konkretno? (ulomci H. Bergsona, A. J. Ayera, J. L. Austina, K. Poppera i O. Barfielda)

Rekao bih da smo svi najsigurniji u postojanje ili stvarnost fizičkih tijela srednje veličine: takve veličine da ih se lako može nositi, okretati i ispustiti. Takve su stvari ”stvarne” u najprimitivnijem smislu te riječi. Nagađam da dijete uči razlikovati takve stvari; i pretpostavljam da su te stvari najuvjerljivije stvarne za bebu, da ih može nositi i ispustiti, a može ih i staviti u usta. Otpornost na dodir se također čini važnom; a i neki stupanj trajanja u vremenu. Polazeći od primitivne zamisli takvih stvarnih stvari, fizikalist proširuje tu zamisao tako da je generalizira.

ulomak iz Karl Popper, Three Worlds, THE TANNER LECTURE ON HUMAN VALUES, Delivered at The University of Michigan April 7, 1978, preveo: ja


Ljudska se inteligencija osjeća kao kod kuće dokle god se nalazi među inertnim predmetima, preciznije među čvrstninama u kojima naše djelovanje nalazi oslonac a naša marljivost oruđa za rad, da su se naši pojmovi oblikovali po podobi čvrstnina, da je naša logika ponajprije logika čvrstnina, da samim time naša inteligencija trijumfira u geometriji, gdje se otkriva srodnost logičke misli s inertnom materijom…

ulomak iz Henri Bergson, Stvaralačka evolucija, Zaprešić 1999., str. 7., preveo: Tomislav Medak, izvornik: Henri Bergson, L’Evolution créatrice (1907.)


Normalno nam ne pada na pamet da ima bilo kakve potrebe opravdavati naše vjerovanje u postojanje materijalnih stvari. U sadašnjem trenutku, na primjer, ne sumnjam nimalo da stvarno zamjećujem poznate predmete, stolice i stol, slike i knjige i cvijeće u svojoj sobi; i to mi je dovoljno da postoje. Razumijem da su ljudi nekad doista zavarani svojim osjetilima, ali me to ne vodi sumnji da mojim vlastitim osjetilnim zamjedbama općenito nije za vjerovati, ili da me čak sada možda varaju. A to nije, vjerujem, nikakav osebujan stav. Vjerujem da se u pravilu većina ljudi slaže s Johnom Lockeom da “pouzdanost stvari koje postoje in rerum natura, kad se u njih osvjedočimo svojim osjetilima, nije samo onoliko velika koliko uopće možemo postići, nego i onoliko koliko je našem stanju potrebno”.

Obratimo li se, pak, spisima onih filosofa koji su se bavili zamjećivanjem, možda se započnemo pitati je li ta stvar zapravo tako jednostavna…

ulomak iz A. J. Ayer, The Foundations Of Empirical Knowledge, 1940., navod prema J. L. Austin, Sense and Sensibilia, 1962., str. 6., preveo: ja 


Prije svega se implicira [u gornjem Ayerovom ulomku] kako običan čovjek vjeruje da zamjećuje materijalne stvari. Sad, to je, barem ako se shvati da znači kako bi on rekao da opaža materijalne stvari, sigurno odmah pogrešno; jer “materijalne stvari” nije izraz koji bi običan čovjek upotrijebio, a vjerojatno nije ni “zamjećivati”. No, za pretpostaviti je da se izraz “materijalne stvari” ovdje koristi ne kao ono što bi običan čovjek rekao nego kao općenita oznaka one klase stvari u koju običan čovjek vjeruje, i čije pojedinačne primjerke s vremena na vrijeme zamjećuje. Pitamo se, naravno, što obuhvaća ta klasa. Dani su nam primjeri, “poznati predmeti” – stolice, stolovi, slike, knjige, cvijeće, olovke, cigarete: izraz “materijalna stvar” nije ovdje (a ni drugdje u Ayerovom tekstu) dalje definiran. Ali, vjeruje li običan čovjek da je ono što zamjećuje (uvijek) nešto poput namještaja, ili poput ovih ostalih “poznatih predmeta” – srednje velikih primjeraka krutih tijela (moderate sized specimens of dry goods)? Možemo pomisliti, primjerice, na ljude, glasove ljudi, na rijeke, planine, plamenove, duge, sjene, slike na kino-platnu, slike u knjigama ili obješene na zidu, izmaglice, plinove – za sve to ljudi kažu da vide ili (u nekim slučajevima) čuju ili mirišu, tj. “zamjećuju”. Jesu li sve to “materijalne stvari”? I ako nisu, koje točno nisu i zašto točno nisu?

ulomak iz J. L. Austin, Sense and Sensibilia, 1962., str. 6., preveo: ja 


U preobrazbi kapi kiše u dugu, ili (ako vam je tako draže), u proizvođenju duge iz kapi kiše, uloga koju igra oko nije manje neophodna od svjetlosti ili samih kapi. Na isti način je za preobrazbu onog nepredočenog [“Realnog”] u neku predočbu, barem jedan osjetilni organizam podjednako sine qua non koliko i samo to nepredočeno [“Realno”]; a za preobrazbu onog nepredočenog [“Realnog”] u predočbe koje barem donekle nalikuju našem svakodnevnom svijetu podjednako je neophodan barem jedan živčani sustav organiziran oko leđne moždine koja vrhuni u nekom mozgu. Analogija s dugom ne implicira, niti nastoji sugerirati, da je čvrsta zemaljska kugla onoliko nesupstancijalna koliko i duga. Čvrsta zemaljska kugla je čvrsta. Samo važno je znati što podrazumijevamo pod čvrstoćom. Još više je nužno zapamtiti što podrazumijevamo pod čvrstoćom u jednome kontekstu, kada krenemo tu riječ upotrebljavati u drugome…

Lako je prihvatiti da nema nečega takvog poput duge koju nitko ne gleda. Nije tako lako shvatiti da nema nečeg poput buke koju nitko ne čuje. Ili bolje, to je lako shvatiti ali teško se toga držati. A to je još više slučaj kod osjeta dodira. Koliko god može biti očito pri razmišljanju da neki sustav valova ili kvanta ili diskretnih čestica nije nalik čvrstoj tvari imalo više nego su valovi u zraku nalik zvuku, ili nego su kapi kiše nalik dugi, nije tako lako shvatiti a skoro je nemoguće zadržati u umu da nema nečega poput ne-opipane čvrstoće.

ulomak iz Owen Barfield, Saving the Appearences, 1957., str. 22.-23., preveo: ja

Jedna misao o “konkretno? (ulomci H. Bergsona, A. J. Ayera, J. L. Austina, K. Poppera i O. Barfielda)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s