filosofijsko poimanje znanosti? (ulomak iz intervjua Igora Mikecina)

Govoreći o znanostima, Vi kao prvo pod riječju znanosti podrazumijevate jedan u povijesnom smislu sasvim određen oblik znanosti, tj. ne mislite ni na starovjeku episteme, ni na srednjovjeku scientia, ali ni na ranonovovjeku znanost, nego mislite dakako na modernu znanost, odnosno kasnonovovjeku znanost kako se oblikovala od 19. stoljeća do danas. To dakle nije jedini oblik znanosti koji je povijesno opstojao, pa time ni jedini mogući oblik znanosti. Zato je potrebno, kad govorimo o znanosti, prethodno sebi razjasniti u čemu se sastoji razlika moderne znanosti naspram svih ostalih ranijih oblika znanosti. …

Valja se zamisliti nad time što zapravo govorimo kad kažemo znanosti u množini. Postoji mnoštvo područja, polja i grana znanosti i njihov se broj i dalje sve više uvećava kako se znanost specijalizira i kako se umnaža količina znanstvenih predmeta. No valja uočiti da to mnoštvo ne bi bilo moguće kada ne bi bilo onog jednog jedinog koje je u svim znanostima prisutno i koje ih sve u njihovoj znanstvenosti omogućuje. A to jedno jedino je bit znanosti. Pretpostavka svakog mogućeg, a poglavito filozofijskoga govora o znanosti, uvid je u bit znanosti, na temelju kojeg se onda može i odmjeriti što jest a što nije znanost, što zaslužuje ime znanosti a što ga ne zaslužuje. Uzgred rečeno, nije slučajno upravo pojam biti kao jedan od temeljnih filozofijskih pojmova od strane scijentističke znanosti proglašen neznanstvenim ili je sveden na ono opće do kojeg se dospijeva izlučivanjem iz onog pojedinačnog. Stoga je filozofijski pojam znanosti samim sobom već proziranje vladajućeg “antiesencijalizma” u modernoj znanosti. Ta bit međutim nije bezvremena i nepromjenjiva, nego prolazi svoju unutrašnju povijesnu mijenu. Ostajući jedna i ista bit znanosti se u sebi razlučuje prema svojim povijesnim uobličenjima te ujedno mijenja mjeru svoga prisustva i odsustva u povijesnim oblicima znanosti. Tako je recimo novovjeka znanost u razlici spram svekolike dotadašnje znanosti matematizirana, egzaktna i hipotetičko-eksperimentalna, a moderna je znanost kao dovršenje novovjeke znanosti povrh toga kibernetičko-tehnička, konstruirajuća i viabilna. No osim te povijesne podjele znanosti postoji još jedna temeljna filozofijska podjela na filozofijske i nefilozofijske znanosti, tj. na one koje su u filozofiji izričito utemeljene i one koje su od filozofije odvojene, premda ostaju uvijek o njoj ovisne, i onda kada nisu toga svjesne. Obje podjele preklapaju se na taj način da filozofijska znanost tijekom povijesti iščezava iz realiteta uslijed vladavine nefilosofijske znanosti i ostaje u svom idealitetu zahvaćena u različitim povijesnim likovima filozofije. …

– U čemu bi se točno sastojala razlika između filozofijske i nefilozofijske znanosti?

Nasuprot modernoj znanosti, koja nije znanost biti i stoga ne odgovara biti znanosti izmetnuvši se iz nje, bitna znanost je isto što i filozofijska znanost. No moguća filozofijska znanost ne razlikuje se samo od moderne znanosti, nego i od filozofije same. Ona se prije svega javlja unutar sustava filozofijskih znanosti ili znanosti sustavno objedinjenih i utemeljenih u filozofiji. Obratno kazano, to je filozofija primijenjena u vidu njoj pripadne znanosti na određeno područje bića. Ukoliko je filozofija, uz ostalo, spoznaja istine bitka bića u cjelini, onda je filozofijska znanost spoznaja istine nekog dijela bitka, a sustav znanosti raščlanjuje se prema područjima bića na koja se pojedine znanosti odnose polazeći od istog počela. Udaljivši se od istine bića koje spoznaje, nefilozofijska znanost sve više postaje tehničko konstruiranje bića radi ovladavanja i raspolaganja njime. Izvorna spoznaja bića u njegovoj biti zastrta je znanstvenom konstrukcijom bića kao predmeta. Razvoj novovjeke znanosti sve do moderne znanosti u tom je smislu proces otuđenja znanosti od svoje vlastite biti. A znanstveni zaborav biti znanosti poklapa se s osamostaljenjem znanosti od filozofije, tj. sa zaboravom filozofije kao njenog vlastitog porijekla. Ideja filozofijskog jedinstva znanosti stara je koliko i filozofija sama. Ona je povezana s mogućnošću cjelovitog znanja, koje se postiže u sustavu znanosti. Odatle i sustavna podjela znanosti uopće nije moguća bez njihova jedinstva. No dok je u starom i srednjem vijeku to još bilo stanje stvari, u novom vijeku, recimo kod Descartesa i Leibniza, uslijed diferenciranja znanosti i njena osamostaljivanja od filozofije to je postao filozofijski zahtjev: izgubljeno i zaboravljeno jedinstvo valjalo je iznova osvojiti i filozofiju uspostaviti kao onu koja taj sustav utemeljuje. Ti pokušaji dolaze do svog vrhunca u Schellinga i Hegela, gdje se spekulativnim putem doseže ontologičko jedinstvo znanosti. Taj filozofijski uvid međutim nije bio praćen realnim razvojem znanosti već ni tada kao ni sve do danas. Nasuprot postojećoj modernoj znanosti ili znanosti kako je ona danas u znanstvenom svijetu oblikovana stoji moguća bitna znanost, čija se mogućnost ima promisliti u filozofiji, koja je svjesna svoje nad-znanstvenosti. U ne-bitnoj se znanosti bit znanosti prikriva upravo kao ne-bit, tj. prisustvuje na način svoga odsustva. Kao što u svojoj biti znanosti čine jedan jedinstveni i na filosofiji utemeljeni sustav znanosti, tako se i ne-bit znanosti sastoji u tome da iza cijelog mnoštva postojećih pojedinačnih modernih znanosti stoji skriveno jedinstvo znanosti. Pojedine su moderne znanosti samo momenti jedne jedine znanosti, koja se u njima krije i koja između ostalog omogućuje i vladajuću znanstvenu podjelu znanosti. To je od filozofije apsolvirana apsolutna znanost koja sebe samu u svojoj teoretičnosti kibernetički apsolutno prakticira i tehnički apsolutno producira kroz sve moguće pojedinačne znanosti na različitim razinama. Istom u završnom obliku ne-bitne znanosti, naime u modernoj tehničkoj znanosti, otkriva se ne-bit znanosti, koja je u svojoj istini negirana bit znanosti, kao što su moderne znanosti do kraja dovedena negativna realizacija te biti. …

– Kakav je položaj filozofije u tom sukobu? Živi li filozofija upravo kroz to stanje obrane, odnosno kroz tu krizu u kojoj se nalazi?

U Vašem se pitanju podrazumijeva da je filozofija jedna među humanističkim znanostima. Ali filozofija u svojoj biti ne samo da nije humanistička znanost nego uopće nije nikakva moderna tehnička znanost. Ona je u jednom razdoblju svoga povijesnog života doista bila također i znanost (episteme, scientia, Wissenschaft), ali ne u smislu moderne, pojedinačne i egzaktne znanosti, nego u smislu vrhovnog duhovnog znanja o prvotnim počelima bitka bića. No nikada se nije reducirala na znanost, a doba u kojem je mogla bila “kraljica znanosti” dovršeno je, pa filozofija, da bi ostala vjerna svojoj biti, mora danas odustati od pokušaja sebeuspostave kao znanosti i usredotočiti se na ono nadznanstveno u sebi kako bi pripremila obrat u biti znanosti. … Kriza filozofije je s jedne strane stalno stanje filozofije. Filozofija je uvijek u krizi shvati li se kriza u izvornom smislu te riječi kao lučenje istinske od neistinske filozofije. A da bi se filozofiju moglo braniti, nužno je znati što jest filozofija, razlikovati je od ne-filozofije, od sofistike koja se priviđa kao filozofija, prepoznati sve oblike moderne sofistike, a prije svega „znanstvenu filozofiju“ kao način na koji se filozofija danas u sebi samoj pervertira u sofistiku.

ulomak iz intervjua s Igorom Mikecinom o filosofiji i znanosti objavljenog u novom broju časopisa Čemu posvećenog temi Fizika i filosofija.

2 misli o “filosofijsko poimanje znanosti? (ulomak iz intervjua Igora Mikecina)

  1. „…filozofija, da bi ostala vjerna svojoj biti, mora danas odustati od pokušaja sebeuspostave kao znanosti i usredotočiti se na ono nadznanstveno u sebi kako bi pripremila obrat u biti znanosti.“

    Ovo mi se doista čini kao jedna od najvažnijih zadaća filozofije u suvremenom dobu – pripremiti put za izlaz iz slijepe ulice scijentizma, te tehnološkog i ekonomskog pragmatizma…

    Naravno, da bi ovo bilo moguće, kako kaže Mikecin, filozofija treba ostati vjerna svojoj biti…a može li filozofija ostati dosljedna sebi ako zaboravi da ni ona nema svrhu u sebi samoj, već je samo put prema onome što je nadilazi, prema onome što je nadfilozofsko, prema Istini ili Mudrosti…( kako je to već odavno upozorio Pitagora )

    Sviđa mi se

  2. Hej Davore, baš sam te htio pitati je li čemu taj Čemu? 🙂 Vidim da su uzeli format Europskog glasnika… Sviđa mi se i tema…

    U vezi Mikecina i općenito teme odnosa filozofije i znanosti, uvijek mi pada na pamet jedna davna ideja da o stvarima možemo govoriti ili ‘putem brojeva’ ili ‘putem riječi’, pa odatle, da je u temelju svake prirodne, tehničke i dijelom društvene znanosti – matematika, dok u humanističkim i dijelom društvenim znanostima istu ulogu igra filozofija (predmet proučavanja se zahvaća putem riječi). Pa zašto se onda humanističke i društvene znanosti ne bi naprosto zvale humanističke i društvene filozofije! Ne zove se uzalud ‘dom’ humanističkih i društvenih znanosti Filozofskim fakultetom… 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s