Hofmannsthal i ideja Europe? (ulomak iz Damir Barbarić, Ideja Europe)

Pođimo u ovom razmatranju od opomene Huga von Hofmannsthala:

Samo banalnost duha ili pak nužda da se brzo prijeđe na praktične rasprave može ideju ,Europe‘ i njezine izvedenice ,Europljanin, europsko‘ smatrati duhovno utvrđenim pojmovima. Ti pojmovi ustvari pripadaju onima koji su najmanje utvrđeni i potrebno je veoma napregnuto nastojanje da bi ih se utvrdilo i osiguralo. …

[P]olitička filosofija zbog svojeg ishodišta u apstraktno shvaćenom umu i njegovim navodno vječnim zakonima ostaje gotovo slijepa za povijesnu tradiciju kao temeljnu činjenicu svega ljudskog života. Hofmannsthala je kao malo koga odlikovao dubok smisao za neiscrpivo bogatstvo tradicije i za duhovni pojam nacije, a da pritom nije zapadao u slijepu i nekritičku zanesenost onim nacionalnim. Razmatranje o ideji Europe kojim smo počeli ovu raspravu on nastavlja riječima:

U usporedbi s velikim pojmovima koji vladaju epohom, pojmu Europe nedostaje ono što bi ulijevalo strahopoštovanje. To on može steći jedino uključi li u sebe silni, strah ulijevajući pojam našeg vremena, onaj nacije, stavi li ga u svoju službu, a da ga pritom ne liši plemenitosti.

Uključiti u sebe pojam nacije, staviti ga u svoju službu, a da ga se ne liši plemenitosti – to je, dakle, zadaća pred kojom prema Hofmannsthalu u naše vrijeme stoji pravo političko mišljenje. To znači da mora biti moguć takav pojam nacije, štoviše takav život nacije koji nije “lišen plemenitosti”, koji dakle nije prožet i zahvaćen kobnim utjecajem “imperijalnog”, one bezuvjetne volje za maksimumom i vječnim uvećanjem moći. I doista, u Hofmannsthala nalazimo dragocjen pokušaj da naciju misli u potpunosti pozitivno, a da pritom ne zabludi u varljive pličine nacionalističkog. O tomu kamo smjera i kako završava svaka čisto nacionalistička i jedino samoj sebi okrenuta politika nije gajio iluzije:

Svaka nacionalna politika na kraju krajeva vodi u element nepodoban posredovanju, u idiotizam, shvati li se ta riječ u izvornom smislu.

Njegov je pojam nacije bitno duhovan, takav koji svoje pravo ispunjenje nalazi tek u dostatnoj odredbi jezika. Prema tom nazoru, nacija u najdubljem smislu riječi može se naći prije svega u izvornim jezičnim spomenicima i narodnim narječjima.

hofmannstahl.jpg

Hugo von Hofmannstahl (1874.-1929.)

Pravi čuvari i njegovatelji nacije za Hofmannsthala su “duhovnici”, a među njima najprije pjesnici, od kojih su oni posve veliki “silniji i od uzvišeno svetih rijeka”. U jednom od najkasnijih njegovih zapisa nalazimo stav da je pravi predmet pjesnikā, ono čemu stoje nasuprot, upravo nacija kao duh, koji je prije svega ostaloga jezik. Krajnji je cilj pjesnika proizvođenje lijepog, koje pak nije drugo do ono uređeno i vezano mjerom. Nigdje kao tu nije Hofmannsthalu uspjelo tako dojmljivo sabrati najdublje uvjerenje njegova cijelog mislećeg, pitajućeg i stvarajućeg života. Nigdje drugdje nije za svoje duhovno zavještenje našao tako jasan i sažet izraz. Spram jezika osjećao je duboko strahopoštovanje u doslovnom smislu riječi, kakvo je danas gotovo nemoguće naći:

Jezik je golemo carstvo mrtvih, nedokučivo duboko; upravo stoga iz njega crpimo najviši život. U njemu je naša bezvremena sudbina i prevlast narodne zajednice nad svim pojedinačnim.

Pjesničko zasnivanje duhovne nacije zbiva se kao proizvođenje lijepog, koje nije drugo do ono odmjereno i uređeno. Središnje značenje koje za Hofmannsthala imaju mjera i red, ono odmjereno i uređeno, može se razumjeti samo dijeli li se s njim njegovo temeljno iskustvo sadašnjeg razdoblja svijeta. Današnjicu je prozreo kao ono doba svijeta u kojem je “mehanika tjerana u bezgranično” ovladala svime što jest. Za suvremeno stanje Europe i “one hibridne neo-Europe s onu stranu oceana” vrijedi samo jedna dijagnoza:

Ono ograničeno, na što se jedino možemo duhovno oslanjati, ide prema tomu da ishlapi poput dima; ono neizmjerno, neodređena bezlična materija našega svjetskog iskustva preplavljuje područje našeg opstanka.

Nije teško uočiti da je to što Hofmannsthal naziva “neizmjernim” i “bezličnim” srodno ili čak istovjetno s … čistom bezmjernosti onog sama sebe stalno nadmašujućeg “imperijalnog” u povijesnoj biti Europe, naime njezinu nezaustavljivu težnju za onim “uvijek-više”, za maksimumom moći i ekspanzije. Upravo je to Hofmannsthal pred unutarnje duhovno oko nastojao dovesti pod objedinjujućim imenom “kaosa”. Kaos, koji se beskrajno proteže na način neodrediva razlijevanja, u liku modernog društva zavodi čovječanstvo – prije svega pomoću “sudbonosne smicalice novca” – u takav vid opstanka koji je uistinu tek “bezgranična orgija onog ja, koje je ostalo lišeno svijeta”. Usput rečeno, upravo bi iz tog misaonog sklopa trebalo jednom pokušati shvatiti i izložiti pravi smisao dubokoumne izreke pjesnika da je “i ono antropocentričko neka vrsta šovinizma”.

Zavodljivoj slobodi svojstvenoj toj orgiji beskonačnog Hofmannsthal će odlučno suprotstaviti vezivanje. Duhovnici, a među njima poglavito pjesnici, znaju “da život postaje vrijedan življenja samo važećim vezivanjima”. Oni se ne daju zavesti čistom slobodom, već naprotiv pomno skrbe oko pravog vezivanja. Suočeni s kaosom bezmjernog nadmašivanja sama sebe, oni tragaju za mogućnostima smislena vezivanja i pritom misleći začinju ideje. Ideje, iskušene kao “žive moći višega reda”, za Hofmannsthala nisu drugo do “u kaos projicirane točke, kojih sveza daje tlocrt duhovnog prostora”.

Jedna je od takvih ideja ona Europe i upravo je nju Hofmannsthal doživljavao kao najvlastitiju sudbinu i iz nje crpio snagu za ustrajnost u svojem golemom pothvatu duboke i sveobuhvatne stvaralačke restauracije. Pogođen tom idejom kao sudbinom, pjesnik je postao misliocem i duhovnim skrbiteljem zajednice. Svoju konačnu i najvišu zadaću spoznao je u tomu da unutar jezika kao duhovnog prostora nacije brižno njeguje ukupno duhovno nasljeđe Europe te da odatle odmjerava, određuje i čuva blagotvorne točke orijentacije u bezmjernom kaosu totalnog društva, koje – u svojoj bezgraničnoj ,otvorenosti‘ pokretano i vođeno jedino još snagom novca, te “zakrabuljenosti onog ništa” – neprestano nadilazeći sama sebe, svoje kruženje, kao u nekoj spirali, proteže sve dalje u beskonačnost.

Predavanje Ideja Europe, održano u Bernu ratne 1917. godine, Hofmannsthal zaključuje riječima koje kao da se danas obraćaju onima koji nakon dugog i predugog čekanja i odgađanja vlastitom voljom i izborom stupaju u Europsku zajednicu naroda:

Za nas Nijemce, Slavene i Latine, koji nastanjujemo tlo dvaju rimskih imperija, odabrani za to da nosimo zajedničku sudbinu i naslijeđe – za nas je Europa boja zvijezda, kada nad nama ponovno zablistaju s neba s kojeg su se razišli oblaci. Mi koji nismo osovljeni na proračunljivu moć ni na pomamu nacionalnog opstanka, već smo pred Boga stavljeni s pogledom upravljenim spram višeg poslanstva – kako bismo mogli živjeti kad ne bismo htjeli vjerovati, a što bi bilo dostojnije vjerovanja od onog sebe prikrivajućeg uzvišenog i nikada dohvatljivog, koje sputanu sjetilu, otupjelu srcu ostaje posve uskraćeno.

ulomak iz Damir Barbarić, Ideja Europe, esej

Oglasi

3 misli o “Hofmannsthal i ideja Europe? (ulomak iz Damir Barbarić, Ideja Europe)

  1. Ako se u ovom eseju razmatra europsko zajedništvo ili čak mogućnost europske nacije, onda mislim da se u postizanju toga ne može izbjeći konstruktivizam. Polazeći od povijesti i tradicije je to teško ostvariti. Europljani imaju zajedničku povijest, ali ona ih više razdvaja nego spaja (pa i sam Barbarić spominje europske ratove, nacionalizme, imperijalizme, rascijepljeno kršćanstvo…). Ako Europljani žele ostvariti zajedništvo onda im je bolje da više gledaju u budućnost nego u prošlost, koja je često izvor trzavica i o kojoj se neće nikada složiti. Da ne govorim o kulturnoj i jezičnoj heterogenosti Europljana kao dodatnoj „prepreci“. Ideje prosvjetiteljstva (prava čovjeka, mir i suradnja među narodima i tsl.) su izgledniji temelj europskog zajedništva, koje se pokušava postići konstruktivističkim „vezivanjem“ putem EU. Povijest i tradicija koje će Europljane više spajati nego razdvajati tek trebaju nastati.

    Sviđa mi se

    • Barem od Nietzscheovog ”nesuvremenog razmatranja” ‘O koristi i šteti historije za život’ svjesni smo da povijest nije neovisna o projektima za budućnost. Ukratko: pisanje bilo koje historije nužno uključuje procjenu relevantnosti pojedinih povijesnih događaja. Nešto se naglašava kao važno, nešto se zanemaruje. A procjena relevantnosti određena je krajem, svrhom, telosom (pri)povijesti. Pa se historija pisala, recimo na ”ovim prostorima”, sa stajališta različitih telosa: nacionalnog jedinstva i socijalnog oslobođenja naših naroda i narodnosti, ili ostvarenja tisućljetnog sna o državi, ili pripadnosti zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu. Čini mi se da su mnoge nacije pišući takve (hi)storije već uspijevale nekako pokrpati raznolike razdore koji su u prošlosti unutar njih postojali. Tako da mi se ne čini da je to prevelik problem, naći zajedničku povijest ako se projektira zajednička budućnost.

      Većim se problemom čini to da Barbarić, izgleda mi, zapravo poistovjećuje naciju i jezik. Pa je na mjestu tvoje pitanje u kojem smislu onda višejezična Europa može biti neko onako organsko jedinstvo kakvo su nacije koje su određene jezičnim zajedništvom.

      Sviđa mi se

      • Vezano za odnos jezika i nacije, pada mi na pamet Švicarska kao primjer višejezične/višeetničke nacije. Sad, ne znam koliko je ona organska, ali mislim da se može reći da je uspješna. Dakle, može se oblikovati nacija i bez zajedničkog jezika. U slučaju Švicarske proces se odvijao u okolnostima hegemonije moćnih država, pa su kantoni, iako etnički i jezično različiti, imali jaki razlog udružiti se po načelu “zajedno smo jači”. 🙂 Pa i u slučaju EU, može se reći da je jedan od razloga udruživanja bilo novo (svjetsko) okruženje nakon 2. svjetskog rata, gdje su se europske države našle stiješnjene između SAD-a i SSSR-a. Danas nema SSSR-a, ali su tu Rusija, Kina, Indija…Države članice EU znaju da samostalno imaju slabe šanse u natjecanju s tim divovima, ali EU već može biti “globalni igrač”. Za sada u ekonomskom smislu. U političkom i pogotovo vojnom je i dalje slabašna. S time da je Švicarska ipak manje heterogena i politički jednostavnija, pa si mislim da proces neke eventualne europske nacionalne integracije mora biti teži i složeniji.

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s