nedostatak.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s