što i tko? (ulomak iz Edward P. Butler, On the Gods and the Good)

Fileb započinje pitanjem koje stanje duše čini život sretnim. Protarh, zastupajući Fileba, tvrdi da je to užitak; Sokrat tvrdi da je to mudrost. Fileb, koji rano ode, usput je spomenuo jednu božicu. Sokrat se nadovezuje na to:

‘Treba kušati počinjući od same božice za koju ovaj kaže da se zove Afrodita, ali da je njezino najtočnije ime Naslada [Hêdonê] (12b).

Iz toga što kaže Sokrat jasno je da Fileb svoj argument u korist naslade kao najboljega stanja duše kiti rekavši da časteći prvenstvo naslade časti prvenstvo Afrodite među Olimpljanima. No, ide i dalje od toga, jer izgleda da je retorički uspostavio zamjenjivost toga pojma i te Božice. Sokrat se osvrće na to, i nježno kori Fileba. On sam, kaže Sokrat, spram Božjih imena ima strahopoštovanje koje je vrhunsko i, doista, nadljudsko; u skladu s time, kaže:

nazivam Afroditu onako kako je njoj milo [philon] (12c).

To bi se možda moglo čitati naprosto kao ”onim imenom koje je njeno” (u skladu s upotrebom philon kod Homera i drugih ranih pjesnika).  (…)

s200_edward-butler

Edward Butler

Slično u Kratilu (400d-e) Sokrat kaže kako je očito da su imena kojima Bogovi nazivaju same sebe istinska; mada naše znanje o njima ne dostiže taj apsolutni standard, ipak

postoji druga vrsta ispravnosti, kakva je uobičajena u molitvama, da ih se naziva kako god i kad god im je milo [chairousin], i tako ih nazivamo, jer drugačije ne znamo.

(Upitnost imenovanja u Kratilu valja usporediti s objašnjenjem imenovanja u Sedmom pismu, u kojem ime stvari, zajedno s njenom definicijom, slikom i znanjem o njoj čini jednu jedinstvenu holističku cjelokupnost u duši (Ep.VII 342c) koja istodobno izlaže samu stvar ali istodobno sebe predstavlja u napetosti, čak i oporbi spram nje. Ime je privilegirano pred drugim elementima tog sustava ukoliko pri označavanju predmeta odgovara   ”istinskom imenu” . To odgovaranje usidruje sustav pomoću kojega se neko jedinstveno biće pridružuje cjelokupnosti nekoga jezika, ali samo ”istinsko ime” ostaje ”neizrecivo” [ineffable] naprosto radi njegove nesvodljivosti na taj sustav.)

Fileb barata imenima Bogova na način koji je, prema Sokratu, suviše ljudski, pokušavajući zamijeniti Bogove pojmovima. Sokrat će raščlanjivati pojam naslade; ne namjerava takvoj raščlambi podvrgnuti Afroditu. Opet možemo usporediti pasus iz Kratila, koji slijedi odmah za gore navedenim, gdje Sokrat izričito kaže da će u ispitivanju koje slijedi ispitati ljudski doprinos imenima Bogova, to jest, ishode ljudske spoznaje proizišle iz teofanije, a ne narav samih Bogova (401a). To nije samo pitanje pobožnosti. Prije, iz objašnjenja ”božanske metode” kasnije u Filebu možemo vidjeti da su Bogovi i pojmovi jasno različite vrste jedinica. Osobe svih vrsta, znamo, mogu u svojevrsno jedinstvo osobito za osobe kao takve, sabirati proturječja koja bi razorila neki puki pojam. (…)

Tako u razlici između Afrodite i naslade već … započinjemo razlučivati različite razrede jedinica, različite vrste ”jednoga” s različitim vrstama cjelovitosti. Kad razmatramo jedinstvo neke osobe, znamo da su stanovite vrste proturječja dosljedne s njihovim neprekinutim jedinstvom. Naš se prijatelj promijeni na mnoge načina, i može čak imati sukobljene vidove koji istrajavaju u vremenu. No, stanovita proturječja ne bi bila dosljedna s tjelesnim jedinstvom osobe utoliko što ona ima određen položaj u prostoru i vremenu. Razmotrimo li, pak, svoga prijatelja kroz leće nauka o reinkarnaciji, našli bismo da se sva takva ograničenja ukidaju. Moj prijatelj je mogao biti drugačija vrsta životinje u neko doba, ili čovjek s potpuno drugačijim osobinama. Zboga toga, smatram, Platona toliko zanima reinkarnacija: prihvatimo li taj misaoni pokus, on raskriva jednu vrlo važnu vrstu jedinstva: jednu jedinicu koja je jednaka dok bilo koji od njenih posebnih atributa varira – neku pojedinačnost, dakle, onkraj jednakosti i razlike. (…)

Jedna doista ”jednostavna” jedinica je krajnje pojedinačna i sjedinjena, i utoliko krajnje posebna, to jest, nije usporediva ni sa čim drugim, jer ništa o njoj se ne može razmatrati odvojeno od nje, kao potencijalno zajedničko s nečim drugim. Takva jedinica ne dopušta da ju se razvrsta. Ona je, nužno, jedna i jedina, ali se ne može reći niti da ima to kao osobinu… Vidi, primjerice, prvu pretpostavku [u Parmenidu]: nakon što naglašava da je jednakost ili istost po ”naravi odvojena od jedinstva”, Parmenid kaže da

‘kad bi na Jedno utjecalo išta odvojeno od jedinstva, utjecaj bi bio takav da bi ono bilo više nego jedno, a to je nemoguće,

pa … [Jedno] ne može biti ”nalik drugome ili nalik sebi” (Parm. 140a). Nijedna jedinica, zacijelo, nije samo takva. Ali ona koja funkcionira ponajviše kao takva jednostavna jedinica je vrsta jedinice s osobnim imenom, vrsta jedinice, naime, koja nije neko nešto nego neko netko.

Dajući nekome osobno ime izražavamo njegovu jedinstvenost, nešto što naglašavamo dalje kategoričkim razlučivanjem između ”što” i ”tko”. Ako upitam što je nešto, očekujem odgovor putem pojma koji izražava njegovu stvarnu ili moguću zajedničkost s nekim brojem drugih bića, dok, upitam li tko je netko, očekujem odgovor koji će označiti jedino to biće. Sad, za sve za što mogu pitati pitanje tko, mogu pitati i pitanje što. S druge strane, općenito ne pitamo pitanje tko baš o bilo čemu, ali prepoznajemo da bi netko mogao dati vlastito ime određenom predmetu bilo koje vrste.

U ovom postupanju tko-i-što, osobno-ime-i-zajednička-imenica vidimo dva temelja vida jedinstva bilo čega. U jedinstvu vlastitog-imena, neposredno nuliramo na jedno jedinstveno biće, dok u jedinstvu zajedničke-imenice tkamo sve tanahnije mreže za hvatanje sve manjih brojeva bića, dok ne dođemo ili do jednoga, ili do skupa čiji su članovi nerazlučivi prema kriteriju ”mreže” koju koristimo. Ne možemo svesti jedinstvo osobnog-imena na jedinstvo zajedničke-imenice, ili ćemo ga razbiti. Osobno ime po definiciji nije predviđeno za primjenu na više od jednog bića. Naravno, u praksi stvari mogu imati isto ime, ali to nije način na koji osobna imena načelno funkcioniraju. A čak i ako naletimo na neku mrežu koja je prosijala neku kategoriju do skupa s jednim članom, ne možemo biti sigurni da ne može biti više od jednoga bića u tom skupu, osim ako ne pretvorimo onaj razvrstavajući pojam (naime ”mrežu”) u osobno ime, čime ga uništavamo. Možemo nekome lavu dati ime ”Lav”, i misliti na upravo toga određenoga kojega smo sreli, ali tada te dvije upotrebe ”lava” nadalje ne funkcioniraju na isti način, što pokazujemo koristeći veliko slovo.

Dakle, imamo dva vida jedinstva, jedno koje označava jedinstvenu jedinicu, i drugo koje označava neku vrstu zajedničkosti.

ulomak iz: Edward P. Butler, On Gods and the Good, predavanje održano 12. 6. 2014., link, preveo: ja (navod iz Fileba u prijevodu Veljka Gortana, iz Platon, Teetet i Fileb, 1979., str. 115.)

3 misli o “što i tko? (ulomak iz Edward P. Butler, On the Gods and the Good)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s