(anti)realizam?

[Odabir nultog meridijana je nesumnjivo konvencija, no, je li isto i s ekvatorom? Je li on u većoj mjeri implicitan u samoj strukturi Zemlje? ”Anti-realisti” (”nominalisti”, ”relativisti”, …) sve naše pojmove o stvarnosti na kraju svode na konvencije, realisti smatraju da to nije moguće. Dvojba realizam vs. antirealizam može se postaviti u obliku kojega je Platon (s obzirom na jednu drugu tematiku) postavio u dijalogu Eutifron.]

Eutifrova dilema općenito je vrlo prikladno sredstvo za pojašnjavanje razlike između  realističkih i antirealističkih pozicija u nizu filozofskih debata… Pitanje koje si trebamo postaviti glasi: Da li mi vjerujemo da 2 i 2 jesu 4 zato što 2 i 2 jesu 4, ili 2 i 2 jesu 4 zato što mi vjerujemo da 2 i 2 jesu 4? Dakle, pitanje je: što ovisi o čemu? Da li naša vjerovanja ovise o istinama matematike [znanosti], ili istine matematike [znanosti] ovise o našim vjerovanjima? (Boran Berčić)

[Jesu li znanstvene istine konvencije, nešto što bi u načelu moglo biti drugačije, da se drugačije dogovorimo? (Gledišta po kojima su istine nužna posljedica našeg psiho-fizičkog ustroja, a ne neke ”po sebi”, također smatram realističkima. Barem dok ne uspostavimo teorijsku raspravu sa životinjama, vanzemaljcima ili anđelima, ne vidim relevantnost razlikovanja između ”stvarno” i ”za nas jedino moguće”.) Ja redovito podržavam realizam.]

Mi [realisti] možemo reći: ”Mada je važilo sveopće slaganje o X, svi su bili u krivu.” To je nešto što bi relativisti teško mogli, jer oni – za razliku od realista – poriču da ima ičega što bi nadilazilo onaj dogovor. (James Robert Brown)

[Manjinsko vjerovanje može biti ispravno, a ono što je općeprihvaćeno može biti pogrešno. To je moguće jedino ako ispravnost i neispravnost nisu samo konvencije. Inače bi ono općeprihvaćeno po definiciji ispravno. Istina bi bila stvar društvenog uspjeha i ničeg drugog (što je stara teza sofistike). Naprotiv, manjinsko vjerovanje može biti istinito, odnosno, ima nad-konvencionalne istine.]

Budući da u jeziku teorije bitnu ulogu imaju teorijski termini, kao što su ”gravitacijska sila”, ”elektromagnetno polje”, ”molekula”, ”gen”, ”biološka vrsta” i slično, kakva je njihova uloga?

Zamislimo skupinu prijatelja koji razgovaraju o novom autu jednog od njih: oni hvale ili kude njegov motor, karoseriju, opremu itd. i jasno je da kada kažu ”auto” misle baš na taj automobil koji im je pred očima. No, tad netko kaže: ”Auto mora biti pouzdan.” On pritom očigledno nema na umu samo taj tu prijateljev auto, nego izriče mišljenje o poželjnim odlikama automobila uopće. Ovdje ”auto” označava opći pojam ili univerzaliju, a ne pojam konkretne pojedinačne stvari, tj. prijateljeva automobila. O naravi takvih pojmova sporili su se realisti i nominalisti: jer, znamo da postoje automobili, vidimo ih svuda oko sebe, ali možemo li reći da je i taj nevidljivi ”opći” automobil isto tako stvaran? Realisti su smatrali da su univerzalije realni, stvarni elementi svijeta, baš kao i njihova pojedinačna otjelovljenja. Tako bi oni rekli da, istina, postoje pojedinačni automobili, ali postoji i ideja automobila, svih posebnih odlika lišena opća forma automobila, i ona nije ništa manje stvarna. Oni bi rekli da se u rečenici ”Auto moga prijatelja je plave boje” izraz ”auto moga prijatelja” odnosi na stvarni materijalni objekt. No isto tako postoji objekt na koji se odnosi izraz ”auto” u rečenici ”Auto mora biti pouzdan”, a taj objekt je ideja ili univerzalija. Taj objekt nije materijalan poput prijateljeva auta, nije stvaran na isti način, ali jest stvaran.

Jedan tipični moderni realist bi rekao da postoje elementi stvarnosti na koje se odnose teorijski termini koji označavaju osjetilima načelno nedostupna bića (poput ”biološke vrste” ili ”elektrona”). Nominalisti su smatrali da uistinu postoje samo pojedinačni predmeti, a ne i univerzalije. Po njihovom mišljenju one su puke riječi kojima označavamo sve predmete neke vrste zajedno, a ne neki posebni nematerijalni objekti. Oni bi rekli da postoje samo pojedinačni automobili te da se riječ ”auto” u rečenici ”Auto mora biti pouzdan” odnosi na bilo koji ili svaki od postojećih fizičkih automobila. Vidimo da su nominalisti univerzalije smatrali nekom vrstom razgovornog pomagala. (Srđan Lelas & Tihomir Vukelja)

[Dizajn auta kojega još nije izrađen nijedan primjerak već ima neka svojstva poput aerodinamičnosti, ekonomičnosti, itd. Dakle, ima neku realnost i prije nego je izrađen i jedan pojedinačni auto. Još važnije, neki urođenik koji prvi put vidi bilo koji auto ne vidi pojedinačni auto, nego možda neko čudovište. Bez općeg pojma auta nema nijednog pojedinačnog auta. Kako bi postojanje nečeg realnog (određenog pojedinačnog auta) moglo ovisiti o nečemu što ne postoji (opći pojam auta)? Bez općih pojmova ima tek nečeg neodređenog, nikakvih pojedinačnih auta. Bez matematičkih formula koje opisuju opći pojam ”elektron” ne bi nikad bilo (”za nas”, a za koga drugog?) nekog pojedinačnog elektrona. Prirodni zakoni u vidu matematičkih formula nisu manje realni od pojedinačnih stvari.]

Stoga sam zauzeo stanovište da je neka fizikalna teorija tek matematički model koji rabimo pri opisu rezultata promatranja. Neka teorija je dobra ako je lijep model, ako opisuje širok raspon promatranja i ako pretkazuje rezultate budućih promatranja. Izvan toga nema smisla pitati odgovara li ona stvarnosti jer mi ne znamo kakva je stvarnost neovisna o teoriji. …

Nije dobro pozivanje na stvarnost budući da nemamo neki neovisan pojam stvarnosti. …

Prema mojemu mišljenju, neizrečeno vjerovanje u neku stvarnost je nevidiljivi uzrok poteškoća što ih glede kvantne mehanike i načela neodređenosti imaju filosofi znanosti.
(Stephen Hawking)

[No, ako nema smisla govoriti o stvarnosti izvan i prije teorije, onda nema smisla govoriti o stvarnosti prije teoretičara i neovisno o njima. Ako nema smisla govoriti o stvarnosti prije i bez teoretičara, kako ima smisla govoriti o kosmologiji, i primjenjivati teoretske modele na stvarnost koja prethodi Zemlji, životu, ljudima i teoretičarima? A Hawking je prodao priličan broj knjiga čineći upravo to.  

Drugim riječima, čini mi se da Hawking dok govori o kosmologiji ima realističko stajalište, a kad govori o epistemologiji, onda zauzima neko instrumentalističko stajalište. Ili, da parafraziram H. Bergsona, najprije s gordom skromnošću priznaje da govor o stvarnosti prije teorijskih modela nema smisla, da bi potom, pod izgovorom da ne govori o stvarnosti, stvarno govorio o svemiru ne obazirući se na nedosljednost.]

Nominalisti nas neprestano podsjećaju da su ljudske riječi, kategorije, pojmovi, i teorije svi proizvedeni ljudskim umom, no imaju tendenciju poprimiti vlastiti život, kao da postoje i izvan naših umova. Stvarima dajemo imena (nomen), koja ovise o ljudskim konvencijama i prigodnostima; no to ne znači da se ona odnose na stvari koje imaju neko neovisno, objektivno postojanje. Stvari koje označujemo kao konje, primjerice, mogu doista podsjećati jedna na drugu u nekim relevantnim pogledima; no kažemo li da forma konja postoji izvan naših umova, kao i u njima, činimo nepotrebno udvostručenje. To je načelo čuvene Occamove britve, koju je izumio engleski nominalist iz četrnaestog stoljeća, William od Occama. Tom britvom se naprosto odsijecaju platoničke Ideje i aristotelovske Forme…

Ta filosofska tradicija … u svojim pozitivističkim i empirističkim oblicima nastavlja vladati akademskom filosofijom u zemljama engleskog govornog područja. Taj savez nominalizma i materijalizma vodi poznatom nauku da pojmovi, imena, i ideje postoje samo u našim umovima, no, istodobno su naši umovi tek vidovi materijalnih zbivanja u našim tijelima i načelno su naposljetku objašnjivi putem tvari u gibanju… Sklop materijalizma i nominalizma je neizbježno paradoksalan … jer se bilo kada nominalistička kritika može primijeniti na čestice i samu tvar. I to su riječi i pojmovi u ljudskim umovima, i zašto bi trebali imati više realnosti ili objektivnog postojanja nego li bilo koje druge kategorije ili pojmovi? (Rupert Sheldrake)

Literatura:

  1. Boran Berčić, Zašto 2+2=4?, 2005.
  2. James Robert Brown, Smoke and Mirrors, 1994., str. 31., preveo: ja
  3. Srđan Lelas & Tihomir Vukelja, Filozofija znanosti, 1996., str.?
  4. Stephen Hawking, Budućnost svemira, ??
  5. Rupert Sheldrake, Presence of the Past, 1995., str. 59.-60., preveo: ja
Oglasi

Jedna misao o “(anti)realizam?

  1. Sosir a posle filozofi razlike (Hajdeger, Derida, Delez, idr.) stoje potpuno na suprotnoj strani. Preporučujem Sosirovu knjigu “Opšta lingvistika” u izdanju Nolita. Da bi nešto postojalo apstahovano od samog predmeta nije nužno da postoji neka ideja ili neki identitet, nego prema Sosiru samo razlika. Odnosno načelo razlike, diferencijacije nam govori kako da RAZLIKUJEMO auto od čudovišta ali nam ne govori šta je samo auto ili čudovište u supstancijalnom smislu. Jedan znak nije određen na osnovu sadžaja, identiteta nego spram drugih znakova unutar jezičkog sistema, a to onda znači nesupstancijalno, samo negativno. I to je onda sasvim dovoljno da razumemo svet oko nas i da se krećemo u njemu bez “pojma auta” ili “pojma čudovišta”. To bi ukratko otprilike bilo to u pogledu ove teme, po sećanju izlažem Sosira. I meni se čini sasvim suvislo objašnjenje koje onda ne upada u aporije spora o univerzalijama ili sličnog spora, mada sigurno da sa druge strane otvara drugo problemsko polje.

    Sviđa mi se

  2. Saussurea nisam ništa čitao, Derridu ništa ne razumijem, Deleuzea razumijem kad objašnjava Platona ali nimalo kad objašnjava svoju protivpoziciju. Utoliko je vjerojatno da krivo razumijem ovo što si dalje napisao, ali evo kako razumijem…

    Ne razumijem kako ćemo razlikovati auto od čudovišta bez da istodobno primjećujemo stanovitu jednakost ovoga tu auta i onoga tamo auta, odnosno ovoga tu čudovišta i onoga tamo čudovišta. Ta razlika bez identiteta mi je potpuna misterija (to čitah kod Deleuzea, mislim i kod Derride – kao što rekoh, ništa nisam razumio). Kao što kažeš, naravno da pojmovi imaju smisla samo u međusobnim odnosima (pa valjda i identitet, razlika, sličnost,…) – to i ja kažem: pojam elektron ima smisla samo u sklopu čitave teorije. Ali iz toga nimalo ne proizlazi da je teorija konvencionalna.

    S tim da pojam nije apstahiran od predmeta, nego ”nema stvari gdje nema riječi”. Bez pojma auta nema pojedinačnog auta – to je jasno jer se radi o artefaktu, pa je pojam svakako prethodio prvom takvom predmetu. Ali, nema ni čuvdovišta bez pojma čudovišta, nema elektrona bez pojma elektrona. Ima li ovih tu opipljivih stvari oko mene? Za Huxleya u onom ulomku kojega stalno navodim, o meskalinskom iskustvu, nema stolice kad je narkotički isključeno poimanje naspram percepciji. Ima nečega, ali to nije neko određeno nešto, u tom smislu nije predmet. Ima nekog ne-još-određenog dojma, iz kojega možda ekspliciramo predmete-pojmove.

    Dakle, ne radi se o udvostručenju tipa ”imamo pojedinačna auta, pa apstrahiramo pojam auta, i onda tvrdimo da je i taj pojam realan”. Tako izgleda bez onog ”rastakanja konkretnosti” na kojega stavljam naglasak. Nego, bez pojma auta nema pojedinačnih auta, bez riječi nema stvari – utoliko pojmovi ne mogu biti manje stvarni od predmeta.

    Sviđa mi se

  3. Prema Sosiru znak je arbitraran i to je sigurno ono za šta bih stao ali kada se prihvati onda postaje merodavan. I ne vidim kako bi moglo biti drugačije.
    Ne vidim zašto nam je potrebna jednakost a i retka su iskustva u kojima smo u odnosima jednakosti. Pre je reč o tome da se na osnovu kriterijuma razlikovanja vrši neka podela. I onda kada je već sprovedeno razlikovanje onda se naknadno može govoriti o nekim aproksimacijama ili o porodičnoj sličnosti, kako piše Vitgenštajn. Ne vidim zašto bi nam trebale ideje, predstave za to. Sam Hajdeger to objašnjava kada piše o svetu – ne treba mi ideja, predstava da bih rukovao čekićem. Ne treba mi ideja čekića da bih znao da pristupim čekiću i da zakucavam ekser. Ovi analitički, teorijski, binarni pristupi čine mi se nekako suviše rigidnim i isključivim. Ili-ili. Mislim da je pored ostaloga u tome neka pozitivna strana fenomenologije i njenog pokliča “Ka samim stvarima!”. Mislim da je potrebno vratiti se tome kako se te stvari pokazuju u živom iskustvu a ne u nekoj analitičkoj skolastici.
    Ovde u tom izvođenju dokaza u poslednjem pasusu čini mi se da skačeš sa jedne na drugu ravan. Prvo govoriš o pojmu pa onda o reči. Pojam i reč nisu isto, taj skok je neopravdan. Stvari mi se čine ponekad komplikovanije a ponekad jednostavnije. Ne vidim zašto bi morao da postoji pojam da bi nešto postojalo. Dovoljno je da nešto raspoznajemo kao takvo ali ne moramo da znamo njegov pojam. Sa druge strane nije moguće ni izjednačavati stvari prema njihovom poreklu, takvu podelu je još sam Aristotel izvršio u 6. knjizi Nikomahove etike, mada je pitanje koliko je se držao u analizama. A ti ovde mešaš različite oblasti, ono što je prirodno i artificijelno. A sa druge strane mislim da je prihvatljivo preneti analizu čekićanja i na nastanak auta. Onome ko pravi auto nije potreban pojam da bi znao da pravi auto niti je onome ko izumeva auto potreban pojam auta već on to naprosto radi, kao što radnik čekića čekićem.

    Sviđa mi se

  4. Što se tiče ovoga da li stvari u nama ili su po sebi, to je, čini mi se zabluda novovekovne filozofije. Pitanje polazi od subjekt-objekt premise i onda se pita o tome. Jednostavno nije reč o tome da je stvari postoje na način objekta, a ovde je onda i subjekt renderovan na način objekta. Tek kada se ove stvari ovako shvate, pa se desi ovakva podela, onda je moguće i ovakvo pitanje “Da li su stvari po objektu ili po subjektu?”.

    Sviđa mi se

  5. I dalje ne razumijem tu ”podjelu na osnovu razlikovanja” a koja ne implicira neku jednakost. Imaš hrpu stvari; ako ih samo dijeliš onda imaš samo ”ovo nije ono” ”nije ni ono” ”nije ni ono”…, i tako u beskraj. (Mada zapravo teško možeš reći i ”ovo” i ”nije” i ”ono” bez neke jednakosti.) Da bi mogao ikako govoriti moraš imati i neku sličnost (ovo je kao ono pa mogu istu riječ koristiti u oba slučaja). Ako imaš samo razlike, onda ostaje šutnja, uz eventualno odrečno odmahivanje glavom (mada je i to odmahivanje upitno u tome slučaju).

    Ali sličnost ne prethodi-omogućuje samo govor, nego i ovo s čekićem. Da bih znao kada upotrijebiti čekić a kada pilu moram prepoznati sličnost (”jednakost”) između ove sad situacije i one ranije kad mi je pila bila korisna. Istina je da je to prepoznavanje implicitno u postupcima a nipošto ne mora biti tako da majstor stane pa kaže sam sebi ”treba mi pila jer je ovo kao ono prije kad mi je pila bila od koristi”. Dakle, ne mora imati eksplicitno to pred sobom. Ali, ako ga šegrt pita ”zašto sad pila”, on će odgovoriti nešto u tom smislu: ”zato što je ovo kao ono prije kad mi je pila bila od koristi”. I to nije naknadno izmišljanje, nego objašnjenje onoga što zapravo radi. Dakle, to ”ovo je kao ono” omogućuje (doista, prethodi) ne samo govoru, nego i priručnosti.

    Ako mi ne treba eksplicitni pojam čekića da bih čekićao, ipak, trebam imati u vidu (!) ono što (!) hoću napraviti tim čekićem da bih to napravio. Iz nekog ”naprosto čekićanja” neće proizaći ništa suvislo, nikakvo ”nešto”, tek možda onaj neodređeni kaos koji prethodi ”riječi”.

    Sviđa mi se

  6. Delimičan odgovor a na ono što je izostalo, čemu se nisam posvetio, vratiću se posle, sada nemam vremena.

    U redu. Mesto oko koga se ne slažemo jeste pitanje ideja. Ne vidim zašto bi ideje trebale da postoje i da prethode čekićanju. Niko ne čekića naprosto, ali to ne znači da postoje ideje koje pethode nekom naprosto čekićanju, gde su ideje odvojene od čekićanja i onda da bih pokazao smisao čekićanja koje je izolovano od ideja, moraš da uključiš ideju da bih objasnio čekićanje. Mislim da se tu naprosto stvari izokreću. A izokretenje se vrši tako da na osnovu onoga samog što jeste neka radnja, čekićanje, pretpostavlja se da postoje neke ideje pre same radnje i nezavisno od radnje i onda se stvari potpuno izokreću naglavce pa se onda čini da ideje prethode samim radnjama i onda se javljaju aporije koje proizlaze iz toga.
    To što neka radnja, čekićanje, ima smisao, značenje, ne proizlazi da postoje neke ideje koje prethode tome. Ja bih pristao ovde na objašnjenje putem termina telesne intencionalnosti, koju koristi i Merlo-Ponti u Fenomenologiji percepcije.
    Naprosto ne vidim nikakvo opravdanje na skok ka ravni ideja. Sa druge strane pitanje je šta se gubi a šta se dobija sa jednom takvom strategijom. Šta hoće onaj koji to hoće?

    Sviđa mi se

    • To ”samo ono što jeste neka radnja” je ”ideja” te radnje. Dakle, to je implicitno u radnji i ne radi se o udvajanju. Sporno je to ”postojanje prije”. Recimo da imamo radnje A, B, C, D, …, P. I da se izvode tim redom. I da ustanovimo da su radnje C, F, K i P u određenom smislu jednake (taj smisao u kome su jednake nazovimo ”idejom” – ”ideje” su jedinjenja mnoštva). I da ta jednakost čini barem dio ”samog onoga što neka radnja jeste”. Ta jednakost, jednom ustanovljena, nadalje je neovisna o pojedinim radnjama tog tipa. Jer, mogla bi se naknadno učiniti još i neka radnja S, koja nije C, F, K i P, a koja je u tom određenom smislu jednaka sa C, F, K i P. Tada ta jednakost i prethodi radnji S, i neovisna je o radnji S.

      U ogromnoj većini onoga što radimo, ili što spoznajemo, imamo tu situaciju: to što radimo ili to što spoznajemo jednako je u nekom smislu nečemu o čemu već imamo pojma, i ta jednakost utoliko prethodi tome što radimo ili spoznajemo, i neovisna je o tome. (U spoznavanju ta jednakost postaje eksplicitna, u radnji ne mora biti.) Nekad se možda dogodi nešto posve unikatno, i za to vrijedi individuum est ineffabile. Što kad se nešto dogodi prvi put? Tad je unikatno. To se može nekako nazvati, ali o tome zapravo nemamo pojma. Što kad se dogodi drugi put? Tad se može uspostaviti ona jednakost, i ona je nadalje neovisna o svim budućim radnjama na koje se odnosi.

      ” Sa druge strane pitanje je šta se gubi a šta se dobija sa jednom takvom strategijom. Šta hoće onaj koji to hoće?” Ne znam što bi se gubilo. To je naprosto uvjet toga da nešto (eksplicitno) znamo. Ako nema ”ideja” nema eksplicitnog znanja – znanje ima oblik ”ovo tu je kao ono tamo”. Šta hoće onaj koji to hoće? Hoće znati.

      Sviđa mi se

    • Kažeš ”Ja bih pristao ovde na objašnjenje putem termina telesne intencionalnosti, koju koristi i Merlo-Ponti u Fenomenologiji percepcije.” Ali, kako meni izgleda, pristajanje na bilo koje objašnjenje je pristanak na realističko objašnjenje. Npr. pristaneš na neko objašnjenje tipa ”agent A (što god to bilo – tijelo, društvo, apriorne strukture percepcije, mašta, što god) učitava neka objašnjenja, zanemarujući pritom neki aspekt B i prenaglašavajući aspekt C zbog kojeg mu se čini da D”. Zar time ne želiš reći da je ta struktura ”A zanemaruje B, prenaglašava C pa mu se čini da D” (ili koja god bila struktura toga objašnjenja) ono što se zapravo događa? Zar ne uzimaš tu strukturu kao realnu, koju si ti naprosto opisao, ili si na nju naprosto pristao, ali koja faktički prethodi tvom objašnjavanju? Zar to nije značenje riječi ”objasniti”? Svako objašnjenje, kako se meni čini, implicira to da je ono realističko objašnjenje, da ono objašnjava ono što jest, da su objašnjenje i ono objašnjeno u nekom odnosu koji nije naprosto izmišljen od objašnjavača.

      Čini mi se da je antirealist u lose-lose situaciji (ili prihvaća realizam, ili objasni u čemu je realistov propust, ali onda je to objašnjenje nužno shvatiti realistički da bi bilo smisleno). Fakat mi je nerazumljiv anti-realizam. 😮

      Sviđa mi se

  7. Mislim da jednostavno totalizuješ koncept realizma i onda svaki pristup supsumiraš pod njega. Ako je svako objašnjenje realističko onda sam tvoj koncept realizma gubi smisao. Ili po Poperu, to je naprosto metafizički koncept jer ga je nemoguće osporiti, jer šta god da se desi pripisuje se realizmu, kao njegov primer sa Frojdom i psihoanalizom.

    Sviđa mi se

    • Pa da, to i Platon kaže, da su ideje nužne pretpostavke bez kojih nema mišljenja ni suvislog govorenja. Koncept nužne pretpostavke izgleda čudno, i pretpostavljam da je ”metafizički” u tome smislu, ali mislim da je nužan (kao pretpostavka 😀 mogućnosti objašnjenja).

      Naravno, ne mislim da realizam podrazumijeva da je sve podjednako realno. Neke su stvari više konvencionalne od drugih – npr. (moj omiljeni primjer) čini mi se da je očito kako je odabir ekvatora kao nulte paralele vrlo malo stvar konvencije (koliko vidim, ni jedna druga paralela nije osobita u tom smislu da nema simetrični par, kao što ni samo nula nema neki minus nula); a odabir Greenwichkog meridijana kao nultog je puno više stvar konvencije. Odnosno, opet realistički možemo za Greenwich reći da je stvar političke/povijesne realnosti, ali jasno je da je to drugačiji tip realnosti od one koja određuje da je ekvator nulta paralela (naime, potrebuje drugačiju vrstu objašnjenja). Moj problem s antirealistima je to što, koliko vidim, odbijaju tu vrstu ne-konvencionalne razlike, i svaki aspekt realnosti podjednako nastoje svesti na neku povijesnu-kulturalnu-socijalnu uvjetovanost, ili u boljem slučaju na uvjetovanost ustrojstvom našeg jezika ili naših perceptivnih i misaonih sposobnosti. Dakle, naglasak je na ”svaki podjednako” – jer ako nisu svi podjednako uvjetovani, onda ima nečega što čini razliku, odnosno, neke neuvjetovane realnosti.

      Sviđa mi se

      • Odnosno, meni kao jedini dosljedni antirealist (za koga znam) izgleda ne neki sofist, ne neki nominalist, ne neki idealist, ne neki postmodernist, nego samo Buddha. Jer on kaže ”nije da jest, nije da nije, nije da jest i nije, nije da niti jest niti nije”. Drugim riječima, svako mišljenje i govorenje pretpostavlja realnost, stoga treba odustati od mišljenja i govorenja, i vježbati njihovo utrnuće. Ništa drugo.

        Sviđa mi se

  8. Da, pretpostavke uvek postoje ali ti si tvrdio da je svaki koncept realisticki a to su ipak razlicite stvari. I krajnost ovog realistickog totalitarizma jeste neka vrsta dogmatizma.

    Sviđa mi se

    • Da, pa tvrdim i dalje da svaki pretendira biti realistički, opisati u nekom aspektu ono što se zapravo-stvarno zbiva.

      Odnosno, meni kao jedini dosljedni antirealist (za koga znam) izgleda ne neki sofist, ne neki nominalist, ne neki idealist, ne neki postmodernist, nego samo Buddha. Jer on kaže ”nije da jest, nije da nije, nije da jest i nije, nije da niti jest niti nije”. Drugim riječima, odustani od svakog mišljenja-govorenja jer svako mišljenje i govorenje pretpostavlja realnost. Stoga treba odustati od mišljenja i govorenja, i vježbati njihovo utrnuće. Ništa drugo. (Ali to nije moj put.)

      Sviđa mi se

      • Da, ali samo pod pretpostavkom da se stvarnost objašnjava pod ontološkom paradigmom i da je to relevantana način objašnjenja. Ali postoje i druge paradigme osim ontološke u objašnjenju stvarnosti. H. Šnedelbah u jednom tekstu govori o tri u tradiciji filozofije – ontološkoj, mentalističkoj i lingvističkoj paradigmi. Mada možda bi mogli govoriti i o nekim drugim u novije vreme.

        Sviđa mi se

        • Dobro, ne stižem sad provjeriti referencu, ali pretpostavljam da razumijem na što se odnose te ”paradigme”. Svakako, valja priznati da je sve s čime se ovako ili onako susrećemo mentalno; da sve o čemu možemo raspravljati i graditi objašnjenja spada u jezik; i ako među ove druge paradigme koje spominješ spada i neka ”povijesna”, nema druge nego priznati da se sve iskustvo odvija u povijesti. Ipak, barem meni koji sam valjda zapeo u toj ”ontološkoj paradigmi” čine se neizbježnima neka pitanja koja se preskaču pođe li se od tih drugih paradigmi. Na primjer: koji je odnos mentalnoga i onoga što valjda postoji i neovisno o nama; koji je odnos jezika i ne-jezičnih iskustava; kako to da se u povijesti pojavljuju i matematika ili logika ili prirodni zakoni koji su, kako se barem čini, bitno izvanvremenski; itd. Utoliko što barem priznaje neizbježnost takvih pitanja, ako već i ne nudi jasne odgovore, ”ontološka paradigma” je barem meni jedina zanimljiva.

          Sviđa mi se

  9. Šnedelbahov tekst je na nemačkom, mislim da nema prevoda (Nalazi se u E. Martens; H. Schnädelbach (Hg.) Philosophie. Ein Grundkurs 2 Bände (7. Auflage), Hamburg: Rowohlt 2003). Preuzima kunovski pojam paradigme i primenjuje ga na filozofiju. Nesporno je da biraš i da svako tendira prema određenom pristupu. Ali svaka paradigma (i onako kako Kun koristi ovaj pojam) ima svoje mogućnosti i ograničenja. Stoga mislim da je upravo u tome razlog zašto ti se neke stvari ne mogu pokazati, zašto su ti nepristupačne, neplauzibilne. Ovde je to konkretno antirealizam. Onako kako ja mislim, nije problem naginjanja prema određenoj tendenciji, nego mi je više pitanje za šta me tendiranje prema određenoj paradigmi otvara, u šta me uključuje a od čega me isključuje. Odnosno kakve su posledice “kvaziizbora” jedne od paradigmi a to nije baš transparentno, pogotovo ako stvar stoji tako da nas sama paradigma ograničava za jedno takvo viđenje. Moglo bi se reći da se iz nje (tj. paradigme) ne može misliti njena sopstvena granica, možda upravo zato jer paradigma sama ima karakter granice.

    Sviđa mi se

    • Dobro, ali promislimo malo i tu poziciju s koje se vidi da ima različitih paradigmi. Je li i to neka paradigma? A koja? Meni se čini upravo ona koja hoće misliti granice i (ne)sumjerljivost svih drugih paradigmi. A kako bi se ta nazvala? 🙂

      Sviđa mi se

      • Nije nužno da to bude paradigma. On to navodi kao grubu tipologiju. Može se iz samih tekstova videti da različiti filozofi govore o različitim stvarima a i nekada se jednostavno vidi da je nešto prekratko da objasni nešto. Mada sa druge strane može se i ta paradigma nazvati nekako, mada ne vidim nužnost u tome. Ali znam kako bi se nazvala nasilno podvođenje svega pod jedno, kao isključenje drugog, zvalo bi se totalitarizam. I to je paradigmatično za ratno stanje, mobilizaciju isl.

        Sviđa mi se

      • Znimljivo da negde na blogu imam mogućnost da odgovorim a negde ne. : ) Ne znam je l’ to do moderacije ili je do samog bloga. Bilo kako bilo ovde sam mislio na poseban mehanizam izjednačavanja, supsumiranja koji je jednak totalitarizmu da li teorijskom, političkom ili vojnom. Što se tiče ovih primera – prijateljstvo, ljubav. Opet je tu moguće udvojiti. To je kao ona anegdota sa Hegelom i njegovom ženom. Ipak u prijateljstvu ili ljubavi niko nisu članovi svedeni na jedno, supsumirani pod jedno, odnosno ako tako jeste onda se uvek predstavlja jedan interes kao zajednički interes, jedno mišljenje kao zajedničko mišljenje a onda se tu upravo dolazi u situacije kada prvi prelazi i preko onoga drugog i da tvrdi da poznavanje tog drugog. Jednostavno razliku je nemoguće odstraniti a mislim da je lepo Agamben pokazao logor kao realni prostor ovakve političke ontologije. Kao jedna politika aseptizacije ili uklanjanja razlike. Sa druge strane i porodično nasilje u klasičnim, famoznim pričama u kojima “roditelji znaju šta je najbolje za njhovu decu”.

        Sviđa mi se

        • Zanimljivo da negde na blogu imam mogućnost da odgovorim a negde ne. : ) Ne znam je l’ to do moderacije ili je do samog bloga.

          Ne znam o čemu se radi, gdje nisi mogao odgovoriti? Naravno da želim da odgovoriš gdje god hoćeš.

          Sviđa mi se

      • Što se tiče ovih primera – prijateljstvo, ljubav. Opet je tu moguće udvojiti. To je kao ona anegdota sa Hegelom i njegovom ženom. Ipak u prijateljstvu ili ljubavi niko nisu članovi svedeni na jedno, supsumirani pod jedno…

        Mislim da jesu, naime upravo u onoj mjeri koliko jesu prijatelji, ljubavnici, supružnici. Naravno, svatko od njih je osim toga još i nešto drugo, i jasno je da to drugo nije supsumirano pod ono jedinstvo (nego, možda, pod neko drugo). Dakle, ja sam sam istodobno i jednost i drugost od onih s kojima sam za-jedno. Npr. time što sam muž sudjelujem u nekom jedinstvu, a time što sam prijatelj u drugome jedinstvu. Nijedno od njih nije u potpunosti ono što ja jesam.

        Jednostavno razliku je nemoguće odstraniti…

        Naravno, i ne treba.

        Sa druge strane i porodično nasilje u klasičnim, famoznim pričama u kojima “roditelji znaju šta je najbolje za njhovu decu”.

        Mislim da je omjer ljubavi i nasilja u porodicama u prosjeku višestruko na strani onog prvoga. Također, mislim da je višestruko češće da roditelji bolje znaju što je dobro za njihovu djecu od same djece (što se, naravno, u idealnom slučaju smanjuje s odrastanjem, pa bi s punoljetnošću taj omjer trebao biti na strani ”djeteta”). A mislim da češće (naravno, ne uvijek) bolje znaju i od institucija što je dobro za njihovu djecu.

        Sviđa mi se

  10. Na jednom drugom postu sam napisao u komentaru problem metafizičkog idealizma i realizma, pa citiram ovdje:

    Metafizički realizam se sastoji od tri jednostavne propozicije:
    1. Svijet se sastoji od ograničenog skupa o umu neovisnih stvari.
    2. Postoji jedan istiniti i potpun opis toga kakav svijet zaista jest.
    3. Istinitost uključuje neku vrstu korespondencije (između propozicija i činjenica).

    No, nasuprot ovakvom realizmu upućuje se proturealistički prigovor sljedećeg tipa:

    1. “Dakle, mi vidimo one stvari koje si Ti stvorio zato jer jesu, ali one jesu zato jer ih Ti vidiš” (Augustin u Ispovijestima, po čemu ispada da je solipsizam na djelu kako god okrenemo 🙂 )
    2. Postojati (esse) znači biti opažen (esse est percipi) – Berkeley.

    Srž proturealizma, tj. ovakvih i sličnih prigovora realizmu sastoji se prema mišljenju N. Reschera u sljedećoj poteškoći: “Možda najjači argument u prilog idealizma jest taj da je svaka karakterizacija onog stvarnoga koju možemo smisliti ovisna o tome da je i sama umski konstruirana; naš jedini pristup informaciji o tome što je stvarno zbiva se posredovanjem našeg uma.”

    Dakle, problem je, ako ne i paradoks, vrlo jednostavan: sve spoznatljivo mora biti o umu spoznavatelja ovisno e kako bi bilo spoznatljivo (ili de facto spoznato), tj. sve što je de facto spoznato kao neovisnu o umu spoznavatelja (npr. da zid iza vaših leđa postoji i kada ga ne gledate) mora biti ovisno o umu tog spoznavatelja e kako bi bilo spoznato kao neovisno od tog istog uma. To je samo jedan primjer teškog ontološkog problema kojeg nije lako rješiti.

    Sviđa mi se

    • Metafizički realizam se sastoji od tri jednostavne propozicije:
      1. Svijet se sastoji od ograničenog skupa o umu neovisnih stvari.
      2. Postoji jedan istiniti i potpun opis toga kakav svijet zaista jest.
      3. Istinitost uključuje neku vrstu korespondencije (između propozicija i činjenica).

      Valjda sam ja neki loš metafizički realist, jer mi je ovo tek dijelom prihvatljivo. Evo u kojem smislu:

      Ad. 1. Pretpostavljam da je ovdje ”um” više u descartesovskom nego aristotelovskom smislu, dakle u smislu svijesti. Ja bih rekao da se sastoji od neograničenog skupa stvari od kojih su neke neovisne o svijesti.

      Ad. 2. Ne postoji nijedan potpuni opis svijeta. Čini mi se da ne postoji nijedan potpuni opis bilo koje stvari (osim nekih matematičkih predmeta, i slično). Zahtjev sa američkih suđenja – ”truth, whole truth and nothing but the truth” – ostvariv je u trećem ali nije u drugom dijelu. Nitko ne može reći potpunu istinu o bilo čemu (opet, uz onu ogradu o matematičkim predmetima i sl.).
      Čak niti Bog ne bi imao potpun opis svijeta, jer je vrijeme realno, i sloboda izbora je realna, i Bog ne bi mogao znati što će se dogoditi (mada bi znao sve što se može dogoditi – znao bi sve mogućnosti ali ne bi znao koja od njih će biti slobodno odabrana i stoga ozbiljena).

      Ad. 3. ”Neku vrstu”, to da. Ko-respond-encije, dakle, međusobnog od-govaranja, raz-govaranja. Ako se u ”korespodenciji” radi o zahtjevu za nekim pasivnim odslikavanjam, to ne vjerujem.

      Sviđa mi se

      • To je jedna od interpretacija ili opisa koje su mi se činile zanimljive u pogledu ove problematike, no svakako nije jedina. Recimo, zanimljivo je to da prema prof. Berčiću definicija realizma koja se koristi danas u svjetskoj literaturi još 1934. god. dao naš Stjepan Zimmermann u “Temeljima filozofije” gdje piše: “Realisti uče 1. da egzistira o našoj svijesti neovisni (realni) svijet, i 2. da ga možemo upoznati.”

        Ad. 1. Pa, ako želimo biti načisto s elementarnim pojmovima, a kako ne bismo imali zbrku i daljnji larpurlartizam bez jasno postavljenih stvari, možemo ih analizirati. Mogli bi najprije pitati što to uopće znači “svijet”!? Je li svijet doista skup (ograničenih?) stvari, ili je tek podskup nekog većeg skupa? Ako je on podskup nekog većeg skupa, onda je taj skup ograničen jer postoji nadskup, a nadskup nekog skupa je onaj skup koji ima više elemenata (stvari, predmeta) u sebi. Tada bi svijet bio jedna od stvari obuhvaćena univerzalnim kvantifikatorom (Sve), a ne skup svih stvari. Druga stvar koja se ovdje nameće jest to da prva propozicija govori o “skupu”, dakle govori logički, a netko bi mogao prigovoriti kako stavovi logike (kao i matematike) mogu biti neovisni o konstituciji svijeta. A može li se svijet shvatiti i kao kontinuum, prostor-vrijeme unutar kojeg se nalaze pojedinačni predmeti kao planete, mjeseci, Sunce, magle isl.!? Mogao bi se, dakle, složiti da ova prva propozicija ostaje nejasnom ukoliko nismo čisto s ovim pojmovima. No, što se tiče ovoga da su stvari “neovisne o svijesti”, bojim se da tu upadamo u zamku jedne, nazovi suptilne, cirkularnosti a što je izraženo,opisano u posljednjim riiječima moga komentara gore. I tu se može postaviti zanimljivo pitanje: da li bi stvari postojale neovisno od nas i onda kada nas nebi uopće bilo? Od čega bi, naime, one mogle biti neovisne? Kako mogu biti neovisne od onoga što ne postoji? No čak i ako jesu neovisne, ipak do spoznaje “da su stvari neovisne” ne možeš doći drugačije doli sa samom sviješću. Već sam Heisenbergov princip neodređenosti govori da eksperimentator mijenja predmet eksperimenta i time nikada ne može spoznati Istinu predmeta sve dok ne uključi i sebe.

        Ad. 2. Isto kao i za prvu propoziciju, možemo pitati što to uopće znači “potpuni opis svijeta”!? Što taj potpuni opis svijeta u sebe uključuje!? Uključuje li on, recimo, opis svijeta (ili onoga što postoji, nekog fenomena ili više njih) i iz perspektive umjetnosti, i iz perspektive znanosti, i iz perspektive filozofije? Jer i umjetnost, i znanost i filozofija mogu doći do jedne te iste istine na različite (svoje) načine. Može li se uopće pristupiti onome što se želi spoznati na ne-opisivački, ne-narativni ili ne-deskriptivni način? Ili je, heideggerijanski rečeno, uvijek već na ovaj ili onaj način prisutno tumačenje – hermeneutika (lat. hermes)!? Što to znači “poptuna istina o svemu”? Ovo me malo podsjeća na ono pučko mistificiranje pojma istine, a koje je zapravo nepotrebno. Etimološki istina dolazi od onoga “istota”, odnosno “jestota”, pa će zato i Aristotel jednostavno, a opet oštro reći kako je istinito ono što jest, a neistinito ono što nije. Ako kažem “zid je bijele boje”, kakva je to uopće (velika) istina!? To je puka točnost suda, pa iako zid jest bijele boje, istinito pak jest ono što je cjelina. Pod potpuni opis svijeta sigurno ne treba podrazumjevati svaki partikularni ili pojedini segment u svijetu, nego ono što stoji u temelju svega postojećega, što omogućuje manifestaciju stvarnosti, ono bitno, recimo to tako trivijalno – zupčanike i dijelove koji pokreću cijeli stroj. Recimo, inžinjeri koji stvaraju neki predmet moraju znati apsolutno sve o njemu kako bi on mogao uopće funkcionirati, moraju ga poznavati u dušu, sve njegove glavne dijelove, a kad se misli aksijalno onda se o predmetu misli u totalitetu. Nakon demantija Hesineberga, koji je rekao da je pronašao Svjetsku formulu, pojavio se fizičar Oppenheimer – otac atomske bombe – koji je uvjeravo sve oko sebe kako je svaka pomisao na pronalaženje Svjetske formule obična ljudska glupost, jer takvu formulu nije moguće pronaći radi svoje kompleksnosti. Svoje gledište argumentirao je valovima na atlanskom i pacifičkom oceanu kojih toliko da ih ni jedna formula ne može obuhvatiti niti interpretirati. Kad su se vodile polemike oko toga, može li se ili ne pronaći Svjetska formula, pojavio se jedan fizičar koji je tada jedini branio gledište da je moguće pronaći Svjetsku formulu. Taj fizičar je tada govorio, braneći svoje gledište na slijedeći način: zamislimo si polje šarenog cvijeća s beskonačnim bojama i njihovim nijansama, kao što je na primjer obilje boja ruža i zapitajmo se može li ljudski um shvatiti sve te boje u isti čas? Naravno, odgovor će biti negativan u stilu Oppenhemera, no to nije istina. U takvom polju šarenog cvijeća, kaže taj fizičar svjetla – boja, ja ću uzeti sve te boje ma koliko ih bilo i staviti ih u „lonac pameti” pomiješati ih i odmah ću od silnih boja dobiti samo jednu – bijelu. SUMA SVIH BOJA I NJIHOVIH NIJANSI MA KOLIKO IH BILO S OBZIROM NA BILO KOJU BOJU MORA BITI JEDNAKO BIJELOM.

        Uvođenje Boga oko ove problematike malo me iznenadilo, djeluje mi nepotrebno, ali shvaćam poantu. No, ne slažem se s onim tipičnim shvaćanjem kako Božja providnost ukida čovjekovu slobodu. Naime, za razliku od čovjeka koji nema božansko oko a koje može u svakom trenutku i one pojedinačne događaje imati pod sobom (čovjek, dakle, ne mora sve znati u tom smislu, no to nije ukidanje ili negiranje znanja o istini kao cjelini ako je shvatimo u smislu da vladamo temeljnim zakonima zbilje kao što je primjer s bojama), Bog jednostavno može čak i znati to da ću sutra odabrati jednu od stotinu mogućnosti koje imam tokom čitavog dana, ali to Njegovo znanja da ću baš taj i taj čin uraditi i tu i tu mogućnost izabrati ne dokida moju slobodu. Jednostavno, ne mogu vidjeti kako se tu može pukim znanjem ujedno i utjecati na moj čin!? Od kuda tebi to da Božje znanje o mome sutrašnjem izboru mogućnosti ujedno znači i njegovu intervenciju u smislu da sam determiniran!? Za mene tu uopće problema nema.

        Ad. 3. Slažem se. Nema nikakvog pasivnog odslikavanja (to smo vidjeli i sa principom neodređenosti). Haha, to me podsjeća na onu marksističku “teoriju odraza”. Poanta propozicije je da postoji neki iskaz i da postoji činjenica, realna stvar na koju on može referirati. U tom bi smislu to bilo adaequatio rei et intellectus, no tu je problematično s modalnim iskazima. Nema te činjenice ili onoga na što može referirati npr. iskaz “možda ću postati milijunaš” ili “sutra će padati kiša”. A oba iskaza mogu biti istinita već sad u ovom trenutku (logička mogućnost, logička nekontradiktornost) Čak i moja mentalna stanja, a koja su itekako činjenična, ne mogu se naprosto u tom okviru iskazati. Na što može referirati iskaz ako kažem djevojci “sanjao sam sinoć kako smo se strastveno ljubili”? Ni na što realno (u materijalnom smislu), ali ipak taj san je činjenica, sadržaj mojih snova naprosto je činjenica i dok ga ne priopćim drugima nitko neće znati što se događalo u mome mentalnom sklopu, niti je mogući referirati na to, ono tipa uprijeti prstom i reći “to ti je to”. U tom smislu adaequatio rei et intellectus čini se problematičnim i manjkavim.

        Sviđa mi se

      • “Realisti uče 1. da egzistira o našoj svijesti neovisni (realni) svijet, i 2. da ga možemo upoznati.”

        Da, to je otprilike to. ”Otprilike” jer je, slažem se, upitno može li se to nazvati ”svijetom”, ali, recimo, 1. ima nečeg što prethodi našoj svijesti, i 2. to možemo dijelom upoznati.

        Već sam Heisenbergov princip neodređenosti govori da eksperimentator mijenja predmet eksperimenta i time nikada ne može spoznati Istinu predmeta sve dok ne uključi i sebe.

        Dobro, Bohrova interpretacija je takva da to vrijedi za mikrosvijet, ali ne i za makrosvijet. Dok su objekti mikrosvijeta u tolikoj mjeri posredovani našim tehnološkim sudjelovanjem da se doista može govoriti o proizvodnji tih fenomena (naravno, ne ex nihilo, nego, kao što kaže Kožnjak pri kraju svoje knjige, slično kao što Aristotelov kipar proizvodi kip, dakle, uključujući i ‘causa materialis’), to nije nužno slučaj npr. sa pitanjem ”padaju li teže stvari brže od lakših?” Čini mi se da u tom slučaju neovisnost brzine o težini spoznajemo upravo kao neovisnu o nama (naravno, svjestan sam da smo upravo mi ti koji nešto spoznajemo kao neovisno o nama, odnosno, da bez nas nema spoznaje toga što spoznajemo kao neovisno o nama).

        Ili je, heideggerijanski rečeno, uvijek već na ovaj ili onaj način prisutno tumačenje – hermeneutika (lat. hermes)!?

        Naravno.

        Pod potpuni opis svijeta sigurno ne treba podrazumjevati svaki partikularni ili pojedini segment u svijetu, nego ono što stoji u temelju svega postojećega, što omogućuje manifestaciju stvarnosti, ono bitno, recimo to tako trivijalno – zupčanike i dijelove koji pokreću cijeli stroj. Recimo, inžinjeri koji stvaraju neki predmet moraju znati apsolutno sve o njemu kako bi on mogao uopće funkcionirati, moraju ga poznavati u dušu, sve njegove glavne dijelove, a kad se misli aksijalno onda se o predmetu misli u totalitetu.

        Ali, ključno je ovo ”bitno”, ”glavni dijelovi”, itd. Ja u ovakvim prilikama radije koristim riječ ”relevantno” nego bitno ili glavno, pa ću reći ovako: što je relevantno, a što nije, to nije nigdje u stvarima, nego je upravo u onome tko opisuje. Fizičarev i pjesnikov opis duge se razlikuju, ali ja ne vjerujem da je jedan (nekako ”po sebi”) bitniji od drugoga. Jedan je opis relevantan u jednome slučaju, drugi u drugome. Hijerarhija tih relevantnosti uspostavlja se s obzirom na neke svrhe koje konačni opisivač (implicitno ili eksplicitno) ima u vidu.

        Nakon demantija Heisenberga, koji je rekao da je pronašao Svjetsku formulu, pojavio se fizičar Oppenheimer – otac atomske bombe – koji je uvjeravao sve oko sebe kako je svaka pomisao na pronalaženje Svjetske formule obična ljudska glupost, jer takvu formulu nije moguće pronaći radi svoje kompleksnosti. … SUMA SVIH BOJA I NJIHOVIH NIJANSI MA KOLIKO IH BILO S OBZIROM NA BILO KOJU BOJU MORA BITI JEDNAKO BIJELOM.

        Pa nije teško dati svjetsku formulu. Evo jedne: U=const., gdje je U ukupna energija svemira. Ali što s njom? Za što je ona relevantna? Za nešto i jest. Ali nema formule koja bi bila relevantna za sve situacije i sve svrhe.

        Jednostavno, ne mogu vidjeti kako se tu može pukim znanjem ujedno i utjecati na moj čin!? Od kuda tebi to da Božje znanje o mome sutrašnjem izboru mogućnosti ujedno znači i njegovu intervenciju u smislu da sam determiniran!?

        Ovdje je irelevantno to što nema vanjske ”intervencije”. Ako netko zna sa 100% što ću ”izabrati”, onda to nije izbor nego privid izbora, u najboljem slučaju ”spoznata nužnost”. Nije važno intervenira li taj znalac ili ne. Izbor je stvarno izbor jedino ako postoji realna mogućnost da izaberem A ili B. Ako je vjerojatnost za bilo koga (ne nužno za onoga tko ”bira”) raspoređena tako da je A 100% a B 0% onda to nije izbor. Ako Božje znanje u tim situacijama ide sa 100%, onda tu nema realnog izbora.
        Bog jest ipak sve-znajuć u tom smislu da zna sve čega uopće ima (dakle, sve što je bilo, i sve moguće budućnosti), ali nije sve-moćan, jer slobodno biće ima moć, doslovno ex nihilo, svojim slobodnim činom učiniti da bude ozbiljena ili mogućnost A ili mogućnost B. Odnosno, Božja sve-moć je ustegnuta, postoji moć koja je neovisna o Bogu da bi bilo slobode izbora, moć izbora je prepuštena bićima. Bog, prema toj koncepciji, nije nalik Laplaceovom Geniju, nego je više nalik kvantnom fizičaru koji zna sve što se može dogoditi s kojom vjerojatnošću, ali prije čina mjerenja (odnosno ”kolapsa valne funkcije”) ne zna što se dogodilo. Trenutak ”sada”, trenutak izbora, je redukcija mnoštva mogućih budućih svjetova na jedan ozbiljeni.

        Sviđa mi se

  11. “Svakako, valja priznati da je sve s čime se ovako ili onako susrećemo mentalno; da sve o čemu možemo raspravljati i graditi objašnjenja spada u jezik; i ako među ove druge paradigme koje spominješ spada i neka ”povijesna”, nema druge nego priznati da se sve iskustvo odvija u povijesti. Ipak, barem meni koji sam valjda zapeo u toj ”ontološkoj paradigmi” čine se neizbježnima neka pitanja koja se preskaču pođe li se od tih drugih paradigmi. Na primjer: koji je odnos mentalnoga i onoga što valjda postoji i neovisno o nama; koji je odnos jezika i ne-jezičnih iskustava; kako to da se u povijesti pojavljuju i matematika ili logika ili prirodni zakoni koji su, kako se barem čini, bitno izvanvremenski; itd. Utoliko što barem priznaje neizbježnost takvih pitanja, ako već i ne nudi jasne odgovore, ”ontološka paradigma” je barem meni jedina zanimljiva.”

    Davore, slažem se s tobom 🙂 Ima tu još i zaoštrenijih pitanja i čim malo krenemo kopati neizbježno dolazimo do toga.

    Sviđa mi se

    • Taj naziv sam prihvatio od onih koji zastupaju to stajalište, nisam ga ja skovao. Meni je izgledalo baš obratno, da je to naziv koji određeni tip mišljenja sam sebi daje da bi se ogradio od nečega, da bi naglasio svoj prekid s ranijom (kako to otud valjda izgleda) autoritarnom, totalitarnom tradicijom (što je meni oduvijek izgledalo prilično pubertetski). Dakle, to ”anti-” sam razumio više u onom smislu kako sebe doživljava anti-fašizam ili a-teizam ili de-nacifikacija/de-tuđmanizacija, i tome slično.

      Sviđa mi se

      • U pravu si, postoji i ta dimenzija, ja sam to tumačio kroz logiku isključivanja drugog. Možda to baš i nije uvek tako pubertetski. Setimo se Dekarta i pokušaja njegovog radikalnog reza, zatim Ničea (gde Antihrist potpuno upada pod ovo “anti”) ali Huserla i njegoog pokliča “Ka samim stvarima!” koji takođe ponavlja taj kartezijanski (novovekovni) patos Novog početka.

        Sviđa mi se

      • Mislim na tu implikaciju da je realizam nekako totalitaran. Nije li empirija, barem u zadnjih sto godina u kojima je totalitarizam doista bio ostvarivan, pokazala obrnuto? Zar nije najniža točka nama ipak omiljenog ”nažalost najvećeg filosofa 20. stoljeća” bila ovo odbacivanje bilo kakvog realizma: “Führer, sam i samo on, naša je današnja i buduća njemačka zbilja i zakon.” Dakle, zbilja i zakon nije ništa po sebi realno, što bismo mi mogli prepoznati ili promašiti, nego su i zbilja i zakon ono što netko zapovijedi? Ali, nije li to bilo zapravo dosljedno prihvaćanje Nietzschea: ” [P]ravi filosofi su oni koji zapovijedaju i koji daju zakone. Oni kažu: ‘tako treba biti!’ Oni tek određuju čovjekovo kamo i čemu… Njihovo spoznavanje je stvaranje, njihovo stvaranje je zakonodavstvo, njihova volja za istinom je –volja za moć.” Dakle, nietzscheanski pravi filosof je onaj koji zapovijeda, ne onaj koji spoznaje. S druge strane, npr. Maximilian Kolbe ili Dietrich Bonhoffer su valjda bili vjernici u to da ”zbilja i zakon” nije nešto ”suviše ljudsko”, nego imaju izvore nezavisne od Vođe ili naroda, pa su mogli reagirati drugačije. Ali, to je ono što bi realist i očekivao – riječima J. R. Browna: ”Mi [realisti] možemo reći: ‘Mada je važilo sveopće slaganje o X, svi su bili u krivu.’ To je nešto što bi relativisti teško mogli, jer oni – za razliku od realista – poriču da ima ičega što bi nadilazilo onaj dogovor [naime konvenciju o tome što je ‘zbilja i zakon’].”

        Sviđa mi se

    • Nisam siguran da je empirija pokazala drugačije. To što je Hajdeger bio nacista mislim da nema veze sa dolaskom Hitlera na vlast. Odnosno, mislim da teško je antirealizam doveo Hitlera na vlast. To zvuči kao potpuno preterana teza i čini mi se prilično neutemeljena. Pogotovo što se Hajdegeru i Huserlu pripisuje neka varijanta direktnog realizma (recimo kod Fridmana, koga si i sam čitao), tako da ne znam kako bi to stajalo. Ne verujem da je Ničeova filozofija dovela Hitlera na vlast. Ali sa druge strane, postoji optužba da je pozitivizam u pravu ima svoju ulogu u konstituciji tog vremena, toga se sećam sa osnovnih studija. A pozitivizam upravo jeste jedna verzija realizma, možda ona sa kojom se ti ne bi složio ali ipak je tu reč o tome. Mislim da stvari predstavljaš suviše šematski i malo karikiraš relativiste, antirealiste za svoje potrebe i onda to deluje ubedljivo. A sa druge strane veliki br. filozofa bi i tvrdio da u pogledu političkog nije reč o spoznaji nego o regulativnoj upotrebi uma, u Kantovoj terminologiji.

      Sviđa mi se

      • Pa nisam ni rekao da je antirealizam doveo Hitlera na vlast, naravno. Samo hoću reći da netko tko bi vjerovao da postoje bilo kakvi općevažeći principi u tome kako se ljudi trebaju ponašati, tko ne bi te principe smatrao naprosto konvencionalnima, može (mada ne mora) imati čvrstu osnovu za otpor spram totalitarizma. Netko tko vjeruje da su ti principi tek stvar moći ili konvencije zapravo nema takvu osnovu – može se doduše protiviti iz nekih estetskih razloga, ili iz razloga što vjeruje da će neka druga strana pobijediti. Ali neki načelni razlog tipa ”to je pogrešno”, ”to je neljudski” i tome slično nema smisla, ako su načela naprosto konvencije a na djelu je neka totalitarna konvencija. Tako da se meni čini da je česta teza o nekoj inherentnoj vezi totalitarizma i nekakvog metafizičkog realizma, ili o antirealizmu kao brani spram totalitarnih pretenzija, sasvim promašena.

        Sviđa mi se

  12. Što se tiče ovoga sa odgovaranjima – jednostavno ispod nekih komentara stoji “Odgovori” dok ispod drugih nema te opcije. Što se tiče ovih primera sa prijateljstvom i ljubavi. Šta bi bila jednost tog jednog? Šta bi bilo to jedno pod koje su svedeni oni koji su u ljubavi, prijateljstvu? Ne mogu a da ne primetim da je tu reč a asimetričnim odnosima. Odnosno, oni koji učestvuju u ljubavi ili prijateljstvu svako od njih može imati potpuno drugačije razloge za učestvovanje u prijateljstvu ili potpuno drugačije razumevanje onoga šta taj odnos jeste a često to i jeste slučaj, verujem da ti je to poznato i da bi se složio sa tim. Nekada sa ljudi sjedinjuju po komplemetarnosti upravo, znači po razlici a ne po identitetu. Zar ne? Stoga mi je jako sumnjiva ovo identično jedno. 🙂

    Sviđa mi se

    • A-ha, software dopušta samo tri razine ”ugnježđivanja”, dakle komentar, odgovor, odgovor na odgovor, a kasnije samo ide dalje odgovor na odgovor (a ne i odgovor na odgovor na odgovor).

      Ne mora se jedno shvaćati u smislu identiteta. Može se raditi o nadopunjavanju, gdje se više njih međusobno upotpunjuju i čine neko jedno (npr. upravo obitelj, itd.) Ali, važno je da netko upravo sudjelovanjem u tom jednom biva formiran. Odnosno, nije tako da neki fiksni X ulazi o odnos prijateljstva ili ljubavi s nekim fiksnim Y, nego obrnuto odnos prijateljstva ili ljubavi (re)formira ono što neki X ili Y (između ostalog) jesu. (Zato su najčešća prijateljstva ona iz formativnih razdoblja života, zato se stariji ljudi (koji su često uvelike već konačno formirani) teže zaljubljuju, itd.) Dakle, sudjelovanje u prijateljstvu formira prijatelja, sudjelovanje u ljubavi formira ljubavnika.

      Sviđa mi se

      • Sa ovim bih se mogao i složiti jer je onda dolazimo do nečega što bi mogli operativno nazvati “jedinstvo razlika”. Slažem se da nas prijateljstva i ljubavi menjaju, formiraju. Radnje, prakse generalno. Poslednji sam koji bi zagovarao neki ontološki singularizam, što bi bio neoliberalizam na političkoj ravni. A ta tema filozofije i prijateljstva je svakako zanimljiva, kod Deleza u “Šta je filozofija?” ali i u Deridinim varijacijama. Delez piše da filozofija nastaje kao jedna aktivnost među prijateljima i da je to maltene conditio sine qua non filozofskog rada.

        Sviđa mi se

    • Pa ali zar ti se ne čini da je upravo ta čvrstina principa nešto što vodi u totalitarizam. Ovo je istina i to treba da se prihvati. Ako se ne dozvoli da nešto može biti i drugačije onda je to naprosto dogmatizam. Jer ako postoji nešto što zovemo istinom i ne dopuštamo da neko drugo stupi na njegovo mesto ili da ti principi budu (re)interpretirani, šta je to nego totalitarizam. Ako ćeš da mogućnost da istina bude interpretirana i da ostaje uvek otvorena za interpretaciju nazvati konvencionalizmom, ne znam kuda to vodi. Onda jedino odgovarajući predmet za jedan takav pojam istine je moguće naći u crkvi ili religiji. Mada, pitanje da li i tamo jer je po nekim autorima sumnja konstitutivna za veru, barem za hrišćansku. A ako prihvatiš otvorenost istine onda to nužno vodi u “relativizam”. Ali mislim da nema ništa pogrešno u tezi da stvarnost stoji u RELACIJI sa različitim faktorima koji je sukonstituišu.

      Sviđa mi se

      • Pa ne znači da ovaj ili onaj zna istinu i da se to ima prihvatiti. Samo da nastoji znati istinu, i nastoji se ponašati u skladu s principima. Jasno je da je u oba smisla pogrješiv. Dakle, ako postoji nešto uvjerljivije, onda će to stupiti na mjesto onoga što se ranije (pogrešno) smatralo za ispravno. Ali neće stupiti samo zato što je, eto, fora da se malo nešto mijenja. Nego upravo kao ono što je bliže istini. Nipošto nije tako da otvorenost nužno vodi u relativizam. Otvorenost vodi u traženje onoga što je doista bolje, istinitije, ljepše.

        I što, nacizam je pogrešan jer? Zato što je poražen? Zato što mi se gadi? A da nije poražen i da mi se sviđa, onda ne bi bio pogrešan? Ne, pogrešan je čak i da mi se sviđa, i čak da je pobijedio u ratu. Dakle, ima nečega što ga čini pogrešnim u srži, neovisno o odnosima moći, neovisno o tijeku povijesti. Ja to mogu spoznati ili ne, formulirati ispravno ili ne, ali toga što čini nacizam pogrešnim ima, spoznao ja to ili ne spoznao, formulirao taj princip ispravno ili ne. To je realističko uvjerenje, da to što čini nešto ispravnim a nešto drugo pogrešnim nije konvencija (a ne to da bih ja već znao istinu o ispravnosti i neispravnosti i da se tu nema što mijenjati).

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s