Kant i ideja vječnog mira? (ulomak iz Marita Brčić, Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta)

Dewey, u svom djelu Liberalizam i društvena akcija, navodi kako je liberalna doktrina smatrala da će režim ekonomske slobode dovesti do međuovisnosti nacija i, posljedično, do mira. Danas, u globalnom svijetu, svi smo mi svjedoci da ekonomske slobode dovode do sve veće nejednakosti i do sukoba. Iako se globalizacija prvenstveno razumijeva kroz ekonomske odnose, tehnologiju i sredstva za komuniciranje, Giddens ipak navodi da je ona skup procesa kojeg potiče mješavina političkog, ekonomskog i kulturnog utjecaja. Za globalizirano se društvo, kako navodi Beck, kaže da je društvo rizika u kojem postoji organizirana neodgovornost. Politički odgovor na globalizaciju jest kozmopolitska država koja označava istodobno priznavati oboje – jednakost i različitost – i osjećati obvezu prema svijetu u cjelini.

Mir u 21. stoljeću ovisi o nastanku takve kozmopolitske samorazumljivosti ljudi, a ne o gospodarstvu, državama ili supradržavnim političkim organizacijama.

Mir je, u filozofiji Immanuela Kanta, najveće političko dobro kojem se treba težiti, regulativna ideja uma, dužnost svakog pojedinca, te se po njoj pojedinac razlikuje od životinjskog svijeta. Mir se može ostvariti samo na temelju ljudskih prava, koja se trebaju poštivati, kako unutar pojedine države tako i u odnosima među državama.

Moralno-praktični um u nama izriče svoje neodoljivo veto: neka ne bude rata; niti između mene i tebe u prirodnom stanju niti između nas kao država koje su, premda iznutra u zakonitom stanju, izvana (u međusobnom odnosu) ipak u bezakonju; jer to ni za koga nije način na koji treba tražiti svoje pravo.

Čitava Kantova pravna teorija ima za cilj dokinuti stanje rata. Prvo između pojedinaca prelaskom iz prirodnog u građansko stanje, a zatim i među državama formiranjem federacije slobodnih država. Po Kantu je federacija među državama moguća samo ako se države međusobno odreknu divlje, nezakonske slobode.

Kad je riječ o međusobnom odnosu država, um zna samo jedan put za izlazak iz bezakonskog stanja neprekidnog rata: da se države, jednako kao i pojedinci, odreknu divlje (bezakonske) slobode, da se prilagode javnim prinudnim zakonima, te da tako stvore državu naroda (civitas gentium) koja će se, naravno, sve više širiti dok naposljetku ne obuhvati sve narode na zemlji.

Kant naglašava da se federalizam može ostvariti samo kao slobodna asocijacija na principima uma, a ne putem prisilnih zakona. U takvom federalizmu države bi bile slobodne, po formi vladavine republike i posjedovale bi svoj vlastiti ustav. Tu je riječ o proizvoljnom savezu koji se naziva stalni državni kongres, te koji se u svakom trenutku može raspustiti, a ne o jedinstvenoj svjetskoj državi, u kojoj bi vladao neograničen despotizam. Svaka bi država, u tom savezu, zadržala vlastitu samostalnost i vlastiti ustav, a međunarodno bi pravo uređivalo odnose među njima, ali se ne bi imalo pravo miješati u unutrašnje pravno stanje pojedine države. Kant tu još jednom daje prioritet moralu nasuprot prava. Kao što je čovjek prvo odgovoran svome umu, a tek onda zakonu, tako je i država, kao moralna osoba, prvo definirana svojim unutrašnjim poretkom, a tek onda međunarodnim pravom. Međusobni odnos građana različitih država Kant naziva pravom svjetskih građana i tu je najvažnije pravilo opće gostoljubivosti u smislu da se nijedan stranac ne smije susretati neprijateljski.

Sva ta politička načela što ih zagovara Kant, trebala bi nam omogućiti ostvarivanje općesvjetskog poretka u kojem će se razviti svi ljudski talenti. Naglašavajući važnost razvoja ljudskih sposobnosti i talenata, Kant zapravo zagovara meliorističku koncepciju liberalne teorije, koja sadrži ideju o beskonačnoj usavršivosti ljudskog roda. Obnovljeni liberalizam, za kojeg se J. Dewey zalaže, za cilj ima pokazati kako su talenti i ljudska inteligencija ona društvena imovina koja bi mogla pridonijeti ostvarenju mira u svijetu. Po Kantu je najuzvišenija ideja ljudskog samoodređenja, misliti o sebi u skladu s pravom svjetskog građanskog društva, jer će tek u takvom uređenju u punom smislu biti osigurana sva ljudska prava.

To je ta nada, koju je izrazio Immanuel Kant, kako nas se može dovesti u situaciju da prihvatimo i osiguramo univerzalizam u partikularizmu, dakle da postupamo na temelju univerzalnih zakona iako ostajemo uklopljeni u partikularizme.

Svoje je shvaćanje odnosa između individualizma i univerzalizma Kant izrazio kroz kategorički imperativ »Djeluj … maksima tvoje volje … princip općega zakonodavstva«. Taj imperativ, jer izvor ima u ljudskom umu, čini čovjeka odgovornim, kako prema sebi tako i prema cijelom čovječanstvu. Čovjek, po Kantu, za zadatak i ima ostvarivanje čovječnosti u svojoj osobi. U globaliziranom svijetu taj odnos između individualizma i univerzalizma postaje sve važniji. Pojedinac se u suvremenom svijetu, a u duhu liberalne doktrine, shvaća kao slobodna i samostalna individua, ali je ta individualnost sve više definirana globalnim zbivanjima. Maksima globaliziranog društva »Djeluj lokalno, misli globalno« poziva pojedinca da u svoje individualno djelovanje uključi i odgovornost za čitav svijet. U federalizmu bi, kao proizvoljnoj asocijaciji, naglašava Kant, svaka država zadržala svoju suverenost i autonomiju s time što bi njezino pravno uređenje trebalo biti u skladu s temeljnim ljudskim pravima i s međunarodnim pravom. Slično mišljenje, kroz ideju kozmopolitske države, u globaliziranom svijetu, zagovara i Beck. Kozmopolitska bi država također zadržala pravnu autonomiju, ali bi i ta njezina autonomija trebala biti u skladu s režimom ljudskih prava. Takva bi država podržavala norme, pravila i organizacije koje osiguravaju demokraciju, građanske slobode, ljudska prava i kulturnu raznolikost. Beck naglašava tu ideju zbog jačanja nacionalizma u suvremenom svijetu. Upravo je ideja kozmopolitskog nacionalizma jedini oblik nacionalnog identiteta spojiv s multikulturnim globalnim društvom. Svojom vizijom federacije, kao države naroda, Kant zapravo zagovara ideju kozmopolitskog nacionalizma. On podržava nacionalni identitet svake države, ali traži da taj nacionalni identitet bude u skladu s identitetom međunarodne federacije. Pred pojedinca, kao kozmopolita, Kant postavlja opći zahtjev gostoljubivosti. Od njega se, kao građanina svoje države, ali i građanina federacije, traži prihvaćanje i uvažavanje različitosti. Tu ideju kozmopolitskog samorazumijevanja, Beck navodi kao temeljni uvjet mira u 21. stoljeću.

Kant se oštro suprotstavljao formiranju jedinstvene svjetske države, naglašavajući da bi u takvoj državi vladao neograničeni despotizam. Taj bi proizvoljni savez, za koji se on zalaže, kao zadatak imao rješavanje odnosa među državama i naravno »globalnih« problema, ali se ne bi smio miješati u unutrašnje pravno uređenje pojedine države. Danas se u globalnom svijetu, isto zbog straha od despotizma, sve više govori o »governance whithout government« kao najprihvatljivijem međunarodnom režimu koji bi trebao pomiriti interese država s globalnim interesima. Analizirajući ideje Kanta, o proizvoljnom savezu, može se zaključiti kako bi on bio skloniji ideji Ujedinjenih naroda, ali ne i ideji Europske unije. Ujedinjeni narodi shvaćaju se i funkcioniraju kao savez nacija-država, a Europska unija stvara transnacionalnu vladu. Ta transnacionalna vlada, koja ima i zajednički ustav, dovodi u pitanje suverenost, samostalnost i autonomiju država, dakle sve ono što je Kant, u strahu od despotizma, štitio i držao neupitnim u federaciji. Svojom zabranom interveniranja u unutrašnje pravno stanje pojedine države, Kant kao da je predvidio današnje negativne procese u globalnom svijetu. Danas se u ime ljudskih prava obavljaju »humane intervencije« kroz vojni humanizam. Riječ je, kako navodi Beck, o globalnoj vojnoj skrbi za ljudska prava, gdje se bogato dobri bore protiv siromašno zlih. Tu je na snazi još uvijek zakon kapitala, zbog kojeg globalizacija i ima negativan predznak. U Metafizici ćudoređa Kant naglašava kako je vječni mir kao ideja neostvariv, ali da su ostvariva politička načela koja bi nas mogla odvesti do mira. Ta su politička načela ostvariva samo u proizvoljnoj federativnoj zajednici. Samo je u takvoj zajednici – koja za cilj ima ostvarivanje mira, a zasniva se na poštivanju ljudskih prava – moguća suglasnost između politike i morala.

S ljudskim pravom treba postupati kao sa svetinjom, ma kakve žrtve stajalo silu koja je na vlasti. Tu se ne može raditi napola i izmišljati neko srednje, pragmatički uvjetovano pravo (nešto između prava i koristi), nego svaka politika treba saviti koljena pred pravom, ali se zato može nadati da će se, premda lagano, uzdići na stupanj na kojem će trajno sjati.

Zbog ideje vječnog mira i federacije slobodnih država, Immanuel Kant je često u današnje doba nazivan »prvi mislilac globalizacije«, ili »otac novovjekovnog kozmopolitizma«.

ulomak iz članka Marita Brčić, Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta, članak 2006.

Oglasi

3 misli o “Kant i ideja vječnog mira? (ulomak iz Marita Brčić, Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta)

  1. Sve je to Karl Marx bolje i dublje objasnio. Zašto bi radnici EU bolje živjeli nego radnici Azije? Ovo je doba kad liberalni kapitalizam razvija i ujednačuje cijeli svijet, pomiče svoje granice i granice cijele civilizacije i nitko se tome neće oduprijeti.

    Sviđa mi se

    • Moguće, Marxom sam se zadnji put bavio kao srednjoškolac na satovima marksizma. Kao što reče jedan suvremeni filosof: ” Trebalo bi da je legitmno želeti da se ne zna. Pravo na neznanje.” 🙂 Imam nešto kao erotički apriori: ako me ne privlači, ne prilazim.

      Nego, što meni nije jasno s tim objašnjenjima zasnovanima na ekonomskim sustavima… Možda je to Marx objasnio, a ti čitao: evo Rusi. Dok je bio Car, to je bio feudalizam, pa je bio Lenjin, onda Staljin, to je neki socijalizam ili što već, pa je sad Putin, to je neki kao kapitalizam. Dakle, radikalno različiti sustavi. A meni se čini da tu ima više kontinuiteta nego radikalnih promjena, da su ti Rusi ipak međusobno dosta slični: car, Lenjin, Staljin, Brežnjev, Putin. Sličniji nego recimo kapitalistička Danska i kapitalistički Meksiko.

      Sviđa mi se

      • Jedno je marxizam (Marx) a nešto drugačiji je marksizam-lenjinizam (Lenjin,Trocki,Buharin,Staljin,Kardelj…).Ti Rusi koje navodiš su različiti, Lenjin, Trocki, Buharin su bili više internacionalisti a onda kad nije došlo do očekivane svjetske revolucije, ovi kasniji skliznuli su u k nacionalizmu ali opet, bili su različiti od Putina, ne treba zaboraviti da je Hruščov dao Krim Ukrajini. A Putin je opet različit od carističkih fantazija o Trećem Rimu. U svakom slučaju, tko god bio u Moskvi, Rusija će težiti k veličini a što je normalno s obzirom na njene gospodarske potencijale i ljudske resurse. Logično je, kao što će tome težiti i sve druge veličine, npr.Indija, Kina …

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s