sloboda i mišljenje? (ulomak iz Rudolf Steiner, Filosofija slobode)

Je li čovjek u svojemu mišljenju i djelovanju duhovno slobodno biće ili se nalazi pod prisilom jedne posve prirodozakonske neumitne nužnosti? Na malo je pitanja utrošeno toliko oštroumnosti kao na ovo. Ideja slobode čovjekove volje naišla je na bezbroj gorljivih sljedbenika, ali i tvrdokornih protivnika. Ima ljudi koji u svojemu etičkom zanosu proglašavaju ograničenim duhom svakoga tko poriče jednu tako očiglednu činjenicu kao što je sloboda. Njima nasuprot drugi vrhunac neznanstvenosti vide u tome kada se misli da je na području čovjekove djelatnosti i mišljenja prekinuta zakonitost prirode. Tako se ista stvar često smatra najdragocjenijim blagom čovječanstva, ali i krajnjom iluzijom. Upotrijebljena je beskrajna domišljatost da bi se objasnilo kako se ljudska sloboda odnosi prema djelovanju u prirodi kojoj i pripada čovjek. Nije manji ni trud s kojim se s druge strane nastojalo objasniti kako je mogla nastati jedna tako luda ideja. …

Da se sloboda ne može sastojati u posve proizvoljnom izboru između dviju radnji jasno je danas svakomu tko u znanosti hoće nadrasti dječju dob. Uvijek postoji, tvrde ljudi, posve određen razlog zašto se od više mogućih radnji izvede baš jedna određena.

To izgleda jasno. Unatoč tomu sve do danas glavni su napadi protivnika slobode upereni samo protiv slobode izbora. Sva razmatranja koja su s time u vezi nalaze se u klici već i kod Spinoze. To što je on iznio jednostavno i jasno protiv ideje slobode ponavljalo se otad bezbroj puta, ali najčešće uvijeno u najoštroumnije teoretiziranje, pa je teško prepoznati jednostavan tijek misli koji je tu u stvari bitan. Spinoza u jednome pismu od listopada ili studenoga 1674. piše:

… Pretpostavite, molim vas, da kamen dok se kreće misli i zna da on nastoji ustrajati u svome kretanju koliko god je to moguće. Taj kamen koji je svjestan samo svoga kretanja i koji se ne ponaša nimalo ravnodušno pomislit će da je sasvim slobodan i da ustraje u svome kretanju ni iz kojeg drugog razloga, nego zato što on to hoće. To je, međutim, ona ljudska sloboda za koju svi tvrde kako je imaju i koja se sastoji samo u tome što su ljudi svjesni svojih prohtjeva, ali ne i uzroka kojima su oni određeni. Tako, primjerice, dijete misli da slobodno hoće mlijeko, ljutit dječak da slobodno traži osvetu, a strašljivac da slobodno bježi. Nadalje, pijan čovjek misli da slobodnom odlukom govori ono što ne bi rado govorio kad se otrijezni. Kako je ta predrasuda urođena svim ljudima, nije ju se uvijek lako osloboditi. Jer, iako iskustvo u dovoljnoj mjeri pokazuje da ljudi najmanje uspijevaju svladavati svoje žudnje te da poticani suprotnim strastima uviđaju ono što je bolje, a čine ono gore, ipak sebe smatraju slobodnima, i to zato što za ponekim stvarima manje žude ili zato što se neki prohtjevi lako mogu obuzdati prisjećanjem na nešto drugo čega se čovjek često prisjeća.

Budući da je ovdje to mišljenje izraženo vrlo jasno i određeno, lako je otkriti osnovnu zabludu koja se u njemu krije. Kao što kamen zbog nekoga poticaja nužno izvodi određeni pokret, isto će tako nužno čovjek izvesti neku djelatnost ako ga bilo koji razlog potakne na to. I samo zato što je čovjek svjestan svoje djelatnosti, sebe smatra njezinim slobodnim pokretačem. Pritom, međutim, previđa da ga na to nagoni neki uzrok koji bezuvjetno mora slijediti. U ovome se tijeku misli brzo pronalazi zabluda. Spinoza i svi oni koji misle poput njega previđaju da čovjek nema samo svijest o svojoj djelatnosti nego je može imati i o uzrocima kojima je vođen. Nitko ne osporava da je dijete neslobodno kada traži mlijeko ili da je to pijani čovjek kad govori ono što će poslije požaliti. Oboje ništa ne znaju o uzrocima što djeluju u dubinama njihovog organizma i pod čijom se neodoljivom prisilom nalaze. No, je li opravdano stavljati u isti koš ovovrsne djelatnosti s onima u kojima čovjek nije svjestan samo svojih djelatnosti nego i uzroka koji ga na njih navode? Jesu li sva ljudska djela istovrsna? Smije li se djelatnost ratnika na bojnome polju, znanstvenog istraživača u laboratoriju, državnika u složenim diplomatskim poslovima sa znanstvenog gledišta izjednačiti s djetetom koje traži mlijeko?  … A ipak je dubokosežna razlika u tome znam li zašto nešto činim ili ne znam. U prvi mah to izgleda kao sama po sebi razumljiva činjenica. Ipak, protivnici slobode nikada ne pitaju predstavlja li meni motiv moga djelovanja što ga uviđam i spoznajem prisilu u istom smislu kao i organski proces koji navodi dijete da plače za mlijekom.

A ovo izravno vodi do gledišta s kojega ovdje valja promatrati stvar. Smije li se uopće pitanje slobode naše volje postaviti zasebno i jednostrano? Ako ne smije: S kojim se drugim pitanjem ono nužno mora povezati?

Postoji li razlika između svjesnog motiva mojega djelovanja i nesvjesnog poriva, iz osviještenog će motiva uslijediti takva radnja koju treba vrednovati drukčije negoli onu iz slijepog nagona. Prvo će pitanje, dakle, biti upravo ta razlika. A o ishodu će ovisiti kako se trebamo odnositi prema samome pitanju slobode.

Što znači poznavati razloge svojega djelovanja? Tome se pitanju posvetilo premalo pozornosti jer su, nažalost, čovjeka, tu nerazdvojivu cjelinu, rastrgnuli na dva dijela. Razlikovalo se djelatnog čovjeka i čovjeka spoznaje, pri čemu je ostao praznih ruku samo onaj o kojemu je prije svega riječ: čovjek koji djeluje iz spoznaje.

Kaže se da je čovjek slobodan ako se nalazi samo pod vlašću svojega razuma, a ne pod vlašću animalnih požuda. A kaže se i da sloboda znači mogućnost da se svoj život i svoje djelovanje odrede prema svrhama i odlukama.

S takvim se tvrdnjama ne postiže ništa. Jer, pitanje je upravo u tome predstavljaju li čovjeku razum, svrhe i odluke isto takvu prisilu kao i animalna požuda. Jer, ako se bez mojega sudjelovanja u meni pojavi neka razborita odluka s istom nužnošću kao žeđ i glad, onda je mogu samo prisilno slijediti i moja je sloboda tlapnja. …

Ako na mene djeluje neki motiv tako da sam primoran slijediti ga zato što je medu ostalim motivima najjači, onda pojam slobode gubi smisao. Kakvog smisla za mene ima mogu li nešto činiti ili ne mogu ako me motiv prisiljava da to učinim? Nije u prvome redu bitno hoću li, pošto je motiv djelovao na mene, nešto moći učiniti ili neću, nego postoje li samo takvi motivi koji djeluju prisiljavajućom nužnošću. Ako moram nešto htjeti, onda mi je ovisno o okolnostima sasvim svejedno mogu li to i učiniti. Ako mi se zbog mojega karaktera i zbog okolnosti u mojoj sredini nametne neki motiv koji mojemu mišljenju izgleda nerazumnim, tada bi mi čak trebalo biti drago kada ne bih mogao učiniti ono što hoću.

Nije bitno mogu li ostvariti neku već donesenu odluku, nego kako odluka u meni nastaje.

Ono što čovjeka razlikuje od svih drugih organskih bića temelji se na njegovu razboritom mišljenju. To da je djelatan zajedničko mu je s drugim organizmima. Za razjašnjenje pojma slobode čovjekova djelovanja ništa se ne postiže ako se traže analogije u životinjskom carstvu. …

Samo je po sebi razumljivo da radnja ne može biti slobodna ako čovjek ne zna zašto je izvodi. A kako je s radnjom kada su razlozi poznati? To nas vodi pitanju: Koje je podrijetlo i značaj mišljenja? Jer, bez spoznaje misaone djelatnosti duše pojam znanja bilo o čemu, pa tako i o nekoj djelatnosti, nije moguć. Spoznamo li općenito značenje mišljenja, bit će lako objasniti koja je njegova uloga u ljudskoj djelatnosti:

I životinja i čovjek obdareni su dušom. Ali tek mišljenje čini dušu duhom.

, s pravom kaže Hegel i zato mišljenje daje i ljudskom djelovanju svoj osebujan pečat.

Uopće se ne tvrdi da sva naša djelatnost proizlazi samo iz trezvenog promišljanja našeg razuma. Daleko od toga da smatram u najvišem smislu ljudskom samo onu djelatnost koja proistječe iz apstraktnog prosuđivanja. Ali čim se naša djelatnost izdigne nad područje zadovoljavanja sasvim životinjskih požuda, naši su motivi uvijek prožeti mislima. Ljubav, samilost, domoljublje poticaji su za djelovanja i ne mogu se rasplinuti u hladne pojmove razuma. Kaže se: Srce i duša dolaze do svojeg prava. Nema sumnje. Ali srce i duša ne stvaraju poticaje za djelovanja. Oni ih pretpostavljaju i primaju ih u svoj djelokrug. U mojem se srcu javlja samilost kad u mojoj svijesti nastaje predodžba osobe koja pobuđuje samilost.

Put do srca ide preko glave. Ljubav također nije iznimka. Ako nije samo izraz spolnog nagona, ona se temelji na predodžbama koje stvaramo o ljubljenome biću. A što su te predodžbe idealističkije, to je ljubav blaženija, to više usrećuje. I ovdje je misao otac osjećaja. Kaže se da ljubav čini čovjeka slijepim za slabosti voljenog bića. To se može uzeti i obrnuto te reći: Ljubav upravo otvara oči za vrline voljene osobe. Mnogi i ne sluteći prolaze mimo tih vrlina. Netko drugi ih vidi i upravo se zbog toga u njegovoj duši budi ljubav. Što je drugo učinio nego stvorio predodžbe o onomu o čemu stotine drugih ljudi nemaju pojma? Nemaju ljubavi jer im nedostaje predodžba.

Ovo možemo shvatiti kako god hoćemo, ali mora postajati sve jasnije da pitanje o biti ljudskog djelovanja pretpostavlja drugo pitanje, pitanje o podrijetlu mišljenja.

ulomak iz Rudolf Steiner, Filozofija slobode, prijevod ovdje, njemački izvornik ovdje.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s