Platon: razum i um? (ulomak iz Damir Barbarić, Ideja Dobra)

[P]odručju razumskih znanosti, odnosno “umijeća” – kako će ih sam Platon nazvati razlikujući ih pri koncu sedme knjige [Politeie] oštro od umske dijalektike kao jedine prave znanosti – pripada kako cjelina svega onoga što se i tada u Grčkoj i danas uobičajeno naziva ”znanošću” tako i, šire od toga, svaki pokušaj da se putem eminentno znanstvene metode davanja i polaganja ”računa” za ustvrđeno, odnosno pružanja razloga za to, dopre do istine svake stvari o kojoj je riječ. … Platon dakako, očito s razlogom, u prvi plan stavlja cjelinu matematičkih znanosti i baš na njihovu primjeru pruža bitnu karakterizaciju čitava razumskog odjeljka…

Odlučujuća novost poredbe o crti u odnosu na Fedon, ona bitna razlika iz koje je uopće moguće sagledati onu temeljnu granicu između onog razumskog i onog umskog, između nižeg i višeg odjeljka unutar mislenog odsjeka crte, u tome je što cjelina razumski obrazlažućeg postupka biva ovdje prokazana u njenoj načelnoj nedostatnosti. U čemu se zapravo sastoji ta od strane Platona posve jasno i neuvijeno iskazana nedostatnost cjelokupne dianoetike [dianoia=raz-um]? Jednom riječju, u tomu što sav razumski postupak počiva na nizu pretpostavki od kojih u najmanju ruku ona najizvornija i ishodišna ostaje nepropitana. Razum po svojoj naravi tako reći metodski zaboravlja pretpostavni karakter svojih pretpostavki, te ih drži konačnim, pouzdanim i čvrstim počelima, a ne tek stepenicama na uzlaznom putu daljnjeg istraživanja, ne tek ”zaletima i pristupcima” (511b6-7). U svojoj ”nemoći da gore, nad pretpostavke izađe” (511a5-6) razum, pretpostavkama se služeći i na njih oslanjajući, njih same ipak ”ostavlja nepokretnima, neuzgibanima” (533c1).

Ovim ključnim iskazom Platon nam otvara pogled na pravi razlog nedostatnosti razuma i njemu pripadnog obrazlažućeg postupka. U cjelokupnom tom nižem dijelu mislivog odsjeka crte vlada naime jedna bitna temeljna statičnost i nepokretnost. Budući da je razumu uvijek barem jedna pretpostavka, ona krajnja i ishodišna, čvrsto fiksirana i prihvaćena bez propitivanja kao izvjesna, postojana i nepromjenjiva, to je sve što na njoj počiva i iz nje slijedi u svojoj biti lišeno izvornoga gibanja i života te se uistinu svodi tek na splet apstraktnih logičkih odnosa.

Bit slike za Platona je u tomu da ona pokazuje i prikazuje nešto na taj način da to nešto u tom prikazu i kroz taj prikaz ostaje lišeno unutrašnjosti, dubine i iskonske gibljivosti života te stoji tako reći u zaustavljenosti nemira svoje žive pokrenutosti. Tek na osnovi te odredbe možemo sad bolje shvatiti pravo značenje onog najnižeg, četvrtog odjeljka crte, gdje slike živih bića počivaju na mirnoj, ravnoj i glatkoj, dakle dubine lišenoj površini vode. Živa bića prisutna su tu tek kao likovi, kao puke plošne prikaze, bez dubine vlastitosti i vazda unutrašnje uzgibanog života. …

Sve ono matematičko u razumskom odjeljku mislivoga odsjeka crte još je nečim dodatno vezano uz sliku i njenu zavodljivo oponašajuću narav. Uz to što sva matematika, baš kao i sve ostalo razumsko, ostaje barem dijelom i u osnovi vezana uz riječ i govor kao svojevrsnu sliku, služi se ona, ponajprije u geometriji, i čistim predočenim slikama, preuzetim putem neke vrste “apstrakcije” od onog živog osjetilnog u nižem, vidljivom odnosno osjetilnom odsjeku crte. Ovdje se sad … potvrđuje i naš raniji stav o svojevrsnom ukrštanju dviju različitih perspektiva u Platonovu modelu crte kao niza četiri uzastopna i stupnjevito rangirana odsječka. Jer, kao pripadan višem, mislivom odsjeku, dio crte koji predstavlja razum morao bi biti višeg, recimo tako, ontologijskog ranga od onoga samog živih i drugih osjetilnih bića u nižem, osjetilnom i vidljivom odsjeku crte. S druge strane, on se srazmjerno odnosi upravo na najniži odjeljak crte, s kojim dijeli apstraktnu nepokretnost slike i njoj svojstvenu lišenost gibljivosti istinskog života, te je utoliko dakle njegova “ontologijska” nadređenost samim osjetilnim živim bićima, ako već ne i osjetilno-vidljivim stvarima uopće, postala u neku ruku dvojbenom. …

Bitna ambivalencija razuma i cjeline onog razumskog dakle je u ovome: s jedne strane zaustavlja on i smiruje onu zbunjujuću i zasljepljujuću vrtložnu beskonačnost ujednog nastajanja i nestajanja, kao prave i najdublje naravi svih bivajućih bića i stvari, te ih čini, tako zaustavljene, podobnima za smireno razmatranje i utoliko ”jasnijima-pouzdanijima”, dok ih s druge strane upravo time lišava života i zbilje, koji uistinu i nisu drugo do prije svega onaj nemir nezaustavljive mijene bivanja. Ograničenost i bitna nedostatnost tog i takvog razumskog stava u tomu je što na osnovi zadobivene smirenosti i jasnoće smatra da slike doista jesu i ono više, pravije i istinskije no zbiljske osjetilne stvari same, što zaboravlja da služeći se slikama ima posla upravo sa slikama a ne sa stvarima samim, odnosno – u drugom aspektu – što pretpostavke kao slike ostavlja nepokretnima i neuzgibanima, držeći ih za počela sama, a ne za ono što one uistinu jesu, naime uvijek samo moguća ishodišta za daljnji zalet i novi pristup ispitivanju. …

Razumijevanje toga što Platon, u razlici spram matematičkih umijeća i svakog drugog razumskog pristupa istini i biću, vidi kao viši dio mislivoga odsjeka crte, kao pravo, umsko mišljenje i kao jedinu pravu znanost, dijalektiku, gubi se pri tumačenju najčešće u nepreglednom mnoštvu nedoumica. Pozitivna određenja toga u samom su tekstu doista rijetka i dijalektika biva uglavnom tek negativno određivana svojom različitošću od razuma. Napuštajući svaki čvrsti oslonac na slike, provodi ona daljnje istraživanje unutar samih ideja-vidova, putujući pomoću njih kroz njih i ostajući do konca samo u njima (usp. 510b9-10, 511b3-c3). Dijalektika je dakle, baš kao i razumsko-obrazlažući pristup, i sama neko “putovanje”, u najdoslovnijem smislu riječi methodos, no nije više kretanje k usljedcima i ishodima pretpostavljene mirujuće ishodišne teze na koju se oslanja, već kretanje koje samu hipotezu “ukida” te se okreće unatrag “iza” nje i “nad” nju, sve dok ne dospije do onakvog krajnjeg počela koje samo više ne počiva ni na kojoj pretpostavci (511b7), u čemu dakako valja prepoznati – i u tome se slažu gotovo svi interpretiv – samu ideju dobra. …

Dijalektika dakle, za razliku od razumskog razmišljanja, ne čini pretpostavke počelima i ne ostavlja ih bezupitnim i nepokrenutim, već ih pokreće, podvrgava ispitivanju i traga dalje za onim iz čega se i one same tek mogu obrazložiti. Posve je očito da je baš to pravi smisao riječi anairein, dakle otprilike “ukidati”, u onom smislu u kojem je kasnije Hegel, prevodeći latinsko tollere, rabio riječ aufheben pripadnu vlastitom materinskom jeziku, iznalazeći u njoj duboki spekulativni pojam istodobnog uklanjanja i očuvanja. Tako i ovdje: pretpostavke ne bivaju dijalektikom naprosto dokinute i zanijekane, već im samo važenje biva, tako reći, stavljeno van snage, sve dok ne budu osnažene, potkrijepljene i potvrđene uvidom u ono što, stojeći pod svim i pred svim, samo više nema nikakva oslonca. …

Moguća bitna neistina matematike i cjelokupnog na razum, razlog i obrazlaganje oslonjenog života proizlazi tek iz njihova izoliranja i osamostaljivanja, iz nemoći i nehtijenja da se sami konačno učvrste te u tom smislu i “obrazlože” izvornijom, metamatematičkom spoznajom same ideje dobra. U tom sklopu vrijedi navesti po našem sudu izuzetno instruktivnu napomenu Weilandovu:

Matematičar je pravi “platoničar” u uhodanom smislu riječi. On je – i samo on – karakteriziran nastrojenošću koja odgovara nauku o dva svijeta i koja ga priklanja tomu da ispušta iz vida hipotetički karakter svojih pretpostavki te da u njima vidi opredmećene elemente nekog višeg stupnja zbiljnosti.

Da li onda osnovnu razliku razumsko-razložnog odjeljka od onog dijalektičkog unutar mislivog odsjeka crte treba iznaći u tome da je prvi diskurzivan a drugi intuitivan način spoznavanja i znanja? Kako smo već rekli, upravo je to jedno od najviše diskutiranih a ujedno i najmanje suglasno razrješenih pitanja pri dosadašnjim interpretacijama ovih knjiga Politeie. … Jäger:

Kao što se u nekom prizoru cjelina pruža odjednom, a da se pritom ne mora konstituirati u mnoštvu koraka, tako se i kod nousa radi o vrsti uvida u kojem se spoznata zbilja daje neposredno i kao cjelina.

Tomu suprotno tvrdit će naprimjer Ross:

Razlika između noesis i dianoia nije, kao što je to u Aristotela, razlika između neposrednog i posredovanog shvaćanja. Djelo filozofije bilo je za Platona, ne manje nego ono znanosti, djelo rezoniranja, dedukcije manje općenitih postavki iz onih općenitijih. Jedino što ono uključuje “momenat” direktnog shvaćanja nepretpostavnog prvog principa, koji se ne može deducirati iz bilo kojeg drugog, budući da je viši od svih ostalih.

ulomak iz Damir Barbarić, Ideja Dobra, Zagreb: Demetra 1995., str. 263.-272.

Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra

001958_5

Jedna misao o “Platon: razum i um? (ulomak iz Damir Barbarić, Ideja Dobra)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s