nasljeđe romantike? (ulomak iz Damir Barbarić, Riječ u prilog romantici)

Ako bi se … htjelo odrediti nasljeđe romantike s obzirom na današnje filozofijske zadaće, u pročelje bi jamačno izbila tri tematska okružja, koja bih htio u najkraćim crtama naznačiti.

Mehaničkom shvaćanju prirode, koje se u tijeku novije povijesti nametnulo kao jedino istinito, a u kojemu se priroda promatra samo s njezine tjelesne strane, što znači odvojeno od duše kao njezine idealne strane, romantika suprotstavlja temeljnu misao organizma, u kojoj je s pravom prepoznat „ključ romantičnog nazora na svijet“. Za romantiku je cijela priroda živa; ona je organizam u kojem je svaki od njegovih dijelova na idealan način najprisnije vezan i sa svim ostalim dijelovima i sa samom cjelinom:

Cijela je priroda prožeta dušom, oživljena, osjeća i zamjećuje. Čak ni anorgansko nije iz toga izostavljeno. […] Sve je jedno i sudjeluje na vječno gibljivu životu kosmosa.

Još u svojim kasnim predavanjima Friedrich Schlegel tvrdi da se sve u prirodi sastoji iz živih sila, da je u njoj sve puno skrivenog života i zapravo ništa nije po sebi ukočeno i mrtvo. Romantika se čak ne ustručava mehaničko shvaćanje prirode označiti kao ono koje u konačnici vodi smrti materije i prirode. Kad Schelling, čija sustavno razrađena filozofija prirode tvori nenadmašenu osnovu općeg romantičnog shvaćanja prirode – koje inače nerijetko klizi u abstruznost i proizvoljnost – ustvrđuje da je priroda naletom mehaničke prirodne filozofije i znanosti „do u svoju najdublju unutarnjost usmrćena“, taj se stav može smatrati reprezentativnim za svu romantiku. Za taj nazor priroda nije „mrtva cjelina koja samo ispunja prostor“, već u njoj treba vidjeti živu cjelinu utjelovljena duha, koja se iz početne grube tjelesnosti postupnim oduhovljenjem sve više vraća samoj sebi, da bi se na koncu očitovala kao tjelesnost koja je potpuno oduhovljena. Doista

nema nijedne druge epohe duhovne povijesti koja spram mehaničke slike svijeta i prirode stoji u tako decidiranoj opoziciji kao što je to slučaj s romantikom.

Slično je sa shvaćanjem duše. Budući da ona prema temeljnom romantičnom nazoru ne pripada samo čovjeku nego i prirodi, bit čovječje duše ne može se sastojati prvenstveno u svijesti i umu, što u cijelome novom vijeku vrijedi kao posve samorazumljivo. Budući da je osnovno romantično određenje čovjeka to da bude posrednikom i stalno se uzdiže nad sama sebe, njegova se duša ne shvaća kao samorefleksivno supstancijalno jedinstvo uma, već kao razmjerno difuzno dinamičko mnoštvo sila obilježenih stalnom napetošću i uzajamnim suprotstavljanjem. To vrijedi prije svega za dvojnost konačnog i beskonačnog ja u čovjekovoj unutarnjosti, ali i inače je za romantiku duša u cjelini dinamičan sklop iskonskih moći žudnje, opažanja, pamćenja, slutnje, mnijenja, suđenja, nadanja…, koje su doduše zasebne i razmjerno samostalne, ali ujedno zahvaćene neprekidnim sukobom i suprotstavljanjem. Kao posrednik između unutarnjeg i vanjskog svijeta pod preobražavajućim vidom beskonačnog, čovjek svoje pravo sebstvo nalazi u srcu i osjeća se strastima, požudama, porivima, jednom riječju takozvanim nesvjesnim, potaknut i određen jednako snažno kao i svjesnim nakanama što ga vode kao nalozi umne volje. Zato u kaotično uzbibanom simboličkom prostoru romantike san, parabola, bajka, mit, čudo, zagonetka ne zaslužuju manju pozornost od takozvanog racionalnog držanja, čak se često pokazuju smislenima i značajnijima.

Treće tematsko okružje je ono umjetnosti. Romantičari su skloni u umjetnosti vidjeti jedini istinski život. Čuvenu Schillerovu izreku da je čovjek pravi čovjek samo dok se igra prihvatili su bez zadrške, a pritom su to što je on shvaćao pod „igrom“ protumačili u krajnje širokom smislu. „Pustite nas da […] svoj život pretvorimo u umjetničko djelo, i tad ćemo smjeti odvažno tvrditi da smo već zemaljski besmrtni“, uzvikuje Wackenroder. I ponovno je Schelling bio taj koji je to držanje, tako reći u ime svih ostalih, doveo do punog i uzvišenog izraza. Njegovo rano glavno djelo Sustav transcendentalnog idealizma svoj vrhunac i zaključak dostiže u oduševljenim riječima:

Umjetnost je filozofu ono najviše upravo zato što mu otvara ono najsvetije, gdje u vječitoj i izvornoj sjedinjenosti, tako reći u jednom plamenu, plamti ono što je u prirodi i povijesti odijeljeno, a u životu i djelovanju, kao i u mišljenju, mora vječno izmicati.

Ako s današnjeg stajališta nešto od romantičnog shvaćanja umjetnosti zavrjeđuje posebnu pozornost i uvažavanje, onda je to svakako činjenica da je tamo, baš kao i u velikim spekulativnim sustavima estetike odnosno filozofije umjetnosti njemačkog idealizma, umjetnost posljednji put iskušena i pojmljena iz odnosa spram beskonačnog, i to kao njegova osjetilna pojava i objava. U tom obzoru sve su pojedinačne umjetnosti u punoj mnogostrukosti svojih uzajamnih odnošenja sagledane kao „vrste“ odnosno „grane“ jedne jedine, u sebi arhitektonski raščlanjene umjetnosti.

Doduše, pri tom se u stavu romantičnih umjetnika i filozofa dade primijetiti značajna razlika. Ovi drugi – Hegel izričito, a Schelling suzdržanije – ustrajavaju na prvenstvu pjesništva pred glazbom, a unutar glazbe opet vokalne pred instrumentalnom, da bi na taj način riznicu jezika i u njoj pohranjenu zakladu značenja, kao onoga što potječe od umnog mišljenja, očuvali od utonuća u umu naoko stranu neodređenost čistog zvučanja, za koje drže da se obraća prvenstveno, ako ne i jedino osjećaju. Tomu nasuprot romantični umjetnici upravo glazbu smatraju najvišom i najčistijom umjetnošću, jer samo je ona u stanju prikladno prikazati beskonačnu čežnju, kao jedino primjerenu formu u kojoj se čovjeku objavljuje ono beskonačno. Svaki romantičar vjeruje da samo u glazbi može ponovno naći izgubljenu nit koja ga povezuje s „beskonačnom stvaralačkom glazbom svemira“, kako to izriče Novalis. Ali nijedan od njih nije to bezuvjetno uvjerenje u spasonosnu snagu glazbe izrazio tako iskrenim i čistim riječima kao što je to učinio Wackenroder:

Glazba je zadnji dašak duha, najfiniji element iz kojega kao iz nevidljivog potoka hranu crpe najskriveniji snovi duše; ona se igra uokolo čovjeka, neće ništa i hoće sve, ona je organ tananiji od jezika, možda nježniji od njegovih misli. Duh je više ne može rabiti kao sredstvo, kao organ, već je ona stvar sama, zato živi i titra u svojim vlastitim čarobnim krugovima.

Tom rječitom uputom na tajanstveno odzvanjanje beskonačne čežnje u glazbi možemo zaključiti naš pokušaj osviještenja o nasljeđu romantike. Jean Paul, čiji se odmak od romantike dobrim dijelom dade objasniti time da je predobro poznavao bezdane unutarnjosti koji se u njoj otvaraju, u svojem posljednjem rukopisu naslovljenom Selina ili o besmrtnosti duše što ga je posmrtno objavio Robert Schumann, i sam pravi romantik, kaže:

Ta unutarnjost čovječje naravi počinje se buditi i oglašavati osobito pred jednom umjetnošću čija svojstvenost i iznimnost u odnosu na svaku drugu još nije pravo spoznata. A ne govorim o pjesništvu i slikarstvu, nego o glazbenoj umjetnosti. Zašto se zbog toga što glazba udvostručuje radosne i tužne osjećaje zaboravlja njezina viša svojstvenost? Njezina snaga čežnje za domom, čežnje ne za napuštenim krajem nego za onim na koji se još nije ni stupilo, ne za prošlošću nego za budućnošću?

Možda bi upravo u toj čudnovatoj čežnji za domom budućnosti trebalo spoznati pravo nasljeđe romantike, ono koje i nas obvezuje. Čini se da je Safranski u pravu:

Romantika je jedna epoha. No romantičnost je duhovno držanje koje nije ograničeno na epohu. […] Romantičnost postoji do danas.

Dodao bih: neka tako i ostane.

[predavanje Damir Barbarić, Riječ u prilog romantici sada u cijelosti objavljeno i u Vijencu]