opravdano istinito vjerovanje? (ulomak iz Igor Bezinović, Problem određenja znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja)

Kako bi ponudili neku interpretaciju Platonovog određenja znanja treba razjasniti zašto Platon uopće piše dijalog koji je aporetičan. S jedne strane, moguće je da mu je u Teetetu cilj isključivo pokazati što znanje nije, kao što to misle unitaristi engleskog govornog područja. To bi objasnilo činjenicu da nam nudi čak tri određenja znanja i ne pristaje doslovno niti uz jedno. S druge strane, smatra li zapravo da je ipak ispravno treće Teetetovo određenje znanja kao “pravog shvaćanja (vjerovanja) spojenog s objašnjenjem” (201d)? Zašto je upravo to određenje znanja toliko intuitivno prihvatljivo i neproblematično, ukoliko ga Platon s takvom lakoćom odbija na nekoliko stranica? Čini se da je razumljivo prihvatiti tezu da znanje doista jest “istinito vjerovanje s objašnjenjem”, ali da Platon smatra da je objašnjenje nešto drugo od tri navedena poimanja objašnjenja koja su ponuđena pred kraj dijaloga… To nas navodi na zaključak da je spoznaju pravog određenja “objašnjenja” Platon ostavljao usmenom nauku te da pismo nije smatrao dostojnim medijem kojim se može definirati bit znanja. Drugim riječima, Teetet je samo osnova (ili prema Szlezaku nešto kao podsjetnik) za opću teoriju koju možemo shvatiti samo ako smo platonisti. …

Jednom kad prihvatimo da je Platon zastupao oblik definicije znanja kao “opravdanog istinitog vjerovanja” preostaje nam podrobnije ispitati uvjerljivost te definicije i značenje njenih sastavnica. Dok vjerovanje (ili shvaćanje) ukazuje na nužnost propozicionalnog određenja znanja, a istinitost označava korespondenciju propozicije i stvarnosti, najviše problematičnim se pokazuje pojam opravdanja. Kakvo je opravdanje nužno da bismo mogli govoriti o znanju? …

Platonovo razumijevanje pojma “objašnjenje” moguće je tumačiti sintagmom “pomaganje logosu”. Možemo reći da je subjekt (spoznavatelj, filosof, znalac) sposoban pružiti objašnjenje za svoje znanje onda kada je u stanju “pomagati svom logosu”. Drugim riječima, kažemo da je osoba u stanju objasniti svoje vjerovanje onda kada je su stanju “priskočiti u pomoć” logosu kad je on izložen napadima, odnosno kada druge osobe uvjeravaju filosofa da on ne zna.

Pritom je važno naglasiti da navedeni epistemološki model “nije ovisan o krajnjem metafizičkom utemeljenju i nije svodivo na njega”, ali također da osoba koja nije filosof jednostavno ne može imati znanje jer ne može pomagati svom logosu. Drugim riječima, nefilosof (erističar) ne može objasniti svoje vjerovanje. Szlezak ovaj posljednji slučaj objašnjava putem primjera: “Ali Hipija nije filosof, tako da izostaju i izlječenja i svaka pomoć njegovom vlastitom logosu”. Zaključno, onaj tko želi objasniti svoje vjerovanje mora otprije imati znanje: “pomaganje logosu nikad nije bez prethodnog znanja”. …

dsti2640725

Igor Bezinović (1983.)

Nažalost, problem definicije znanja dodatno se zakomplicirao kad je Edmund Gettier 1963. godine doveo u pitanje općeprihvaćenu tradicionalnu trodijelnu analizu znanja. Kratkim, ali razornim primjerima iz svakodnevnog života pokazalo se da je moguće konstruirati situacije u kojima navedena definicija znanja nikako ne može vrijediti. Radi se o slučajevima u kojima osoba (koju Gettier naziva Smith) ima istinito i opravdano vjerovanje, ali istovremeno to vjerovanje nije i znanje. U dva slučaja koja Gettier navodi, veza istinitosti vjerovanja i opravdanja slučajne je naravi, odnosno Smith posve slučajno dolazi do istinitog vjerovanja. Time je Gettier pokušao dokazati da istinitost i opravdanost vjerovanja nisu dovoljni uvjeti za proglašavanje nekog vjerovanja znanjem.

Istina je da se radi o zbilja ograničenom broju slučajeva, no Platonova zamisao bila je odrediti konačno određenje znanja koje vrijedi u svim situacijama. Reakcije na Gettierov članak dijele se u dvije grupe: jedni “specificiraju pojam opravdanja nekim četvrtim uvjetom”, dok drugi misle da “tradicionalni pojam opravdanja treba zamijeniti nekim drugim uvjetom čije ispunjenje od istinitog vjerovanja čini znanje”. Čini mi se da bi Platon sebe pri obrani svojeg određenja znanja svrstao u drugu grupu filosofa. Naime, “svaki prijedlog koji zapravo predstavlja novu teoriju opravdanja može uspjeti pokazati da u gettierovskim slučajevima relevantna istinita vjerovanja nisu uopće bila opravdana”. Platon bi tako mogao isticati da “relevantna istinita vjerovanja” u gettierovskim prigovorima nisu mogla biti objašnjena njegovim kriterijem objašnjenja, dakle “pomaganjem logosu”. Tako prema Platonu, u Gettierovim primjerima njegov junak Smith ne bi u pravom smislu mogao stati u obranu tvrdnje da “Čovjek koji će dobiti posao ima deset novčića u svom džepu” niti da “Ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Barceloni”. Terminima Thalbergovog zahtjeva za potpunim opravdanjem, Platon bi mogao reći i da opravdanje prisutno u Gettierovim primjerima jednostavno nije bilo “evidencijsko opravdanje”.

Naposljetku, čini mi se da cijela diskusija nastala kao reakcija na Gettierove “pomalo iritirajuće protuprimjere” ne ugrožava status Platonovog određenja znanja kao najprihvatljivijeg. … Gettierov članak i cijela produkcija članaka nakon njega ukazuju na velike teškoće pri definiranju toliko općenitih pojmova kao što je znanje, ali smatram da je Platonovo određenje znanja kao “opravdanog istinitog vjerovanja”  prilično dobra realna definicija pojma. Slažem se s onima koji u Gettierovim primjerima ne vide ništa važnije od “puke tehničke vježbe”.

Obrazlažući definiciju znanja kao “opravdanog istinitog vjerovanja” s naglaskom na analizi pojma “opravdanosti” nameće se pitanje o implikacijama te definicije. Na prvi pogled, Platonov dijalog Teetet ili Gettierovi protuprimjeri definiciji “znanja“ mogu se činiti marginalnima … te se može činiti da se radi o temama važnima isključivo uskoj zajednici epistemologa. … Čini mi se, međutim, da postojanje jasne i uvjerljive definicije znanja može biti od presudne važnosti pri “izboru” … paradigmi, primjerice u odvagivanju između realizma i relativizma u znanosti. Činjenica da je znanje “opravdano istinito vjerovanje” može biti mnogo jasniji putokaz … od teze da je znanje pojam koji je prekompliciran da bi ponudili bilo kakvu definiciju.

ulomak iz Igor Bezinović, Problem određenja znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja, članak iz 2006.

Oglasi

2 misli o “opravdano istinito vjerovanje? (ulomak iz Igor Bezinović, Problem određenja znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja)

  1. Vrlo zanimljiva rasprava o pojmu koji je i u žiži mog interesa, Davore. Komu se na kraju prikloniti? Tebi je lako kad si se odlučio za Platona… 🙂
    Kao ne-filozofu manje mi je bilo poznato da je Sokrat tu slavnu definiciju znanja također opovrgavao… Prihvaćao sam je zdravo za gotovo preuzimajući je iz više ili manje relevantnih izvora… Zapravo, to opovrgavanje činio je naravno sam Platon kroz usta Sokratova a o tome se puno ne govori u nefilozofskoj literaturi. (Možda da postavim jedno trivijalno pitanje: koliko je uopće ‘pravog’ Sokrata u Platonovom Sokratu?)
    Tko bi shvatio vas filozofe koji se u svom odgovoru na postavljeno pitanje uvijek krećete između suprotstavljenih polova mogućih stavova u ponuđenom odgovoru! 🙂 Ali upravo je to ono što krasi filozofiju. I moram priznati da mi je najveća Platonova genijalnost oduvijek bila upravo ta podjela njegovih misli kroz slavne dijaloge u kojima bi Sokrat poslovično zauzimao stav onoga koji odriče mogućnost istinitosti/postojanja bilo kakve nove ideje…

    Što se tiče nekog mog stava o znanju, s pozicije nekog koga zanima i pojam informacije, kazao bih da se znanje jedino može pronaći u umu pojedinca, a što bi nekoga asociralo na Popperov Svijet 2 (informacija bi bilo i kad nas ne bi bilo, ali znanja ne). Međutim, nikako se takvo znanje ne poklapa sa Svijetom 3 (a koji znanje inherentno prisvaja sebi) i tu nastaje problem. Stoga više sam za Polšekovu epistemološku trostrukost, i koherentiste, uključit ću tu i antirealiste nego uz Poppera (premda mi je njegova ideja o tri svijeta oduvijek bila fascinantna)…

    Sviđa mi se

  2. The Gettier problem is contemporary epistemology’s version of fake news. First of all, it is a lie that philosophers traditionally defined knowledge as justified true belief (“JTB”). Gettier criticized a view that nearly no philosopher ever held. Roderick Chisholm might have been, at one point, the only one. But “Philosophers Since Plato Wrong about Knowledge!” is a better headline than “A Philosopher Wrong about Knowledge!” Second, there was never any evidence that JTB was the “commonsense” view either, and recent work by experimental philosophers, particularly Christina Starmans and Ori Friedman, shows that it is not the commonsense view. So it was a fake problem, with no basis in either commonsense epistemology or the history of the discipline. Finally, the problem is not hard to solve. So when it is discussed, an avalanche of distinctions, complications, and permutations must quickly subdue the uninitiated, who might otherwise dare to think the problem pedestrian or, worse, speak a solution. It has required effort, including self-deception and indoctrination, for philosophers to continue pretending, for decades, that the Gettier problem is a profound and formidable challenge. We owe our students, ourselves, and the wider intellectual community better than this.
    http://www.3ammagazine.com/3am/philosophers-wrong-knowledge-since-plato-bombshell/?utm_content=bufferdd8f2&utm_medium=social&utm_source=facebook.com&utm_campaign=buffer

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s