Europa: između krutog i tekućeg? (ulomak iz Damir Barbarić, Arhipelag)

Nema sumnje  da je uz ribarstvo trgovina bila prvenstveni razlog otiskivanja na dalju morsku pučinu. Trgovina je takvo stjecanje dobiti i imetka koje ne nastaje osvajanjem, trošenjem i uništavanjem stvari i dobara, nego upravo obrnuto njihovim očuvanjem i prenošenjem na drugo mjesto. Trgovanje posreduje, ono od onog pojedinačnog i posebnog čini opće i zajedničko, a time ujedno budi smisao za općenitost i potiče na idealno spajanje i povezivanje onoga što je inače u zbilji odijeljeno i razdvojeno. Osvrćući se u svojem glavnom djelu na povijesno značenje grčkih luka, tako primjerice Herder:

Usporedimo li te marljive, cvatuće trgovačke gradove s osvajačkim državama na Eufratu, Tigrisu i Kavkazu, vjerojatno nitko neće oklijevati reći kome s obzirom na povijest čovječanstva treba dati prednost? Osvajač osvaja za sebe; trgujuća nacija služi i sebi i ostalim narodima. Ona jednom dijelu zemlje čini zajedničkima dobra, marljivost, znanost, te dakle i protiv volje mora unapređivati humanost. […] Oduvijek je trgovina budila industriju: more je osvajače ograničavalo ili sputavalo, tako da su protiv volje od podjarmljujućih razbojnika postupno postajali mirnim stanovnicima. Dakle je uzajamna potreba, osobito slabija sila onih koji su pridošli na daleke obale, zasnivala prvo saobraćanje naroda.

Taj pobuđujući, razvijajući, obrazujući i unapređujući značaj mora i osobito pomorske trgovine, kao i njezinu upravo neprocjenjivu ulogu u izgradnji istinske civilizacije i pospješenju svestrana napretka, malo je tko shvatio tako duboko i izložio tako dojmljivo i uvjerljivo, ujedno na tako visokoj razini spekulativnog pojma, kao Hegel. U §247 Filozofije prava reći će:

Kao što je zemlja, čvrsti temelj i tlo uvjet za načelo obiteljskoga života, tako je za industriju more onaj prirodni element koji je oživljava prema vani. U žudnji za dobitkom, time što ga izlaže opasnosti, ona se ujedno izdiže iznad njega, te učvršćivanje na grudi zemlje i ograničeno kružno ponavljanje građanskog života, njegove užitke i požude, zamjenjuje elementom tečnosti, opasnosti i propadanja. Tako ona, nadalje, tim najvećim medijem povezivanja udaljene zemlje dovodi u odnos saobraćanja, pravnog odnosa koji uvodi ugovor, u kojem saobraćanju se ujedno nalazi najveće sredstvo obrazovanja, a trgovina dobiva svoje svjetsko-povijesno značenje. […] No, [da bi se pojmilo] koje sredstvo povezivanja leži u svezi s morem, treba usporediti odnos s morem u onih naroda u kojima je procvala revnost umijeća s onima koje su se odrekle plovidbe te su, poput Egipćana, Indijaca, u sebi otupjele i potonule u najstrašnije i najsramotnije praznovjerje – i kako se sve velike, u sebi stremeće nacije guraju prema moru.

… Štoviše, i samu je Europu, nakon što se već u najranije doba s Kretom i Atenom otvorila moru, i mnogim stoljećima nakon toga ostala na tom putu, ponekad tijekom njezine povijesti, najizrazitije u razdoblju oko 1000. godine, zadešavalo gotovo potpuno odvraćanje od mora i zatvaralo je u gotovo potpunu izolaciju:

Potiskivanje od mora, nedostatak flote, potpuno teritorijaliziranje obilježavaju rano srednjovjekovljei njegov sustav. U vremenu od 500. do 1100. godine Europa je postala feudalno-agrarnom kopnenom masom.

… Ovdje se tekući element mora i na njemu zasnovani svijet trgovine, industrije, saobraćaja, pravnog odnošenja oštro i gotovo nepomirljivo suprotstavlja zemlji, čvrstome temelju i tlu, koji čine osnovu obiteljskog života i njegova ograničenog kruženja u sebi, u uvijek istim užicima i požudama. … [Ipak,] narodi sredozemlja prirodno su lišeni ”ograničenog idiotizma” svojstvenog narodima koji nastanjuju planinske prostore daleko od morske obale. Samim svojim položajem upućeni su na more, a time i na saobraćanje s drugim narodima, što pogoduje razvitku

one korisne mnogostranosti koja bi mogla biti stečena samo djelatnom konkurencijom s drugim nacijama.

Te odlike Europe, dodatno potencirane u području Sredozemlja, još se jednom potenciraju na užem području višestruko razvedenoga grčkog poluotoka. Gotovo da bi se moglo reći kako ponekad skoro surovi planinski prostor unutarnje Grčke, koji se mnoštvom široko razvedenih rukavaca negdje naglo i silovito, a negdje opet blago i kao oklijevajući spušta prema morskoj obali, u sebi sažima – doduše u znatno ublaženom vidu – raspon svih bitnih geografskih i klimatskih krajnosti Zemlje, polučujući u širini otvorena luka između svakog pojedinog para suprotnosti u svakom konkretnom slučaju upravo neku sretnu i pristalu sredinu:

Prirodni značaj grčkog poluotoka može se označiti … maritimnom planinskom zemljom. Bogata raščlanjenost njegova reljefa i njegovih obala stavlja ga spram Europe u odnos sličan onom u kojem je ona spram ostalih dijelova Zemlje: u tom i ne samo tom pogledu on zaslužuje da bude nazvan Europom Europe.

More se Grcima zapravo nikad nije pokazivalo kao beskonačan, neizmjeran i utoliko stran element. Mnoštvom poluotoka, rtova, hridi i otoka kopno tu na neki način i onda kad ulazi u more čuva i održava samo sebe, kao što se s druge strane more bezbrojnim uvalama, morskim prolazima i tjesnacima posvuda najprisnije sjedinjuje s kopnom. More i zemlja tu oduvijek čine jedinstvenu, uzajamno isprepletenu cjelinu arhipelaga. Svojim iznimnim osjećajem za najtananije nijanse prirode u svim njezinim pojavama Alexander von Humboldt je dojmljivo upozorio na tu jedinstvenost grčkog obalnog krajolika:

Ne zaboravimo da grčki krajolik posjeduje osobit čar prisnije stopljenosti onog ukočenog i onog tekućeg, dakle obale – bilo biljem urešene bilo slikovito sjenovite, prekrivene nanosom boje pod utjecajem zraka – i mora koje udara valovima, koje stalno mijenja svoje osvjetljenje i obiluje zvukom. Ako su se drugim narodima more i kopno, život na zemlji i onaj na moru pokazali kao dvije odijeljene sfere prirode, Helenima je tome nasuprot, i to ne samo stanovnicima otoka nego i plemenima južnoga dijela kopna, gotovo posvuda ujedno nastao i prizor onoga što slici prirode dodirom i uzajamnim djelovanjem elemenata daje bogatstvo i uzvišenu veličinu. A kako i ne bi ti duboko osjetilni, sretno ugođeni narodi bili uzbuđeni prizorom šumom ovjenčana stjenovitog grebenja na duboko urezanim obalama Sredozemlja, tihim općenjem Zemljine površine s donjim slojevima zračnoga omotača, koje se ritmički mijenja u skladu s godišnjom dobi i dobi dana, s razdiobom vegetacijskih oblika?

ulomak iz Damir Barbarić, Arhipelag, u ”U intermezzu svjetova”, 2010., str. 288., 284., 297. i d.

(najprije dijelom objavljeno na prošlom izdanju bloga)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s