siti smo prevladavanja metafizike? (ulomak iz intervjua s Damirom Barbarićem)

Čemu: Tridesetih godina 19. stoljeća postavlja se pitanje je li uopće moguće filosofirati nakon Hegela. Kao svojevrsni odgovori nizaju se misli Arthura Schopenhauera, Sörena Kierkegaarda, Friedricha Nietzschea i Karla Marxa. Koje mjesto oni zauzimaju u povijesti filosofije kao logičkom određenju pojma ideje, kako ju je Hegel shvaćao?

Barbarić: Svaki od filosofa koje ste naveli toliko je samosvojan, vlastit i od ostalih bitno različit da mi se čini jedva moguće o njima suvislo govoriti u jednom dahu i unutar jednog vidokruga. No ipak, stavimo li ih u odnos spram Hegela, svaki od njih na svoj način pokušava filosofirati s onu stranu, izvan ili “prije” ishodišnog načela njegova mišljenja, koje bismo za ovu prigodu mogli odrediti kao “apsolutnu ideju” ili “ono logičko”. Jasno je dakle da ih, barem s obzirom na najvišu filosofsku intenciju svakog od njih, ne bi nikako mogli smjestiti u hegelovski pojmljenu i istumačenu povijest filosofije. Štoviše, svaki je – izuzme li se možda Marxa, u kojega je hegelovska filosofija povijesti još uvijek modelski snažno prisutna – iz temelja u pitanje stavio, ili čak zanijekao, povijest filosofije, shvati li je se kao bilo kakvu vrstu razvitka i napredovanja. Do danas osjećamo posljedice tog drastičnog reza u mislenom odnosu spram povijesti. Naime, povijest nam je tim raskidom s logički pojmljenom filosofijom povijesti radikalno dospjela u središte sveukupnog filosofskog promišljanja, a da je pritom još uvijek ne uspijevamo zadovoljavajuće misliti van temeljnog “eshatološkog” okvira, zacrtanog otprilike u Augustina i do kraja domišljenog u Hegela. U tom pogledu nam uputom i putokazom vjerojatno tek treba postati povijest mišljena sasvim drukčije, naime iz neposrednog suodnošenja vječnosti i vremena, kao što je to mišljeno ponajprije u Kierkegaarda i Nietzschea. Upozorio bih da je pritom važno na umu imati filosofa koji se prvi radikalno oprostio od Hegelova, a ništa manje i svojega ranijeg djelomičnog “panlogizma”. Mislim na kasnog Schellinga, na zasade čijih kritičkih dostignuća se u mnogome oslanja svaki od nabrojenih krupnih likova filosofije nakon Hegela, pa i onda kad poput Schopenhauera to nipošto neće, ili kad poput Nietzschea o tomu zna malo ili ništa.

Čemu: Devetnaesto stoljeće je donijelo i odbacivanje metafizike. Bez obzira na sve razlike u brojnim anti-metafizikama, one su u osnovi ipak metafizike. No, unatoč svojim nedostatcima i našim zamjerkama spram njih, one postavljaju pitanje: je li moguća filosofija kao takva bez metafizike?

Barbarić: Čini se da pomalo postajemo siti već dugo zahtijevanog kritičkog prevladavanja metafizike. Samorazumljivost kojom se ta zadaća već gotovo stoljeće i pol prenosi s naraštaja na naraštaj polako izaziva dosadu. Još sumnjičaviji postajemo sjetimo li se kako su u toj zadaći sjedinjeni vidovi i pravci filosofiranja koji uistinu ne bi ni mogli ni smjeli imati ništa bitno zajedničko: pozitivizam, naivni realizam, senzualistički empirizam, logicizam, povijesno mišljenje, hermeneutika, analiza jezika itd. Gotovo bi čovjek povjerovao da poziv za napuštanjem metafizike mnogima služi kao izlika za prekid sa svakim vidom filosofije uopće. S druge strane, nije li primjerice već Kant svoj osnovni filosofski posao shvaćao kao kritički razračun s dogmatskom metafizikom? Ali ono što je time htio zasnovati opet nije bilo drugo – na to ste u Vašem pitanju sami upozorili – do metafizika. “To da će čovjekov duh jednom posve dokinuti metafizička istraživanja može se očekivati jednako malo kao to da bismo jednom, kako ne bi uvijek udisali nečisti zrak, radije sasvim zaustavili disanje”, kaže on u Prolegomena. U kakvom se to krugu vrtimo? Ne hrani li se svako osporavanje metafizike na sebi skriveni način iz metafizike same? Ima li filosofskog sidrišta i ishodišta van metafizike? Moram priznati da ne znam. No čini mi se da bi odgovoru moglo ponajviše doprinijeti dvoje. Prvo to da shvatimo kako nema “metafizike” uopće, već svaki doista promišljeni i ozbiljan govor o metafizici mora tek za sebe i iz sebe moći odrediti pojam metafizike o kojem govori. Jedno pod “metafizikom” misli Nietzsche, drugo Heidegger, treće Carnap, četvrto Davidson, ili recimo Derrida. Drugo što je važno bilo bi postići svojevrsnu opuštenost spram metafizike, da nam ona naime više ne bude samorazumljivi izazov bezuvjetne kritike i prevladavanja pod svaku cijenu, ali ni nešto poput vječno neupitne i nad svaku povijesnu mijenu uzdignute “vječne filosofije”. Vjerujem da se primjerice jednog Platona, Spinozu ili Kanta može, barem početno, sasvim mirno studirati, razumijevati i tumačiti u punoj ravnodušnosti spram toga je li njihova misao metafizička ili nije. Možda da se malo odmorimo od te vrste opterećenja.

Čemu: Dvadeseto stoljeće je iznjedrilo autore poput Schellera, Husserla, Heideggera, Jaspersa, Gadamera, Blocha, tzv. Frankfurtsku školu, Sartrea, Camusa i dr.. No, koliko je zapravo filosofija napredovala u 20. stoljeću?

Barbarić: O “napretku” filosofije nešto smo već rekli. Ideja napretka općenito počiva na jednom određenom tumačenju vremena, u smislu beskonačnog kontinuiranog nizanja momenata “sada”. To nije posve samorazumljivo shvaćanje vremena, nije ni jedino. U drugim zamislivim poimanjima vremena o napretku se ne bi dalo govoriti onako kako smo odavno uobičajili. Ali i inače, neovisno o tomu, mogli bi pomalo olabaviti i relativirati predodžbu napretka u filosofiji, dovedemo li filosofiju, što zacijelo nije neumjesno, u veću blizinu umjetnosti ili religije. Tko će od znalaca bez barem ponešto krzmanja govoriti o modernoj umjetnosti kao naprednijoj od antičke, ili još ranije, arhajske? Ili nije li gotovo izvjesno da su raniji vidovi religioznosti bili u mnogome izvorniji, čistiji i autentičniji; u šali bi se moglo reći: u pogledu prisnosti s božanskim “napredniji”? Što se tiče filosofije, ne ustručavam se kazati da njenu “naprednost” – a pod tim mislim dubinu, obuhvatnost, radikalnost pitanja, neumoljivu oštrinu misli i suda – ni najmanje ne vezujem uz položaj na imaginarnom povijesnom pravcu od tzv. starog vijeka do današnjice. Koliko je samo, tako gledano, recimo Aristotel “napredniji” od većine modernih mislilaca što ste ih nabrojili! …

Čemu: Smatra se da je svršeno s vremenom filosofskih sistema. Je li tako ili pak postoje mogućnosti izgradnje jednog sveobuhvatnog sistema?

Barbarić: Realna izvedba filosofije kao sistema započinje s novovjekovnim pokušajima njenog zasnivanja i izgradnje po uzoru na aksiomatiku klasične grčke geometrije. Mogućnost ideje filosofije kao sistema je, međutim, mnogo dublja i povijesno starija: seže otprilike do Heraklitove misli logosa kao jedinstva svega, koja, usput rečeno, možda i nije bezuvjetno ono najdublje i najviše njegove filosofije. Ipak, Platonova filosofija nije nikakav sistem, niti je to htjela biti, baš kao uostalom ni Aristotelova. To ne znači da njihovo mišljenje nije usmjereno na cjelinu svega što jest i što može biti. No cjelina i sistem nisu isto. Uprošćeno kazano, ideja sistema oslanja se na bezuvjetno prvenstvo načela jedinstva i jednote, dok cjelina dopušta načelno dvojstvo, protivnost, napetost, spor. Ta je razlika nakon Hegela, u povijesno zacijelo nužnom i opravdanom općem oproštaju filosofije od imperativa sistema, počesto bila zaboravljena. Tzv. postmoderna fragmentacija misli, skoro da bi bilo bolje reći fantazije, ili recimo ona često usiljena perspekivistična mnogoaspektnost danas tako privlačnog dekonstruktivizma, neki su od ne osobito impozantnih krajnjih ishoda toga gotovo kobnog previda. Moglo bi se reći da je filosofija nužno, to znači po samoj svojoj naravi, mišljenje cjeline, pri čemu je “sveobuhvatni sistem” samo jedan, i to vjerojatno ne najprimjereniji i najviši način shvaćanja i tumačenja cjelovitosti te cjeline.

ulomak iz intervjua u časopisu Čemu (2003.)

Oglasi

2 misli o “siti smo prevladavanja metafizike? (ulomak iz intervjua s Damirom Barbarićem)

  1. filosofija je mogla tek nazadovati od svog nastanka, a s Hegelom je vrh tog nazatka jer je potpuno i sistematski ušla u logosno, a da je prije svega bila Ljubav i Tišina, Tren, Hegel je sve Ono neobjašnjivo objasnio, zašao duboko u racio i istoriju, u neku ruku i nije loše no, to više nije Ljubav prema Mudrosti Božanskoj, simpatičan promašaj, i kvalitetan. Posmatranje kroz Viđenje (Stara Teorija) je izgubljeno, tu Metafiziku smo izgubili i sad mlatimo praznu slamu, ne vidimo je pa vičemo da je nema

    nikobitein

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s