vrijeme, povijest, jezik? (ulomak iz Danilo Pejović, Jezik kao iskustvo svijeta)

Jezik se i zbiljnost … mogu podudarati i doprijeti jedan do drugoga, sastati se u istini samo zato što su u svojoj biti istovjetni ili isti u toj neraskidivoj povezanosti u ”trokutu” s mišljenjem: mišljenje i govorenje istine zbiljnosti – istinita spoznaja, zapravo ne znači drugo no ga zbiljnost istinito progovara u njima. Bitak istine ”trokuta” spoznaje pokazuje se tako, napokon, kao trostruko slaganje u istome – istina bitka i mišljenja ozbiljena u jeziku što se zbiva kao razumijevajuće iskustvo proizvodnje povijesnoga svijeta. Jedino tako određeno ”apriorno tročlano jedinstvo” omogućuje istinosni pristup jezika zbiljnosti i njegovu prikladnost da izrazi istinitu spoznaju. Ne bi li to troje u svojoj biti bilo isto, nikada se ni uz kakav ljudski napor, moć ”duha” ni snagu ”subjekta” ne bi moglo sastati, dok, naprotiv, ta istost omogućuje svaki boravak čovjeka u svijetu i podaruje smisao riječima kojima on pjeva, spoznaje i misli. Jezik je postojano zahvaćanje u stvari i mijenjanje zbiljnosti. (…)

Zajednica u jeziku kao uvjet sporazumijevanja … samo je način bitka jezika kao zajednice, i na taj način uvjet mogućnosti svake zajednice ljudi u svijetu od tehnike i ekonomije do umjetnosti, znanosti i same filozofije. Pa ni tako shvaćen bitak-u-svijetu kao zajednica u jeziku nije još potpuno određen, jer ni svi ljudi skupa ne mogu tvoriti jezik kao zajednicu ukoliko njihov govor sveudilj ne bi otkrivao da nisu ”sami” u svijetu: oni su, naime, u njemu skupa sa stvarima. Govorenje se uspostavlja samo onda ako je govorenje nečega nekome ili razgovor s nekim, ali u isti mah mora biti i govor o nečemu. Veza između su-govornika ne bi se nikada mogla uspostaviti govorom kad se ne bi govorilo o stvarima, i kao što smo se već upoznali s tročlanošću odnosa mišljenje-zbiljnost-jezik, tako nam se ovdje opet javlja trijada ja-ti-ono, govornik-sagovornik-ono o čemu je riječ, i nijedno od toga ne može biti bez drugoga ili, bolje rečeno, bez drugoga kao trećega.

Napokon, sama zbiljnost stvari ili stvarnost dolazi do riječi kao to, ovo, ono – oslovljena od nekoga u odnosu spram nečega i nekoga, i izgovorena riječju raz-govora. Zajedništvo ljudi u istome svijetu uvijek je zajedništvo i sa stvarima, zajedništvo sa stvarima zbiljnosti uvijek zajedništvo s drugim ljudima kao pojedincima, manjim ili većim skupnostima u zajednici: to govori jezik kao zajednica. Jedinstvo mišljenja i zbiljnosti u jeziku potvrđuje se još jednom, razumijevanje se uspostavlja kao sporazumijevanje, govor obitava kao razgovor. (…)

danilo-pejovic.gif

Danilo Pejović (1928.-2007.)

Na psihološkoj  razini vrijeme kao unutarnji zor cjelokupni svjesni i podsvjesni život povezuje i uređuje prema shemi slijeda ili sukcesije, što u potpunosti prevladava svaku prostornu simultanost. Doživljeno ili psihičko vrijeme ima kao primarnu dimenziju trenutak sadašnjosti: zor opaža ono što je sada, predodžba predočuje sjećajući se onoga što je bilo prije, i nabacuje ono što će biti poslije, dok pojam sve to sabire sada i zamišlja kao jedno. (…)

Podsjetimo se na pojam jezika kao iskonskog razumijevanja što u isti mah konstituira mišljenje i govor, ”izvan” kojega načelno nema ničega o čemu bi se moglo smisleno govoriti. Kao razumijevanje ono se zbiva sada na taj način da se u njemu sabire sva suvislost značenja kao obzor ili horizont unutar kojega se pojavljuje ono što ima biti razumljeno na taj način da bude izloženo i protumačeno. Taj se obzor pojavljuje kao pred-razumijevanje ili povijesna određenost samog tumača ili interpreta, i samo njegovim posredovanjem može se pojaviti ono što ima biti razumljeno i njegov vlastiti smisao kao prošla zbiljnost.

Sam akt razumijevanja kao iskonske proizvodnje, prema tome, nije nikakva subjekt-objekt relacija, nego postojano posredovanje prošlosti u sadašnjosti, moment izlaganja – nabacivanje budućnosti. Tako se sve tri dimenzije vremena međusobno posreduju i poistovjećuju u razumijevanju, prošlost biva sadašnjost i djeluje kao samo suvremeno zbivanje. ”Što” je ona ”po sebi” ”neposredno” i nezavisno od našega razumijevanja – ne može se znati, jer je dostupna samo zahvaljujući razumijevanju kao proizvodnji…

Vrijeme kao mogućnost razumijevanja ili iskonske proizvodnje omogućuje tako svako posredovanje prošlosti u sadašnjosti, u artikulaciji toga razumijevanja zbiva se jezik kao povijest, razumijevanje kao povijesno zbivanje ili djelatna povijesnost. ”Izvan” toga nema nikakve povijesti – svaka je epoha samo u toj posredovanosti ne samo relativna spram cjeline povijesti nego svojom jednokratnošću i neponovljivošću baš kao vremena ujedno i ”apsolutna”! Jednako tako izvan tako shvaćena vremena kao jezika ili iskonskog razumijevanja kao ”prostora ljudskog razvitka” ne može da bude nikakva izvansvjetskog smisla povijesti: on se neprestano tumači i izlaže  kao povijesno vremenovanje – jezik iskonskog razumijevanja.

Samo u tom smislu ima opravdanja reći da su vrijeme, povijest i jezik isto, i to ne samo u metaforičkom nego u bitnom pogledu – samo vrijeme-povijest progovara kao jezik. Vremenitost povijesnoga vremena vremeni se kao proizvodeće neprekidno međusobno izlaženje-u-susret  triju njegovih dimenzija – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sastajući se u razumijevanju kao su-vremenosti. Povijesnost povijesti uspostavlja se zbivanjem razumijevanja kao jezičnost jezika zgušnjavajući se i zaokružujući u iskustvo svijeta – povijest svijeta kao osmišljen i razumljiv jezik.

ulomci iz Danilo Pejović, Jezik kao iskustvo svijeta, u Hermeneutika, znanost i praktična filozofija, Zagreb 1982., str. 25., 40., 46., 48. i d.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s