empatija? (ulomak iz Dan Zahavi, Max Scheler)

Schelerov rad Wesen und Formen der Sympathie (1923.), često se navodi kao primjer fenomenološkog istraživanja emocionalnog života. No, osim što predstavlja pažljivu analizu različitih emocionalnih fenomena, taj se rad također treba smatrati značajnim doprinosom fenomenologiji  društvenosti i društvenog spoznavanja. Nije slučajno da Scheler od početka postavlja problem kako razumijemo druge umove kao temeljan za humanističke znanosti. Njega se mora riješiti, želimo li, s bilo kakvim stupnjem adekvatnosti, utvrditi znanstveni status povijesti, psihologije, sociologije, itd.

Društvenost, po Scheleru, nije prvenstveno neka teorijska stvar, nego prije jedan bitan vid našeg emocionalnog života. Uistinu, Schelerova je temeljna pascalovska tvrdnja da su naše emocije karakterizirane a priori sadržajem i podložne su a priori zakonima, te da se mora priznati jedan a priori “red srca “ili” logika srca”. Upravo u vezi s njegovom analizom toga emocionalnog a priori Scheler tvrdi da se “svi moralno relevantni čini, iskustva, i stanja, u onoj mjeri u kojoj sadrže intencionalno odnošenje spram drugih moralnih osoba” (čini poput obvezivanja, odgovornosti, ljubljenja, obećavanja, i sl.), “odnose, po samoj prirodi tih čina, na druge ljude”, bez da to znači kako se takve druge već moralo prethodno susresti u konkretnim iskustvima. Stoga naš odnos prema drugima nije neka empirijska činjenica; naprotiv, konkretno iskustvo drugih pretpostavlja a priori odnošajnost jednih prema drugima, te naprosto predstavlja odvijanje te mogućnosti.

Scheler to razrađuje navodeći da je svaka konačna osoba podjednako izvorno član zajednice kao što je pojedinac. Čovjek ne živi zajednički život s drugim osobama “iz čistog slučaja”; prije, biti (konačnom) osobom je kao takvo “jednako izvorno stvar nekog bivanja… ‘zajedno’ ”, kao što je stvar bivanja-za-sebe. Dakle, iskustvo pripadnosti zajednici jednako je temeljno kao iskustvo sebe i iskustvo svijeta, te intencija “u smjeru zajednice” postoji potpuno neovisno o tome je li ili nije našla ispunjenje u kontingentnom iskustvu drugih. Scheler oslikava tu ideju govoreći o epistemološkom Robinsonu Crusoeu. Takav bi lik bio svjestan svoje povezanosti s Intersubjektivnom zajednicom i da nikada nije imao konkretno iskustvo drugih. Zapravo bi posjedovao takvu svijest na temelju svoga iskustva neke praznine ili odsutnosti ili nedostatka ispunjenja intencija poput ljubljenja, obećavanja, zahtijevanja, posluha, i tako dalje, koji mogu tvoriti neko objektivno jedinstvo smisla samo “u sklopu s mogućnosti nekog društvenog odgovora”.

zahavi

Dan Zahavi (1067.)

Scheler očito odnos između mene i zajednice smatra bitnim. No, kakvo bismo opravdanje mogli imati za postavljanje stvarnog de facto postojanja određenih drugih? Kako je drugi dan? Za odgovor na to pitanje, trebamo pobliže pogledati Schelerovu analizu empatije. Započnimo razmatrajući dvije skupine slučajeva o kojima Scheler raspravlja.

Razmotrimo najprije na situaciju u kojoj vidite lice uplakanog djeteta, ali umjesto da to vidite kao izraz nelagode ili uznemirenosti, vidite tek određeno iskrivljenje mišića lica, odnosno, u osnovi, ne vidite  to kao emocionalno izražajno. Usporedite taj (patološki slučaj) sa situacijom u kojoj vidite isto to lice kao emocionalno izražajno, ali pritom ne osjećate nikakvu sućut, dakle, dok ostajete ravnodušni. I na kraju razmotrite situaciju u kojoj također osjećate sućut ili brigu za to dijete. Za Schelera se ta posljednja situacija broji kao slučaj simpatije, što smatra etički relevantnim činom. Ali da biste osjećali simpatiju – da bi, recimo, osjećali sućut s nekim tko pati – morate shvatiti ili prepoznati da drugi doista pati. Temeljnije od simpatije je ono što Scheler označuje kao Nachfuhlen, što ću nadalje nazivati empatijom. Ukratko, dok se u empatiji radi o osnovnom razumijevanju izražajnosti drugih, simpatija dodaje brigu ili zabrinutost za druge. Osim što naglašava razliku između empatije i simpatije, svrha je Schelerova primjera razjasniti da je moguće da empatizirati s nekim bez osjećaja bilo kakve simpatije. Dovoljno je pomisliti na vještog ispitivača ili sadista. Sadistička okrutnost se ne sastoji u pukom nedostatku opažanja boli drugoga, nego u empatičnom užitku u njoj.

Razmotrimo sada drugu skupinu slučajeva. Možete ući u bar i biti poneseni veselim ozračjem. Posebnost onoga što je poznato kao emocionalna zaraznost je to doslovno hvatanje određene emociju. Ona vam je prenesena. Postaje vaša vlastita emocija. Doista možete biti zaraženi veselim ili ljutim raspoloženjem drugih, bez da ste uopće svjesni njih kao odvojenih pojedinaca. No, to je upravo ono što čini emocionalnu zaraznost različitom i od empatije i od simpatije. U empatiji i simpatiji, iskustvo koje empatički razumijete ili o kome simpatički brinete ostaje iskustvo onoga drugoga. U oba ta slučaja, fokus je na drugome, udaljenost između sebe i drugoga je očuvana i potvrđena. Dodatna je osobina emocionalne zaraznosti da se odnosi na emocionalnu kvalitetu, a ne objekt emocija. Možete biti zaraženi vedrinom ili veseljem, bez da znate zašto. To čini emocionalnu zaraznost različitom od onoga što Scheler naziva dijeljenjem emocija.

Razmotrimo situaciju u kojoj otac i majka stoje pokraj leša voljenog djeteta. Za Schelera je ta situacija primjer mogućnosti dijeljenja i emocije (tuge ili očaja) i predmeta emocije. Ali emocionalno dijeljenje još uvijek treba razlikovati i od empatije i od simpatije. Razmotrimo situaciju gdje zajednički prijatelj pristupa tim očajnim roditeljima. On može empatizirati ili vjerojatnije simpatizirati s njihovom tugom, bez da sam doživljava dotični očaj, radi čega se njegovo stanje uma kvalitativno razlikuje od njihovoga. Doista su njihova tuga i njegova empatija ili simpatija dva jasno različita stanja. Njihova tuga je intencionalni predmet njegove empatije ili simpatije.

Za Schelera empatija nije samo pitanje intelektualne prosudbe da netko proživljava određeno iskustvo. To nije puka pomisao da je to slučaj; naprotiv, Scheler jasno brani stav da smo u mogućnosti empatički iskusiti druge umove. Nije slučajno da Scheler opetovano govori o percepciji drugih (Fremdwahrnehmung), pa čak svoju teoriju naziva teorijom percepcije drugih umova. Empatija je osnovni, nesvodivi oblik intencionalnosti usmjerene prema iskustvima drugih. To je pitanje razumijevanja drugih doživljujućih subjekata. No, to ne podrazumijeva da se iskustvo drugih doslovno prenosi na nas. Ne podrazumijeva da dijelimo njegov ili njen doživljaj, niti podrazumijeva da mi sami doživljavamo, recimo, emocije koje opažamo u drugih. Doduše, mogli bismo – kao posljedicu – ali to nije uvjet. Mogli bismo susresti bijesnog susjeda i sami se razbjesniti, ali naše empatično razumijevanje emocija našeg susjeda također može izazvati sasvim drugačiji odgovor, naime, osjećaj straha.

Da zaključimo, po Scheleru empatija ne uključuje niti neku vrstu zaključka po analogiji, niti neku vrstu projekcije, simulacije ili imitacije. U stvari, Scheler insistira da je nužno odbaciti projektivnu teoriju empatije u svim njenim oblicima, i također izričito odbija pokušaj da se iskustvo drugih obračuna kao neku imaginativnu transformaciju. U osnovnoj empatiji, fokus je na drugome, na njegovim mislima i osjećajima, a ne na sebi, ne na tome kako bi meni bilo kao da budem u koži drugih.

ulomak iz članka Dan Zahavi: “Max Scheler .” In A. Schrift (ed.): History of Continental Philosophy III. Edinburgh: Acumen Press, 2010, 171-186., preveo: ja

Oglasi

3 misli o “empatija? (ulomak iz Dan Zahavi, Max Scheler)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s