granice eksperta? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe)

Ekspertovo je mjesto negdje između. On nije pojam znanstvenika ili čak istraživača ili učitelja. Ekspert se nalazi između znanosti, u kojoj mora posjedovati kompetenciju, i društvene političke prakse. Time već postaje jasno da on ne predstavlja nadmoćnu instancu za posljednje odluke. Njemačka riječ koju upotrebljavamo za eksperta općenito glasi “procjenitelj”. … Kada netko kaže da tako ocjenjuje, tada time misli: to ne znam baš apsolutno točno, pa bi o tome trebalo pitati i druge. No ako se mene pita, onda bih rekao ovo ili ono. Nadalje, procjenitelj ili ekspert podređen je pravim donosiocima odluka u društveno-političkom životu. Tako je to, recimo, doista određeno u pravnom poretku. Sud nije prisiljen procjene stručnjaka prihvatiti kao odlučujuće za prosudbu djela ili za donošenje presude. Procjenitelj, ekspert jest onaj kojega se sasluša. On ne stupa – ili, recimo radije, ne bi trebao stupati – na mjesto pravog donosioca odluka. …

Svakako se mora reći da je znanstveni ekspert u našem društvenom i političkom životu počeo igrati zabrinjavajuće veliku ulogu. Neka se samo prisjeti onoga što se zbiva u velikim sudskim aferama, recimo u procesima protiv naftnih udruženja ili čeličana ili u slučaju vinskih patvorina ili sličnome. Ta sve smo to proživjeli. Danas se pritom možda najviše radi o tome da se za svoju stranu pridobije najugledniji ekspert. …

Sada je jasno da položaj između znanosti i istraživanja s jedne strane, te pravnih ili društvenopolitičkih odluka s druge, koji ekspert zauzima, ne mora biti posve neprijeporan i jednoznačan. Sve veće značenje uloge koju ekspert igra u našem društvu prije je zabrinjavajući simptom sve većeg neznanja donosilaca odluka. To nije pak njihova krivica, nego stvar stupnja usložnjenosti čitava našeg administrativnog i poslovnog, industrijskog, komercijalnog i privatnog života. Nekadašnji pregled, koji čovjek zdrava razuma razvija iz svojega životnog iskustva i na temelju kojega se u nekim pravnim kulturama, kao u engleskoj, još do danas recimo sucu priznaje enormna sloboda u odlučivanju pri donošenju presude, u međuvremenu i prečesto zakazuje. Nije slučajno što u društvenom i pravnom poretku u kojemu se danas nalazimo sve više i više slušame eksperte i njihove odluke. …

No ipak ćemo valjda baš svi pri ovom stanju stvari osjetiti u sebi i dvojbu da li se pred znanost postavljaju prevelika očekivanja kada treba igrati glavnu ulogu u tolikim pitanjima i stvarima o kojima treba odlučiti. … Na primjer: ni za istraživača ni za eksperta ne može biti jednostavno nalaziti se pod takvim pritiskom očekivanja javnosti. On treba biti prisiljen da kaže tako reći zadnju riječ, premda istraživač uistinu nikada ne zna za nešto poput zadnje riječi. Tako prije dolazi do neslaganja među ekspertima. U svakom je slučaju vrlo neugodno biti pitan na taj način.

Ja sam sin kemičara koji je bio velik autoritet na polju istraživanja alkaloida te je zato tu i tamo bio pozivan kao glavni procjenitelj u kompliciranim procesima o trovanju. Duboko sam uvjeren da sudovi nikada nisu bili vrlo zadovoljni njegovim procjenama. On je jednostavno bio pravi istraživač i uvijek je naglašavao također i sve ono što mi ne znamo. No sud to ne želi čuti. Sud želi znati što je bilo moguće. Ali u nekim je slučajevima neizbježno da se još uvijek moraju ostaviti otvorene mogućnosti. Naravno, postoje jasni slučajevi u kojima se može reći da ne može biti onako kako tvrdi optuženik ili njegova obrana. No ipak – recimo u procesima o trovanjima – postoji niz nepoznatih faktora koji su u nekim okolnostima mogli prouzrokovati iste simptome i posljedica kao i trovanje koje pretpostavlja optužba. … Stoga se događa da granice znanstvenog iskaza često nisu dostatne društvenoj potrebi za informacijama koje bi je upućivale u nekom smjeru. Neka se pomisli samo na situaciju poslije straše nuklearne nesreće u Ukrajini. Dugoročne posljedice takvih događaja nadilaze kompetencije znanosti. … No eksperti se moraju izjasniti pod pritiskom javnosti i zbog njezine opravdane potreba za informacijama. Ljudi žele znati koliki je zapravo koeficijent nesigurnosti svih elektrana te vrsti i slično. Tako vidimo kako se eksperti na tom polju prepiru. Gotovo se svakog dana prvih tjedana nakon nesreće mogla pročitati ili čuti neka nova ekspertiza o tom problemu, a najčešće su se predavale puke ekstrapolacije na nedostatnoj znanstvenoj bazi. Odgovorni istraživač to će na neki način dati do znanja. Ali on opet nema potpun nadzor nad time kako će se njegova izjava prezentirati u javnosti. …

Čini mi se nedopustivim govoriti o odgovornosti znanosti za to što prijeti opasnost od zloupotrebe njezinih rezultata. U takvoj argumentaciji se ponovno priziva neki ekspert o toj stvari koji će nam reći prijeti li nekoj stvari zloupotreba … – beskonačni regres koji naposljetku prisiljava da se uvidi kako ekspert ne postoji zato da bi na sebe preuzeo odgovornost takve vrsti. Ovdje je, štoviše, suodgovoran svatko tko pripada ljudskom društvu. Zato to uza svu različitost stupnjeva usložnjenosti modernih društava u odnosu na stanje u rano doba zapadne civilizacije ipak nije ništa novo, nego je to ono što oduvijek poznajemo kao sokratsko pitanje: da ćemo se naposljetku pitati mi sami i da odluka ovisi o nama samima. Tome u prilog može nešto reći ulomak iz jednog Platonovog dijaloga [Harmid 173a]:

– Želim ispričati jedan san. Je li on došao kroz vrata istinitih i dobrih ili kroz vrata prijevarnih i zlih snova, ostavit ću po strani. Kada bi među nama znanost postala posve odredbenom, tada bi se sve odvijalo strogo znanstveno. Ne bi bilo pilota koji ne bi umio svoj posao, ni liječnika ni generala ni uopće nikoga tko ne bi doista vladao svojim zanatom. Posljedica bi bila da bismo bili mnogo zdraviji negoli danas, da bismo sretno prolazili kroz sve rizike prometa i rata, da bi naši strojevi, naša odjeća i naše cipele, ukratko, da bi sve ono što nam je potrebno bilo savršeno, a i mnogo drugoga, jer bismo se uvijek davali u ruke pravih stručnjaka. A osim toga ćemo još priznati i prognostiku kao znanost o budućnosti. Pritom bi se znanost morala brinuti da se otjeraju svi šarlatani te da se riječ da pravim stručnjacima među prognozerima kao planerima budućnosti. Znanost bi dobro pazila te bi sprečavala svaki prodor diletantizma. No bi li nam, kada bismo na taj način sve učinili znanstvenim, također bilo dobro i bismo li bili sretni, u to ipak još ne možemo biti posve sigurni.

– Ali može li se uopće imati neki drugi ideal dobrog djelovanja nego što je ideal znanosti?

– Možda i ne, ali želim znati jednu sitnicu: na koju znanost misliš?

… No može li znanost svuda stupati na mjesto znanja? I na mjesto znanja o dobrome? Može li postojati znanost o dobrome?

ulomak iz  Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe, Zagreb 1997., str. 111.-115., 119.-121., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Hans-Geog Gadamer, Das Erbe Europas, 1989

(na forum.hr)


Knjigu se može nabaviti u knjižarama i kod nakladnika: Matica hrvatska

PAR-FILOZ-3-Hans-Georg Gadamer-Nasljedje Europe_large.jpg

Jedna misao o “granice eksperta? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s