nesjedinljivo znanje? (ulomak iz Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanje: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje)

Bohrov se doprinos tisućljetnomu trudu uloženom u pokušaje razotkrivanja prave naravi i domašaja ljudskoga znanja može protumačiti kao uočavanje i promišljanje jednoga dotad nezamijećenoga oblika objektivnoga, “znanstvenoga” iskustvenoga znanja o prirodi – ili, kako bi on možda radije rekao, kao razrada novoga načina jednoznačnoga priopćavanja iskustva, nedvosmislenoga govora o svijetu, potrebnoga za napredak znanosti – te izvođenje njegove nužnosti iz specifične predodžbe čovjeka kao spoznavatelja svijeta. Tu pod pojmom iskustvenoga znanja podrazumijevamo objektivni opis pojava, pri čemu pojavu shvaćamo u prirodoslovnom smislu, kao neposredno ili posredno opazivo stanje stvari. Iskustveno znanje čine iskazi kojima izražavamo naše zajedničko, općeljudsko, priopćivo iskustvo o svijetu, naš doživljaj svijeta i pojedinačnih pojava u njemu. Valja odmah naglasiti da iskustveno znanje ne čine tek “opažački” iskazi, već sve što se o istraživanoj pojavi može jednoznačno reći na temelju svima pristupačnoga iskustva. (…)

Znanje na kakvo nam Bohr želi skrenuti pozornost općenito možemo nazvati nesjedinljivim, u oprjeci spram sjedinljivoga znanja, kakvo se, barem u prirodnim znanostima, obično smatra jedinim prihvatljivim, “objektivnim”. (…) Izvor našega iskustvenoga znanja o svijetu su pojave koje opažamo istražujući odabrani predmet na različite načine, ili, drukčije rečeno, pristupajući mu na različite načine. Te različite načine istraživanja ili pristupanja predmetu – spoznajne pristupe – obično nazivamo motrenjima, mjerenjima ili pokusima. Bitna odlika uobičajeno shvaćenoga – sjedinljivoga – znanja jest njegova jedinstvenost: sve se obavijesti o istraživanom predmetu, stečene putem različitih spoznajnih pristupa, mogu spojiti ili sjediniti u suvislu predodžbu tog predmeta; odnosno, one čine jedinstveni korpus iskustvenoga znanja, jedinstven u smislu da obavijesti stečene različitim postupcima istraživanja nisu uzajamno isključive. Primjerice, u okviru klasične fizike, prostorno-vremenski opis pojave ne isključuje dinamički, energijsko-impulsni opis iste te pojave, zasnovan na zakonima očuvanja, i odgovarajuće se obavijesti, premda načelno neovisne i dostupne putem neovisnih spoznajnih pristupa, mogu složiti u jedinstveni potpuni opis, u jedinstvenu predodžbu istraživanog sustava; jednako se tako u tom području istraživanja opisi nekog zbivanja sročeni u različitim inercijalnim referentnim sustavima slažu u jedinstvenu, “apsolutnu” predodžbu. Takav, jedinstveni opis, obično se postavlja kao ideal i preduvjet znanosti, napose prirodne znanosti [više o tome ovdje].

Bohr, međutim, zapaža da rezultati istraživanja nekih segmenata prirode, nekih područja iskustva, ne slijede taj uzor, u smislu da obavijesti o istraživanom predmetu izvedene iz pojava opaženih u okviru različitih spoznajnih pristupa tu više ne možemo sjediniti u dosljednu predodžbu tog predmeta, ili, obratno, naša iskustva o tom predmetu ne možemo razumjeti na temelju neke jedinstvene predodžbe. Drugim riječima, naše je znanje o tim područjima istraživanja nesjedinljivo. S nesjedinljivim smo znanjem, dakle, suočeni onda kad se obavijesti o nekom predmetu, dostupne putem različitih načina istaživanja ili spoznajnih pristupa, više ne mogu spojiti u dosljednu predodžbu ili jedinstvenu sliku tog predmeta. Opis istraživanoga predmeta grana se u opise koji niti su suglasni niti se mogu posve svesti jedan na drugoga. Važno je naglasiti da u područjima iskustva u kojima zapažamo nesjedinljivost znanja, svaki spoznajni pristup za sebe dosljedno rezultira istim obavijestima o istraživanom predmetu, tj. nespojive se obavijesti ne pojavljuju proizvoljno i nepretkazivo tijekom istraživanja predmeta na neki način.

Primjerice, jedno od takvih područja iskustva po Bohrovu mišljenju čine pojave koje očituju atomni objekti. Ishod je svakoga pokusa izvedenog s tim objektima pomoću određenoga ”mjernoga” uređaja, što u ovom slučaju odgovara jedno spoznajnom pristupu, proizvoljno točna obavijest istoga tipa, primjerice o njihovu položaju u prostoru i vremenu. Drukčiji nam pak uređaj, drukčiji spoznajni pristup, uvijek daje jednako preciznu obavijest o primjerice dinamičnim vidovima njihova gibanja. No, te se obavijesti ne mogu sjediniti u jedinstveni opis gibanja atomnoga objekta: u prvom slučaju, naime, njegovo međudjelovanje s ”metom” mjernoga uređaja, na temelju kojega stječemo odgovarajuću obavijest, možemo razumjeti jedino ako ga predočimo kao nelokalizirani objekt, ”val”, a u drugom pak jedino ako ga predočimo kao lokalizirani objekt, ”česticu”. Nesjedinljivost, dakle, izlazi na vidjelo tek kad pokušamo u jedinstvenu predodžbu spojiti obavijesti stečene različitim spoznajnim pristupima. (…)

Područja iskustva u kojima Bohr uočava nesjedinljivost znanja možemo općenito nazvati područjima nemehaničnoga iskustva, u oprjeci spram područja mehaničnoga iskustva, uz koje je vezano sjedinljivo znanje. Područje mehaničnoga iskustva čine pojave koje očituju ”neživi” predmeti sačinjeni od veoma velikoga broja atoma, a koji se gibaju brzinama malim u odnosu na brzinu svjetlosti. Tu imamo posla s jednim isječkom ”svakodnevnoga” iskustva, gdje se prije svega misli na naše iskustvo s neživim prirodnim objektima i artefaktima kakve susrećemo i s kakvima baratamo u svakodnevnom životu, te sa svim onim pojavama koje se mogu valjano protumačiti pomoću pojmova na temelju kojih poimamo takvo svakodnevno iskustvo. Ti pojmovi tvore stanovitu predodžbu svijeta – mehaničnu predodžbu prirode, kako bi Bohr rekao – koja je oblikovana, smatra on u naturalističkom duhu, našim življenjem u svijetu takvih objekata istraživanjem toga svijeta, i kojom je zadan naš jezik, kao sredstvo uzajamnoga priopćavanja iskustva koje stječemo u tom području. Ta se predodžba prirode temelji na pojmovima prostora, vremena, i uzročnosti, i nerazlučivo je povezana s idealom sjedinljivoga iskustvenoga znanja. Ona nam omogućuje da pojmimo ili ”razumijemo” i pretkažemo sve pojave koje opažamo u tom području iskustva… Ta je predodžba razrađena i istančana u okviru klasične nerelativistične fizike, a uspjeh te znanstvene discipline dovo je do toga da nam se znanje o tom području iskustva – znanje kojeg oblik slijedi našu intuiciju, zadanu svakodnevnim iskustvom – postavlja kao paradigma cjelokupnoga valjanoga znanja o svijetu. (…)

Navedimo još neka od područja nemehaničnoga iskustva…

U područje relativističnoga iskustva spadaju pojave koje očituju predmeti koji se gibaju brzinama bliskim brzini svjetlosti, ili, točnije rečeno, pojave za razumijevanje kojih je odlučujuće pretpostaviti postojanje granične brzine. Tu se nesjedinljivost znanja očituje u tome što obavijesti koje o nekom ”relativističnom” predmetu stječemo motreći ga iz različitih inercijalnih referentnih sustava (što možemo shvatiti kao istraživanje predmeta putem različitih spoznajnih pristupa)  – poput njegove mase ili dužine u smjeru gibanja –  ne možemo spojiti u jedinstvenu sliku tog predmeta (što jest moguće u području mehaničnoga iskustva). (…)

Područje biološkoga iskustva pokriva pojave koje uočavamo istražujući žive organizme. Bohr upozorava da je tu znanje prikupljeno metodama fiziologije – gdje se služimo svrhovitim opisom živoga bića i njegova ponašanja… –  nespojivo s rezultatima fizičnoga istraživanja mikrostruktureživih organizama, koje ne otkriva nikakvu novu činjenicu, nenazočnu u ustroju neživih tijela. Naposljetku, područje intorspektivnoga iskustva pokriva pojave koje zapažamo pri samopromatranju, pri čemu uočavamo i opisujemo nespojiva duševna stanja, poput promišljanja i osjećanja.

tihomirvukelja

ulomak iz: Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanja: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje, 2004., str. 41.-47.

Oglasi

3 misli o “nesjedinljivo znanje? (ulomak iz Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanje: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje)

  1. Ali što je to uopće “znanje” i po čemu se ta vrsta spoznaje ili kognitivnog stanja razlikuje od drugih vrsta spoznaje (jer nije svaka spoznaja ujedno i znanje, tj. ne može dobiti strogu titulu znanja) pitanje je koje valja prije svega pokušati rasvjetliti!?!! Znanost poradi toga treba normativnu epistemologiju (epistemologija je, dakle, normativna poput logike) za svoje kritičko vlastito utemeljenje.

    Sviđa mi se

    • Slažem se s tobom da znanje ima taj normativni aspekt (o tome sam nešto pisao ovdje: https://protreptikos.wordpress.com/2010/05/03/prirodna-zakonitost-cinjenicna-iili-normativna/). No, čini se da je problem to što je ta normativnost uvelike implicitna (u vidu onoga što je Kuhn nazvao ”znanstvenom paradigmom”), a tek manje eksplicitna kao ”znanstvena metoda”. Pa kad se dogodi da se neke spoznaje do kojih u svom radu dolaze znanstvenici ne mogu uklopiti u neko paradigmatski normirano poimanje znanja (odnosno u to što treba biti ”jedinstvena dosljedna predočba” nečega), onda imamo slučaj ”nesjedinljivog znanja”. Bohr je, izgleda, smatrao da se s tom nesjedinljivošću moramo pomiriti, budući da je ”paradigma” koju je uspostavila ”klasična” fizika naprosto odraz našega iskustva s makroskopskim predmetima. No, kako ta nesjedinljivost izaziva kognitivnu disonancu, mnogi su nakon Bohra pokušali na taj izazov odgovoriti tako da su doveli u pitanje neke od tih ”paradigmatskih” normi – otud mnoštvo ”interpretacija” kvantne mehanike (nota bene, pojam ”interpretacije” (barem koliko je meni poznato) prije toga nije igrao nikakvu ulogu u prirodnim znanostima). O tome (još?) ne postoji neki konsensus.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s