décadence? (ulomak iz Franco Volpi: Nihilizam)

Termin décadence ima za Paula Bourgeta dva analogna značenja: jedno se odnosi na društvo, drugo na stil i na književnost. I društvo i jezik mogu se usporediti s nekim organizmom. Društvenu se dekadenciju ima kada se pojedinci, koji sačinjavaju društvo, osamostaljuju, a

organi koji sačinjavaju cjelokupni organizam prestaju podlagati svoju energiju cjelukupnoj energiji, a anarhija koja se uspostavlja sačinjava dekadenciju cjeline.

Iz ove ideje društvene dekadencije Bourget analogijom izvlači teoriju književne dekadencije te je formulira u smislu koji će gotovo doslovno preuzeti Nietzsche:

Jednaki zakon upravlja razvojem i dekadencijom onog drugog organizma koji je govor. Dekadentan stil je onaj u kojemu se jedinstvo knjige rastače da bi ustupilo mjesto neovisnosti stranice, stranica se rastače da bi ustupila mjesto neovisnosti rečenice, a rečenica da bi ustupila mjesto neovisnosti riječi (Paul Bourget). (…)

[S]uočen s dekadencijom [on] konstatira mogućnost dvaju stavova: dekadencija može biti sučeljena iz “moralno-političke” perspektive ili iz perspektive koju on naziva “psihološka”. Prva perspektiva, ona prema kojoj “prosuđuju političari i moralisti”, tiče se kompleksne “količine snage” koja može održati u funkciji društveni organizam u njegovoj cjelovitosti i, u slučaju da konstatira njezino pomanjkanje ili nedostatnost, iz toga izvodi perspektivu dekadencije i pokušava joj se suprotstaviti. Oprečno gledištu moralista i političara je gledište “psihologa”: njega ne zanima cjelovitost, već pojedine individualnosti, i smjera k proučavanju njihove originalnosti, neponovljivosti i neizrecivosti sa svim njihovim najprivlačnijim i najviše očaravajućim crtama, zajedno s estetskim vrijednostima koje proizvode.

Bourget si, posredstvom “psihološkog” razmatranja, otvara pristup fenomenu dekadencije koji mu dopušta vrednovati njegove pozitivne učinke, tj. naročito estetske vrijednosti koje umjetnička individualnost proizvodi čineći se neovisnom o društvu. Pošto je taj pristup otvoren, on može razvijati apologiju eksperimentalne i ekscentrične egzistencije književnika i umjetnika: ovaj živi jedino od samoga sebe te opravdava samog sebe, gledano s “psihološkog” motrišta, zbog svoje unutarnje vrijednosti, u skladu s načelom umjetnosti radi umjetnosti. Bourget stoga prikazuje estetizirajući vidik dekadencije kao “vrhovnu pravičnost” duha i ideja, jer on je u stanju da ih sve okusi i asimilira ne prianjajući nijednoj, proizvodeći tako “bogatiju riznicu ljudskog postignuća”.  (…)

bourget

Paul Bourget (1852.-1935.)

 

Motiv dekadencije, usko povezan s motivom nihilizma, prelazi pomalo čitavim Nietzscheovim djelom te postaje, nakon (…) proučavanja Bourgetovih Essais, središnja tematska nit u spekulaciji posljednjih godina lucidnosti… [U] podrugljivom spisu Nietzsche protiv Wagnera, … Nietzsche izjavljuje da se radi o “eseju (Essai) za psihologe, ne za Nijemce”, očito aludirajući na “psihološko” gledište suprotstavljeno onom moralnom, koje je Bourget usvojio kako bi mogao shvatiti dekadenciju iz pozitivnog gledišta. (…)

Čini se da je naročito jedan motiv dirnuo Nietzschea: onaj prema kojemu je décadence obilježena fiziološkim rastakanjem organizma i raspadanjem dijelova koji se odvajaju od cjeline te se čine neovisnima o njoj. Nietzsche si već u jednoj kratkoj napomeni iz zime 1883.-84. bilježi središnju Bourgetovu tezu:

Stil dekadencije u Wagnera: pojedinačna rečenica postaje suverena, podređenost i usklađenost postaju slučajnima. Bourget, p. 25.

U ovom je ulomku in nuce sadržana teorija dekadencije koju Nietzsche razvija na Bourgetovom tragu i koju primjenjuje na ono što je, prema njemu, u izvrsnom smislu očitovanje dekadencije, a to je Wagnerova glazba. (…) Nietzsche u Slučaju Wagner iznova donosi, u sad već završnom obliku, svoju teoriju o dekadenciji, preuzimajući od Bourgeta analogiju između književne dekadencije i društvene dekadencije, između rastakanja cjeline nekog teksta i raspadanja cjeline društva. Samo što on, usprkos izjavama nakane – décadence je “riječ koja (…) ne omalovažava nego definira” -, ne promatra dekadenciju uz distanciranu neutralnost, nego joj se snažno suprotstavlja. Zbog toga on, s jedne strane, ne može ne priznati razloge dekadencije kao pojave unutar samoga života i unutar parabole svoga razvoja, tvrdeći u fragmentu (…) koji je naslovljen “Pojam ‘dekadencije'”:

Fenomen dekadencije je jednako tako nužan kao i bilo koje nastajanje i napredovanje života: nije u našoj moći to da ga uklonimo. (…)

franco-volpi1.png

Franco Volpi (1952.-2009.)

No on, s druge strane, protivno Bourgetu smatra da istrošenost dekadencije u individualnosti ne proizvodi nove i profinjenije estetske vrijednosti, već da je naprotiv neophodno iznova zadobiti život cjeline. Gotovo istim riječima preuzimajući Bourgetov opis, Nietzsche ga preformulira na način da iz njega izvlači kritički sud o dekadenciji:

Čime je obilježena svaka književna décadence? Činjenicom da život više ne boravi u cjelini. Riječ postaje suverenom i skače izvan rečenice, rečenica uzurpira i zasjenjuje smisao stranice, stranica uzima život nauštrb cjeline, – cjelina više nije cjelina. Ali ovo je alegorija svakog stila décadence: uvijek atomistička anarhija, rastakanje htijenja, “sloboda individue”, ili da kažemo jezikom morala koji je proširen na političku teoriju, “prava jednaka za sve”. Život, jednaka životnost, titraj i izobilje života sadržanog u najmanjim organizmima, i siromašni ostatak života. Posvuda paraliza, patnja, ukočenost ili pak neprijateljstvo i kaos: obje stvari sve više strše pred očima, što su uzvišenije forme organizacije prema kojoj se uspinje. Cjelina općenito više ne živi: ona je umjetni proizvod koji je stavljen uz bok, koji je proračunat, izvještačen.

A u jednom postumnom fragmentu, vezanom za ovo, otvoreno imenuje svoj izvor:

Ovo smušeno pretrpavanje detaljima, ovo naglašavanje neznatnih mjesta u knjizi, učinak poput mozaika: Paul Bourget. (…)

Ako se Bourgetom služi da bi dijagnosticirao fenomen dekadencije, Nietzsche s druge strane pokušava, protiv Bourgeta, dublje proniknuti u njega kako bi se odvažio na prognozu i  propisivanje terapije. (…) [K]ao što piše u predgovoru za Slučaj Wagner, ako je istina da je dekadencija problem koji ga je najdublje zaokupio, također je istina da se jednako tako odlučno pokušao obraniti od njega. Nietzsche je stoga bio potpuno u pravu kada je u Ecce homo proglašavao da je dekadent ali istodobno također antiteza dekadenta, da je naučio ”filigransko umijeće dohvaćanja i shvaćanja uopće” i na sebi iskusio profinjenost koja proizlazi iz décadence, ali istodobno da je imao snage za zdravu i snažnu viziju cjeline i za prevrednovanje vrijednosti:

Iz optike bolesnika, gledati prema zdravijim pojmovima i vrijednostima, i opet, obrnuto, iz obilja i samopouzdanja bogata života gledati nadolje u pritajeni rad décadence –instinkta – to bijaše moja najdulja vježba, moje navlastito iskustvo: ako u ičemu, onda sam upravo u tomu postao majstor. Sad to imam u ruci, imam ruku za to da premještam perspektive: prvi razlog zašto je jedino meni možda neko “prevrednovanje vrijednosti” uopće moguće.

ulomak iz: Franco Volpi, Nihilizam, 2013., str. 58.-68., preveo: Miroslav Fridl, izvornik: Franco Volpi, Il nichilismo, 22005.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s