znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”?

U Obrani Sokrat opisuje kako je, čuvši glas proročišta da je upravo on najmudriji od ljudi, zbunjen pošao kod onih za koje je vjerovao da znaju više od njega. Možda nam se trag nudi u činjenici da Sokrat svoje znanje ne-znanja otkriva naspram upravo tri tipa lažnog znanja: znanje političara, znanje pjesnika i znanje obrtnika (ulomak). Weizsäcker taj slučaj prevodi u naše doba, tako da obrtnika prevodi u prirodoznanstvenika:

Prirodoznanstveni tehnički svijet, druga od dviju kultura C. P. Snowa, jest razvijanje onoga … što Sokrat govori o zanatlijama, za koje je bio siguran da nešto znaju… Ali ono što je on o njima rekao možda i danas nije posve pogrešno. Budući da su znali kako se uspješno baviti vlastitim zanatom, oni su mislili da su i u drugim stvarima veoma pametni i mudri. A to nisu bili i nisu to ni danas. Time što zna kako se gradi neki aparat i uspješno programira što će aparat učiniti, prirodnjak samim tim nije onaj koji zna kako bi se svijet mogao dovesti u red. (C. F. von Weizsäcker, ulomak)

Dakle, imamo tri tipa nedostatnog ”znanja”. Jedno je svojstveno politici, drugo umjetnosti, treće  znanosti. Kako ova tri tipa nedostatnog ”znanja” stoje s trostrukom definicijom znanja?

  • ”Znanje” političara je opravdano vjerovanje. Istinitost je tu manje relevantna. U Eutifronovoj dilemi  ovdje smo na strani ”jest tako jer vjerujemo da je tako”.
  • ”Znanje” umjetnika je istinito vjerovanje. Opravdanost tu gubi na relevantnosti. Umjetnik slijedi vlastitu istinu, ne osjeća obavezu polagati drugima račune za nju.
  • ”Znanje” znanstvenika je opravdana istinitost. Vjerovanje tu nije relevantno, kao što je insistirao Popper, i kao što insistiraju scientisti kad suprotstavljaju znanje i vjerovanje. Znanstveno znanje je istinito i racionalno opravdano, neovisno o tome vjeruje li itko u njega.

Na Boromejskim prstenovima, to bi smjestilo ova tri tipa ”znanja” na spojeve između prstenova.

Borromean_Rings 1

Je li onda cjelovitije znanje koje obuhvaća sve troje, naime opravdano istinito vjerovanje, nadmoćno ovim trima djelomičnim ”znanjima”? Čini se da jest: znanje bi bilo sabranost triju ontoloških ”registara”. Ali, zašto Sokrat ipak izrijekom odbacuje trodijelnu definiciju znanja? Zašto kaže da zna samo to da ništa ne zna?

Možda pomogne još jedan kratki spoj, kad su me već krenuli. Alain Badiou u Manifestu za filosofiju navodi ”četiri uvjeta filosofije”:

Ustanovit ćemo dakle da postoje četiri uvjeta filosofije, pri čemu odsustvo jednoga vodi njezinu raspadu, kao što je njihovo zajedničko pojavljivanje omogućilo njezino pojavljivanje. Ti uvjeti jesu: matem, poem, politička invencija i ljubav. … Postoji jedino znanstvena, umjetnička, politička ili ljubavna istina. Stoga možemo reći da je uvjet filosofije da istine postoje u svakome od tih poredaka… (ulomak)

Badiou se za ovu podjelu ne poziva na neku dublju ontološku ili epistemološku strukturu, nego jednostavno kaže da je Platon naveo te uvjete, a on ne vidi neke druge. No, naravno, mene kopka to da su ”matem”, ”poem” i ”politička invencija” upravo pronašli svoje mjesto na Boromejskim prstenovima. A gdje je ljubav? Nije li problem jednostavno u tome da su 4 Badiouva ”uvjeta”, a 3 prstena? Pomaže Žižek: to nije 4 nego 3 + 1!

Badiou navodi 4 moguće domene u kojima se Istina-Događaj može javiti, 4 dimenzije u kojima se subjekti javljaju kao ”operateri” neke procedure istine: znanost, umjetnost, politika i ljubav. Ne slijede li prve tri procedure istine (znanost, umjetnost i politika) klasičnu logiku trijade Istinito-Lijepo-Dobro – istina znanosti, lijepo umjetnosti, dobro politike?

Što je pak s četvrtom procedurom, ljubavlju? Ne viri li ona iz te serije, kao nešto što je temeljnije i univerzalnije? U tom smislu ne postoje samo 4 procedure, nego 3 +1 – to je činjenica koju Badiou vjerojatno ne naglašava dovoljno (premda, s obzirom na spolnu razliku, on zamjećuje da žene nastoje sve druge procedure istine obojiti ljubavlju). Ono što se obuhvaća tom četvrtom procedurom nije čudo ljubavi, nego i psihoanalize, teologije i filosofije (ljubav mudrosti). Nije li onda ljubav Badiouva … kategorija u koju baca sve procedure istine koje se ne uklapaju u prve tri? Ta četvrta procedura također služi kao neka vrsta osnovnog formalnog načela ili matrice svih procedura…

Osim toga ne postoji li još jedna ključna razlika između ljubavi i drugih procedura istine u tome što, za razliku od drugih procedura koje nastoje imenovati neizrecivo, ”prava ljubav” potvrđuje/prihvaća voljenog Drugog upravo zato jer je neizrecivo X u njemu ili njoj. Drugim riječima, ljubav označava poštovanje onoga koji voli prema onome što treba ostati neizrečeno u voljenom – ”ono o čemu ne možemo govoriti, o tome treba šutjeti” možda je osnovni propis ljubavi. (Slavoj Žižek, Paralaksa, str. 206.)

Nije li to četvrto, ono koje se ne može znati poput ostalih znanja, ono o čemu Platon, kako je pretpostavljeno u prošlom zapisu, nije mogao govoriti (barem ne javno, u spisima)? Nije li ljubav ona implicitna mjera bez koje ”znanje” kao opravdano istinito vjerovanje ipak ostaje nedostatno? Nije li ona znanje iz kojega Sokrat zna da ”ništa ne zna”, odnosno, da ostala znanja bez nje ne vrijede?

Borromean_Rings 2

Oglasi

3 misli o “znanje i ne-znanje: 3+1?

  1. Čini mi se, Davore, da u drugoj slici Boromejskih prstenova vidim naslovnicu tvoje buduće knjige! 🙂 Doista, već pri gledanju prve slike i čitanju tvog teksta, u mislima mi se počelo nametati da u središnji, prstenovima uokviren prostor smjestim ljubav…
    Ključne rečenice ovog posta su:
    ”ono o čemu ne možemo govoriti, o tome treba šutjeti” (Wittgenstein) možda je osnovni propis ljubavi.(Žižek)…Nije li ona [ljubav] znanje iz kojega Sokrat zna da ”ništa ne zna”, odnosno, da ostala znanja bez nje ne vrijede?(Davor)

    Jedino, poradi male polemike :), podsjećam te na što je o Sokratovom “znam da ništa ne znam” mislio Nietzsche? 🙂 Ta izjava poslužila mu je kao polazna točka za napad na kompletnu grčku filozofiju sokratovaca i postsokratovaca. Primjerice u Volji za moć on piše:

    “Sokrat je moment najdublje perverzije u povijesti ljudi: dijalektikom je pobijedio prosti puk. Čini se koga bijesnim i nemoćnim, sam se pak ostaje hladnom, slavodobitnom umnošću – depotencira se inteligencija svoga protivnika…”

    Naravno, u ovom slučaju radi se o različitim dimenzijama umovanja. Sam Nietzsche na svoj je način kazao “znam da ništa ne znam” kada je u Rođenju tragedije prepričao mit o mudrom Silenu. Naime, Kralj Mida, također protagonist istog mita, upitao ga je što je za čovjeka najprobitačnije na što je ovaj odgovorio – to, da odmah umre! Znam da ovaj mit nema direktne povezanosti s pojmom znanja kao takvim, ali ima nekakvog u smislu – ne samo da ništa ne znam već i trebam, ako mogu, što prije ‘mrijeti… Sva sreća pa na ovom mjestu uskače Tales kojeg kad su upitali a zašto se odmah ne ubije (ako je sve besmisleno) on kazao zato što je to svejedno… Dakle, razina/dimenzija razmišljanja predsokratovaca i Nietzscheu se činila dubljom, opravdanijom od one u kojoj se razmatra samo znanje…
    Ono što sam valjda htio dodati ovom postu jest to da samo znanje kao znanje ne trebamo uzeti kao nadređeniji pojam temeljnim moćima ljudskog duha – umjetničkom stvaranju i filozofskom mišljenju. Kao takvo, ono je samo njihov proizvod… Možda si o Nietzscheovom poimanju znanja već i pisao pa me podsjeti. Ako nisi, eto moje tople preporuke… U Volji za moć o tome je najviše pisao; skupio sam citate na http://pustopoljina.wordpress.com/friedrich-nietzsche-volja-za-moc/

    Sviđa mi se

    • Odgovor će biti u duhu gornjeg zapisa. Dakle, u prvoj aproksimaciji, Nietzsche, s obzirom na gornje slike, izgleda ovako: R=dionisko (vidi §40.Realno?), I=apolonsko (princip individuacije, slikotvornost, san), S=platonička laž. Otud umjetnost (na međi apolonskog i dioniskog, I i R) kao nadređena znanstvenom znanju (koje ovisi o platoničkom, izmišljenom svijetu). Otud umjetnik (i filosof kao umjetnik, naime Platon prije a Nietzsche sada) kao onaj koji iz umjetnosti (I-R) zapovijeda drugima, koji je zakonodavac (dakle, doslovno, stvara razmeđu I-S; tako je Platon doslovno umjetnički stvorio ”platonički svijet”, Popperov ”svijet 3”, ovdje S). Otud se nadčovjek nema potrebe opravdavati nikome (”opravdanost” je bitno stvar S), otud a-moralnost.

      Zbog toga za njega nema razlike između sofistike i dijalektike, pa mu je Sokrat sofist. Nietzsche optužuje Sokrata da je razorio instinktnu sigurnost grčkog opstanka svojim propitkivanjem. No, nasuprot Nietzscheu, ona je već razorena u Sokratovo doba, od sofistike. Sokrat vještinu propitkujućeg relativiranja obrće od sofističke dekonstrukcije ka um-ijeću nadilaženja raz-umnog (”intelekt” – S odvojen, apstraktan, ab-strahiran od cjeline, naime od R, I, i središta) prema umnom (cjelovitost).

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s