metoda? (ulomak iz Damir Barbarić: René Descartes)

Za razumijevanje Descartesove filozofije … od presudne je važnosti uvidjeti da je njezina pretpostavka i njezin prethodni uvjet sadržan u elementarnom Descartesovu iskustvu bitne i posvemašnje nesigurnosti u susretu i dodiru s onim nailazećim i susrećućim, s onim svim što se u životu slučuje i nekoga zapada.

[…] i imao sam uvijek skrajnju želju da shvatim kako razlikovati istinito od lažnoga, da bih bio jasan u svojim činima i da bih stupao sa sigurnošću (marcher avec accurance) u ovome životu,

iznosi on sam u Besjedi. ”Stupati sigurno”, to je i ostaje najveća i vladajuća žudnja onoga tko u životu kakav mu se prigađa vidi i nalazi samo i jedino potpunu nesigurnost, dvojbenost, protuslovnost, neizvjesnost i beskrajnu neuhvatljivu raznolikost:

Ne vidim nijednu stvar u svijetu koja bi se zadržavala i ostajala u istome stanju,

priznaje tako Descartes na jednome drugom mjestu istoga spisa.

Izbavljenje i spas iz tako iskušenog života tražit će onda Descartes u omeđenju, utemeljenju i izgradnji jednoga okružja postojanosti, sigurnosti, nedvojbenosti, neprotuslovnosti i istote, te će to ustanovljeno i ograđeno okružje nazivati ”istinom”, ponavljajući učestalo … kako svaka različitost već ukazuje na nesavršenost i neistinitost, kako o onome istinitom nema ni protuslovljenja ni dvojenje.

Upravo to utvrđeno i osigurano okružje istine ono je što hoće Descartes zasnovati i ustanoviti svojim Pravilima, nazivajući to onda još i ”ljudskom znanošću” i ”sveopćom mudrošću”. Temeljni naputak za to ustanovljenje ponajbolje je do riječi došao već u naslovu drugoga pravila:

Treba se baviti samo onim predmetima (objecta) za izvjesnu i nedvojbenu spoznaju kojih se naši duhovi (ingenia) čine dostatnima.

No znanost kakvu Descartes zatiče i posvuda oko sebe nalazi samo je po mogućnosti takva kakvu bi htio zasnovati. Ono naime što je priječi da bi doista tvorila carstvo čiste i nedvojbene istine jest njezina pretjerana vezanost uz predmete kojima se bavi. Različitost i samosvojnost pojedinih predmeta, s kojima je znanost u običnome smislu riječi tako stopljena da se Descartesu pokazuje više nekom pukom vještinom i umješnošću (ars) no pravom znanošću, čini to da srodnost i, štoviše, bitna istovjetnost svih, ma kako prividno različitih znanosti, ostaje svagda prikrivenom.

Stoga je Descartesu sve na tomu da … ”preobrati duh i njegovu pažnju” te mu dade novi smjer (odatle i riječi ”pravilo” ili ”upravljanje” u samom naslovu djela), okrećući ga od predmeta, tj. stvari, k samome znanju o njima. Tek tim preusmjerenjem i preokretom može očitim postati da

sve znanosti nisu ništa drugo do ljudska znanost, koja uvijek ostaje jedna i ista, pa ma na kolike različite predmete bila primijenjena (subjectis aplicata), i od njihove se različitosti ne mijenja više nego svjetlo sunca od raznolikosti stvari što ih osvjetljava.

Da bi, nasuprot različnosti i promjenljivosti života kao uvijek neizvjesna slučaja i prigode, uopće bilo neke sigurne ustanove istine, a to sad znači istote i jednote, mora se dakle sama znanost ustanoviti kao bitno jedna i ista pod prividom sve mnoštvenosti i različitosti. Da bi pak to mogla, mora napustiti ono na što je po naravi stvari usmjerena i upućena, svoje predmete, te istinu tražiti i nalaziti još samo u nekoj okrenutosti k sebi i u usmjerenosti na sebe samu.

To napuštanje stvari samih prava je tema nedovršenog spisa Pravila i ujedno ”tajna” sveg Descartesovog ”umijeća” (artis secretum). Kroz čitav će spis Descartes uvijek iznova ponavljati kako se stvari ne smiju razmatrati u njihovim ”samstvenim naravima” (naturas solitarias), nego ih treba međusobno uspoređivati i spoznavati jedne iz drugih, kako ”stvari valja ogledati samo utoliko ukoliko bivaju od uma doticane”, kako

drukčije valja ogledati pojedinačne stvari u odnosu na našu spoznaju, nego ako bi o njima govorili ukoliko odista i same po sebi (revera) postoje.

Tek će ovo okretanje od stvari samih i njihovo napuštanje tako očistiti duh i u željenome pravcu mu usmjeriti pažnju da mu se sad kao sami od sebe očituju i pokazuju pojmovi nedvojbeni, izvjesni i jednostavni. (…) Bit tog znanstvenog postupka može se sagledati u svođenju svega osjetilnog na moment protege (extensio) i, tomu shodno, na oponašajući prikaz neiscrpive različnosti svega osjetilnog pomoću razlika likova (figura) unutar jedne i iste protege. Sva ostala svojstvenost onog osjetilnog biva tim postupkom napuštena i ostavljena po strani.

[O]no presudno napuštanje samih stvari i odvraćanje od njih, kao ”tajna” sveg Descartesova umijeća, uistinu i nije neko napuštanje i neko okretanje koje bi se usmjeravalo doslovce nekamo drugamo no spram stvari. U zahtijevanome ”okretu duha” (conversio mentis) zbiva se uistinu jedna bitna preinaka našeg pristupa stvarima, u kojemu se one sada, tako reći, vide posve drugim očima, u kojemu one uvijek već unaprijed, da bi ih se uopće moglo sresti, bivaju lišene svojstvenosti i žive osjetilnosti te svedene na bitno umrtvljenu protegu i njezine mehaničke modifikacije. (…)

Sam se život dakle, kao neko tajnovito prigađanje, zadešavanje i slučivanje, iskušen prethodno kao nesiguran, dvojben i protuslovan, mračnih i neprohodnih putova, ustanovom (institutum) Descartesovom ustaljuje, utvrđuje i osigurava u ”sveopću znanost” kao ljudsku radinost (industria). To sad znači: u život kao ”siguran put”, na kojem svaka živa i zbiljska različnost, svojstvenost i prava novost biva unaprijed već izbjegnuta i odstranjena svođenjem na ono oduvijek već poznato i iz temelja isto.

To načelno i uvijek već svakom konkretnom istraživanju prethodeće samoograničenje na pristup jedino i isključivo onome … u osnovi već poznatom, uz odlučno i bezuvjetno napuštanje svega ostalog, sam će Descartes vidjeti kao bit svoje metode:

Pod metodom shvaćam izvjesna i lagana pravila, kojima kad se bilo tko ispravno služi, neće nikad ništa lažno uzeti kao istinito te će, ne trošeći izlišno ništa od duhovnog poriva već postupno uvijek uvećavajući znanost, dospjeti do istinite spoznaje svega onoga za što će biti sposoban.

S tim u skladu ustvrdit će na drugome mjestu kako nema nijednog ispitivanja korisnijeg od toga što jest ljudska spoznaja i dokle se proteže.

Pravi svoj zadatak sagledat će stoga Descartes u tomu da zauzda, sputa i ograniči onu ”slijepu znatiželju smrtnika” koja ih navodi na svagda nepoznate, mračne i nesigurne putove, bez ikakve nade u konačnu sigurnu i čvrstu spoznaju onoga što traže:

Ako se u nizu istraživanih stvari pojavi nešto što naš razum ne može dovoljno dobro uvidjeti, tu treba stati i ne smije se ispitivati sve ono ostalo što slijedi, već se valja od uzaludna napora suzdržavati.

ulomak iz: Damir Barbarić, René Descartesu Damir Barbarić, Filozofija racionalizma (Hrestomatija filozofije, sv. 5.), Zagreb 1997., str. 64.-68.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s