nadmoć Dobra? (ulomak iz Iris Murdoch, Nadmoć Dobra)

Unatoč svoj našoj krhkosti, zapovijed ”budi savršen” ima za nas smisla. Pojam Dobra odolijeva urušavanju u sebičnu empirijsku svijest. To nije puka etiketa vrijednosti volje koja bira, a funkcionalne i usputne primjene riječi ”dobro” (dobar nož, dobar momak) nisu, kao što su neki filosofi htjeli dokazati, ključ strukture tog pojma. Valjana i ozbiljna primjena tog izraza upućuje nas na savršenstvo za koje možda nikad ne nalazimo primjer u svijetu koji poznajemo … i koje sa sobom nosi ideju hijerarhije i transcendencije. … Ja, to mjesto u kojem živimo, mjesto je iluzije, dobrota je povezana s nastojanjem da se vidi ne-ja, da se vidi stvarni svijet i da se na njega reagira u svjetlu čestite svijesti. To je nemetafizičko značenje ideje transcendencije kojoj su filosofi tako redovito pribjegavali u svojim objašnjenjima dobrote. ”Dobro je transcendentna stvarnost” znači da je vrlina nastojanje čovjeka da pokida veo sebične svijesti i pridruži se svijetu onakvom kakav doista jest. Empirijska činjenica koja vrijedi za ljudsku prirodu jest da to nastojanje ne može biti potpuno uspješno. …

Platon, koji je tu situaciju razumio bolje nego većina metafizičkih filosofa, o mnogim svojim teorijama govori kao o ”mitovima” i kaže da Državu treba smatrati alegorijom duše.

Možda je kao uzor izložena na nebu, gdje je svatko tko želi može vidjeti i postati njezin građanin. Ali nije važno postoji li i hoće li ikada postojati: to je jedina država u čijoj politici (dobar čovjek) može sudjelovati. (Država 592)

U nastavku želim objasniti pojam Dobra i njegovu specifičnu povezanost s drugim pojmovima, govoreći prvo o ujedinjujućoj moći te ideje, a zatim o nemogućnosti da ga se definira. Ranije sam rekla da, koliko ja vidim, ne postoji metafizičko jedinstvo u ljudskom životu: sve je podložno smrtnosti i slučajnosti. Pa ipak, i dalje sanjamo o jedinstvu. Umjetnost je naš najvatreniji san. Moralnost nam zapravo doista pokazuje neku vrstu jedinstva, premda neobičnu i sasvim različitu od zatvorenog teoretskog jedinstva ideologija. …

Platon zapravo nikada i nigdje ne iznosi sustavan i unitaran pogled na svijet oblika, premda implicira da postoji hijerarhija oblika. Kaže, međutim, da funkcioniramo s idejom takve hijerarhije utoliko što uvodimo red u svoje poimanje svijeta kroz svoje shvaćanje Dobra.

Meni se čini da je to istina. Platonova slika implicira da potpuno jedinstvo ne možemo vidjeti dok ne stignemo do vrha, ali moralno napredovanje sa sobom nosi intuicije jedinstva koje nas u sve manjoj mjeri navode na krivi put. Kako produbljujemo svoje shvaćanje vrlina, uspostavljamo odnose i hijerarhiju. Hrabrost, koja se isprva činila kao nešto samo za sebe, kao neka vrsta specijalizirane odvažnosti duha, sada vidimo kao posebnu vrstu djelovanja mudrosti i ljubavi. Počinjemo razlikovati žestinu samopotvrđivanja od one vrste hrabrosti koja bi omogućila čovjeku da hladnokrvno odabere radni logor umjesto lakog kompromisa s tiraninom. Bilo bi nemoguće imati samo jednu vrlinu, osim ako nije riječ o nekoj vrlo trivijalnoj vrlini kao što je štedljivost. Takve preobrazbe primjeri su viđenja reda u svijetu u svjetlu Dobra i preispitivanja istinitih, ili istinitijih, pojmova onoga što smo ranije krivo shvatili. Otkrivamo da sloboda nije nesuvislo razmetanje, nego disciplinirano nadilaženje sebe. Poniznost nije neka osebujna navika samopovlačenja, nešto kao da čovjek ima nečujan glas, nego je to nesebično poštivanje stvarnosti, središnja i jedna od najtežih među vrlinama.

Zbog svog dvosmislenog stava prema osjetilnom svijetu, o kojem sam već govorila, i zbog povjerenja u revolucionarnu moć matematike, ponekad se čini da Platon implicira da put prema Dobru udaljava od svijeta specifičnosti i pojedinosti. Međutim on govori i o silaznoj i o uzlaznoj dijalektici te o povratku u spilju. U svakom slučaju, u onoj mjeri u kojoj je dobrota primjenjiva u politici i na tržištu, ona mora kombinirati svoje rastuće intuitivno shvaćanje jedinstvenosti sa sve boljim shvaćanjem kompleksnosti i detaljnosti. … Istinite predodžbe kombiniraju pravedno prosuđivanje i sposobnost da se povežu sa sve boljim percipiranjem detalja. Slučaj majke koja mora pažljivo uzeti u obzir svakog člana obitelji dok odlučuje hoće li tetu izbaciti iz kuće. Do tog dvostrukog otkrića – nasumičnih detalja i intuitivno naslućenog jedinstva – doći ćemo u svakoj sferi života ako tražimo ono što je najbolje. Još jedanput, to jasno možemo vidjeti u umjetnosti i intelektualnom radu. … Umjetnost otkriva stvarnost, a budući da postoji način na koji stvari jesu, postoji i drugarstvo među umjetnicima. Slično je i sa znanstvenicima. Iskrenost kemičara i iskrenost povjesničara izgledaju kao ista vrlina, i njihova bi evolucija mogla biti slična. A postoji i sličnost između iskrenosti potrebne da se uništi vlastita teorija i iskrenosti da se sagleda pravo stanje vlastitog braka, premda je ovo drugo nesumnjivo teže. Platona katkad optužuju da preveliku vrijednost pripisuje intelektualnim disciplinama, ali kada i razmatra same za sebe, on im izričito dodjeljuje visoko ali drugo mjesto. Ozbiljan učenjak vrlo je zaslužan. Ali ozbiljan učenjak koji je uz to i dobar čovjek ne poznaje samo svoj predmet, nego zna i koje mjesto njegov predmet zauzima u cijelom njegovom životu. …

Naravno da je Dobro nadređeno Ljubavi, kao što je nadređeno i drugim pojmovima, zato što Ljubav može biti ime za nešto loše. Ali zar ipak ne postoji nešto u pojmu pročišćene ljubavi što je praktički istovjetno dobroti? Nije li istina da se ”Postupaj s ljubavlju” može prevesti kao ”Postupaj savršeno”, dok se ”Postupaj razumno” ne može tako prevesti? To je primamljiva tvrdnja.

No ja mislim da Dobro i Ljubav ne bi trebalo poistovjećivati, i to ne samo zato što ljudska ljubav obično teži samopotvrđivanju. Ti pojmovi, čak i kada je ideja ljubavi pročišćena, još uvijek igraju različite uloge. Tu je riječ o vrlo teškim metaforama. Dobro je ono magnetsko središte prema kojem se ljubav prirodno kreće. Lažna ljubav kreće se prema lažnom dobru. Lažna ljubav prihvaća lažnu smrt. Kada se istinsko dobro voli, čak i ako ta ljubav nije čista ili je slučajna, ona kvalitetom automatski postaje rafiniranija, a kada se duša okrene prema Dobru, oživljavaju najviši predjeli duše. (U Gozbi Platon zamišlja Ljubav kao siromašnu i potrebitu.) A kada pokušamo savršeno voljeti ono što je nesavršeno, naša ljubav ide svojem objektu putem Dobra, da se tako pročisti te postane nesebična i pravedna: majka koja voli mentalno retardirano dijete ili napornu stariju rođakinju. Ljubav je opći naziv za kakvoću privrženosti, a moguće ju je degradirati na beskonačno mnogo načina i izvor je naših najvećih pogrešaka. Ali kada je čak i samo djelomično poboljšana, ona je energija i strast duše u potrazi za Dobrim, sila koja nas povezuje s Dobrim i sa svijetom putem Dobra. Njezino postojanje nepogrešiv je znak da smo duhovna bića koja privlači izvrsnost i koja su stvorena za Dobro. …

Dobrota je povezana s prihvaćanjem stvarne smrti, stvarne slučajnosti i stvarne prolaznosti, i samo prihvaćajući to, što je psihološki tako teško, možemo u punom smislu razumjeti vrlinu. Prihvaćanje smrti prihvaćanje je naše vlastite ništavnosti, što automatski potiče naše zanimanje za ono što nismo mi. Dobar čovjek je ponizan; nimalo nije nalik na velikog neokantističkog Lucifera. … Poniznost je rijetka vrlina vrlina koja nije u modi i koju je često teško vidjeti. Vrlo rijetko možemo sresti nekoga u kome ona istinski blista, u kome s divljenjem možemo uočiti odsutnost tjeskobnih, pohlepnih pipaka sebstva. Zapravo svako drugo ime za Dobro mora biti djelomično ime; ali imena vrlina upućuju na smjer misli, a taj smjer čini mi se bolji od onog na koji upućuju popularniji pojmovi kao što su sloboda i hrabrost. Ponizan čovjek, zato što sebe vidi kao ništa, može vidjeti druge stvari onakvima kakve jesu. Vidi besmislenost vrline, njezinu jedinstvenu vrijednost i njezinu beskonačnu zahtjevnost. Simone Weil nam govori da izloženost duše Bogu ne osuđuje njezin sebični dio na patnju, nego na smrt. Ponizan čovjek uviđa udaljenost između patnje i smrti. I premda po definiciji on nije dobar čovjek, možda je ona vrsta čovjeka za kojeg je najvjerojatnije da će postati dobar.

ulomak iz Iris Murdoch, Nadmoć Dobra, Zagreb 2008., str. 93.-103., prevela: Martina Čičin-Šain, izvornik: Iris Murdoch, The Sovereignity of Good (1971)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s