filosofija i duhovne vježbe? (ulomak iz intervjua s Pierreom Hadotom)

Michael Chase: Što za Vas znače izrazi ‘‘filosofija’‘ i ‘‘živjeti filosofskim životom’‘?

Pierre Hadot: Za mene se riječ ‘‘filosofija’‘ prvenstveno podudara s povijesnim fenomenom. Grci su  bili ti koji su smislili dotičnu riječ, najvjerojatnije u 6. ili 5. stoljeću prije Krista, a Platon joj  je dao njezino najjače značenje: philo-sophia, ‘‘ljubav prema mudrosti’‘, mudrosti koja nam nedostaje. Sve od tog vremena postoji intelektualni, duhovni i društveni fenomen koji je uzimao različite oblike, i koji nazivamo filosofijom. S tog gledišta, legitimno je pitati postoji li ‘‘filosofija’‘ izvan zapadne tradicije, ili arapske tradicije, utoliko što je potonja nasljednica grčke filosofije. Ipak, povijesni fenomen konstantno evoluira. Suvremena je ‘‘filosofija’‘ očito vrlo različita od ‘‘filosofije’‘ Sokrata i Platona, baš kao što se i suvremeno kršćanstvo jako razlikuje od evangeličke poruke. Je li ta evolucija dobra stvar? Ili je zla? U to ne kanim ulaziti. Smatram, ipak, da je uvijek legitimno vraćati se korijenima kako bismo bolje razumjeli značenje fenomena, i upravo to ja pokušavam činiti. Probao sam definirati što je filosofija bila za nekoga iz antike. Kako ja to vidim, osnovna je karakteristika fenomena ‘‘filosofije’‘ u antici bila to što je u to doba filosofom bio prije svega onaj tko je živio na filosofski način. Drugim riječima, filosof je bio netko čijim je životom upravljao njegov ili njezin razum, i tko je prakticirao moralne vrline. Ovo je, na primjer, očito iz Alkibijadova  prikaza Sokrata na kraju Platonova Simpozija. Istu stvar možemo promatrati kod Ksenofona, gdje Hipija pita Sokrata koja je definicija pravde. Sokrat odgovara: ‘‘Umjesto da o tome  pričamo, prikazat ću je kroz svoja djela.’‘ Izvorno je, dakle, filosofija prije svega izbor oblika života koji filosofski diskurs potom opravdava i daje mu teoretske temelje. Filosofski diskurs nije isto što i filosofija: stoici su to eksplicitno ustvrdili, a druge škole implicitno priznale. Istina, nema filosofije bez nekog diskursa, unutrašnjeg ili vanjskog, koji dolazi od strane filosofa. To može uzeti oblik pedagoške aktivnosti koju obavljaju drugi, unutarnje meditacije, ili pak diskurzivna objašnjenja intiuitivne kontemplacije. No taj diskurs nije esencijalni dio filosofije, i zadobiva vrijednost samo ako je povezan s filosofskim životom. Kako kaže jedna epikurejska rečenica:

Diskurs je filosofa uzaludan ako ne liječi bar neke strasti duše.

M.C.: Jesu li duhovne vježbe još uvijek moguće u današnje vrijeme? One su zamišljene u vrlo dalekoj prošlosti, i to kao odgovor na specifične društvene strukture i materijalne uvjete, no naši trenutni uvjeti života imaju vrlo malo sličnosti s onima iz antike. Duhovne vježbe stoika i epikurejaca, na primjer, posljedice su temeljnih hipoteza svake od tih škola: s jedne je strane u  pitanju vjera u Logos poslan od strane providnosti; s druge, atomizam, vjera u slučaj, te poricanje života poslije smrti. Danas, pak, možemo i ne vjerovati u navedene hipoteze. Je li  još uvijek moguće prakticirati duhovne vježbe antike, odvajajući ih od sistema čiji su dio i zamjenjujući naše vlastite temeljne hipoteze demode hipotezama antike? Uzmimo primjer nepravde. Jedan od najvećih izvora boli za modernoga je čovjeka, rekao bih, patnja nevinih ljudi. Mediji nas svakoga dana zatrpavaju slikama te patnje, a mi im svakoga dana svjedočimo na ulicama naših gradova. Kako je moguće izbjeći prepuštanje očaju ako više ne posjedujemo vjeru – poput Marka Aurelija – u božansku providnost, iste naravi kao što je narav nas samih, koja sve uređuje na najbolji mogući način te osigurava da nepravde budu samo prividne?

P.H.: Kao dio odgovora na Vaše pitanje uputit ću Vas na početak poglavlja pod imenom ‘‘Duhovne vježbe’‘, gdje citiram ulomak iz dnevnika Georgesa Friedmanna koji on pak citira u svojoj knjizi La Puissance et La Sagesse:

‘Duhovna vježba’ svakoga dana – sam/a ili u društvu nekoga tko se također želi oplemeniti… Iskorači iz trajanja… pokušaj se osloboditi vlastitih strasti.

Mislim da je ovo svjedočanstvo dovoljno kao dokaz da se duhovne vježbe i dalje prakticiraju u naše vrijeme. Duhovne se vježbe ne podudaraju sa specifičnim društvenim strukturama ili materijalnim uvjetima. One su bile, i nastavljaju biti, praksom u svakom vremenskom periodu, u najrazličitijim miljeima i posve različitim zemljopisnim širinama: Kina, Japan, Indija; među kršćanima, muslimanima i Židovima. Ako priznamo, kao što ja priznajem, da su različite filosofske škole antike bile prvenstveno okarakterizirane njihovim izborom oblika života, koji je onda opravdan danom izvedbom u sistemu (na primjer, stoicizam je izbor stava usklađenosti sa samim sobom, koji je potom opravdan općom teorijom usklađenosti svemira sa samim sobom), onda je lako shvatiti kako  je nekome moguće ostati vjernim svojemu izboru oblika života bez da se osjeti dužnim  pridržavati se izvedbe sistema koji tvrdi da ga je proizveo. Kao što je Ruyer napisao,

Osim stručnjaka, nitko nije previše zainteresiran za motive stoicizma, koji su uglavnom preuzeti od Heraklita, ili za motive epikurejske etike ili demokritskog atomizma. Ipak, kao shvaćanja, stoicizam i epikureanizam i dalje su više nego živi.

Zapravo, etika – odnosno, biranje dobra – nije posljedica metafizike, nego je metafizika posljedica etike. Ponudili ste primjer nepravde i patnje nevinih ljudi. Za Marka Aurelija, činjenica da postoji providnost (odnosno, jednostavnije rečeno, da postoji usklađenost u svijetu) ne znači da je nepravda samo prividna. Ona je posve stvarna, i u svojim Meditacijama Marko Aurelije često izražava bijes naspram lažljivaca i nepravednih ljudi. Za njega se disciplina akcije sastoji upravo u djelovanju u službi ljudske zajednice; drugim riječima, u prakticiranju pravde i ispravljanju nepravde. Takav je stav neovisan o bilo kojoj teoriji providnosti. Osim toga, sam Marko Aurelije kaže:

Bio svijet vođen razumom ili ne (a time i providnošću), ti ne djeluj nerazumno.

On potom dodaje da ako mi doista djelujemo u skladu s razumom – dokazuje da na svijetu razuma ima. To je dokaz da je svačiji životni izbor onaj koji prethodi metafizičkim teorijama i da mi možemo donijeti vlastite životne odluke, opravdali ih poboljšanim ili posve novim argumentima ili ne.

M.C.: Često spominjete ‘‘prirodu’‘, odnosno ‘‘univerzalnu prirodu’‘ u kontekstu trostruke discipline stoika. Primjerice, prema Marku Aureliju moramo učiti ‘‘načine i zakone prirode’‘. Što ovdje znači ‘‘priroda’‘? Je li u pitanju ‘‘priroda’‘ kroz koju lutamo i radimo piknike? ‘‘Priroda’‘ koja ‘‘ne čini skokove’‘?

P.H.: Za stoike je priroda u isto vrijeme i  program u skladu s kojim su slučajevi koji sačinjavaju univerzum nužno povezani jedni s drugima i programirani slijed koji iz njih  proizlazi. Tako je racionalni poredak onaj koji upravlja evolucijom vidljivoga svijeta. To  programiranje i ta racionalnost daju svijetu usklađenost. Djelovati u skladu s prirodom tako znači djelovati na programirani, racionalni način, pri potpunoj svijesti da smo dio kozmičke cjeline, jednako kao što smo i dio cjeline formirane gradom onih bića koja dijele razum. S jedne strane to znači djelovati u službi ljudske zajednice a s druge – pristati na opće kretanje univerzuma. Stoici su tvrdili identičnu stvar kao i Einstein, kada je ovaj obznanio optičku iluziju osobe koja sebe vidi kao odvojenu jedinku, dok je zapravo dio cjeline koju zovemo univerzumom. Einstein je osim toga proglasio našom dužnošću otvoriti svoja srca svim živim bićima i prirodi u svoj njezinoj veličanstvenosti.

M.C.: Namjera je trostruke discipline duhovnih vježbi dovesti me do unutarnje preobrazbe mojega načina gledanja te me eventualno ponovno uspostaviti kao integralni i integrirani dio kosmosa. Prema ovoj teoriji, moj je zadatak disciplinirati moje žudnje, moje sklonosti, i moj  pristanak. Posljednje se dvije domene podudaraju s etikom (ja se moram pridržavati svoje dužnosti prema sugrađanima) te logikom i epistemologijom: moram prihvatiti kao istinito samo ono što je oslobođeno mojih subjektivnih predrasuda. Sve ovo djeluje sasma izvedivo.  No, što se tiče discipline žudnje: zasigurno je točno da većina naše nesreće dolazi od nezadovoljenih žudnji; ovo je naučavao, između ostalih, i Buddha. Ipak, je li uistinu moguće disciplinirati svoje žudnje? To jest, je li moguće racionalnim se sagledavanjem stvari uvjeriti da više ne žudim(o) za određenim objektom? Uzmimo za primjer seksualnu žudnju. Ako osjećam žudnju prema nekoj ženi, savršeno je moguće da si kažem kako neću djelovati u  skladu s mojom žudnjom; drugim riječima, da neću pokušati zadovoljiti svoju žudnju. No, mogu li zaista ići dalje od toga te u prisutnosti žuđenoga objekta narediti samome sebi da  ga/je više ne želim? To mi je malo problematično.

P.H.: Može li isključivo racionalno promišljanje biti učinkovito protiv strasti ili seksualne žudnje? Ovdje se vraćamo na samu ideju duhovnih vježbi. Ono što je zanimljivo kod ideje duhovnih vježbi jest upravo to da u pitanju nije čisto racionalno sagledavanje stvari, nego aktiviranje svih raspoloživih sredstava s namjerom da se ravnamo po sebi. Sposobnost imaginacije i osjećajnost ovdje igraju kapitalnu ulogu: moramo si iznova i u jarkim bojama prikazati opasnosti te-i-te žudnje i upotrijebiti upadljive formulacije ideja e da bismo sami sebe opomenuli. Osim toga, moramo stvoriti navike i osigurati se pripremajući se unaprijed za tegobe. U epikurejskim zajednicama ljudi jedni drugima pomažu, priznaju jedni drugima svoje slabosti te upozoravaju ostale na onu opasnu tendenciju za koju primijete da se u njima  počinje manifestirati. Sve te tehnike mogu biti vrlo korisne u kriznim situacijama. No, ne smijemo im dopustiti da nas prisile da zaboravimo kako je u svemu tome najvažnija dubinska usmjerenost našega života, fundamentalnost izbora života koja nas strastveno obvezuje. Problem nije toliko u represiji tih strasti, koliko je u pokušaju da naučimo stvari gledati ‘‘s visine’‘, iz grandiozne perspektive univerzalne prirode i čovječanstva, u usporedbi s kojima mnoge strasti mogu djelovati smiješno nevažnima. U tome trenutku racionalno znanje može  postati snaga i volja, a time i postati izuzetno djelotvorno.

ulomak iz Pierre Hadot: ‘‘Philosophy as a Way of Life’‘ (ur. i predgovor napisao Arnold I. Davidson; intervju vodio: Michael Chase) u prijevodu Vlaste Paulić. Cijeli intervju ovdje.

Oglasi

5 misli o “filosofija i duhovne vježbe? (ulomak iz intervjua s Pierreom Hadotom)

  1. Bio sam oduševljen kada sam, posredstvom svog prijatelja, otkrio Hadota…on je svojim radovima sjajno ukazao na najveću slabost suvremenog filozofiranja – odvojenost filozofskog diskursa od načina života i od pokušaja unutrašnje transformacije, bez koje naš filozofski stav nikada ne može biti do kraja dosljedan…

    Čini mi se da bi obnova duha antike u filozofiji mogla djelovati privlačno na mnoge ljude koji su „filozofi po prirodi“, ali su odustali od studija filozofije upravo zbog sterilnog i često zamarajućeg akademskog filozofiranja…

    Liked by 1 person

  2. filozof je bio netko čijim je životom upravljao njegov ili njezin razum.
    NJEZIN, zaboga,dovraga,kako,koje,….ufffff rodna ravnopravnost u starih grka.Nemogu vise………..

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s