nihil admirari? (ulomak iz Damir Barbarić, O mjestu filozofiranja)

U dijalogu Teetet kaže Platon o izvoru filosofiranja:

U osobitoj je mjeri filosofu svojstvena upravo ta ugođenost, naime začuđenost. Nema drugog početka filosofije do toga…

[N]e kaže li baš isto što i Platon i njegov najveći učenik Aristotel…:

Jednako kao i sada, ljudi su i prije započinjali filosofirati iz čuđenja.

Kako Aristotel u daljnjem tekstu tumači to početno čuđenje? Kao začuđenost nad činjenicom da nešto ne počiva na svojem vlastitom mjestu, da je dakle ἄτοπον, i to u najširem smislu, od najbližih svakodnevnih stvari preko zbivanja i pojava na nebu, ponajprije onih vezanih uz sunce i zvijezde, pa do “nastajanja svega”:

Onaj tko je u neprilici i začuđen je taj polazi od toga da ne zna.

Odatle Aristotel zaključuje da je takav počeo filosofirati radi toga da umakne tom svojem uviđenom neznanju.

Vrijedno je naprezanja potragati za pretpostavkama što ih Aristotel ovdje prešutno uvodi u igru. Prije svega on tu čuđenje i začuđenost izjednačuje sa stanjem posvemašnje neprilike, točnije aporije, odnosno nedostajanja svakog uhodanog i prohodnog puta, što grčka riječ zapravo i doslovno znači. Kao drugo tumači to oboje kao neznanje (ἄγνοια) koje je onaj tko započinje filosofirati u sebi spazio i prepoznao. Kao treće objašnjava ono bitno iz čuđenja proizlazeće filosofije kao umaknuće i izmaknuće, doslovno kao bijeg iz tog stanja neznanja.

Na taj način biva čuđenje u njega pretežno, ako ne čak i isključivo negativno razumljeno, naime kao stanje koje je iz temelja prožeto manjkom i nedostatkom i iz kojeg je nužno umaći najbrže što je moguće, tako reći u paničnom bijegu i pod svaku cijenu. Čuđenje se tu, u slici kazano, razumije kao “kćerka neznanja”, kako će to kasnije izreći Kant, koji time sasvim očigledno slijedi ovdje zacrtani put mišljenja. Izvorna “pogođenost” u čuđenju biva tim bijegom potisnuta i napuštena, štoviše biva, kako to Aristotel naglašava, preinačena u “ono suprotno i bolje”, naime u pravo znanje kao znanje uzrokâ i razlogâ. Onaj tko zna ne čudi se više. Naprotiv, čudio bi se tek kad se stvar ne bi ponašala onako kako se na temelju sad spoznatih uzroka nužno mora ponašati. Aristotel to pojašnjava na primjeru nesumjerljivosti dijagonale i stranica pravokutnog trokuta. U početku se čudimo da uopće ima nešto takvo kao nesumjerljivost, jer ne spoznajemo uzrok toga. No kad je taj uzrok jednom spoznat i shvaćen, morali bi se čuditi kad bi bilo drukčije, naime kad bi dijagonala bila sumjerljiva stranicama.

Put k znanju Aristotel na početku druge rasprave Metafizike naziva “dobro usmjerenim putom” (εὑπορία). No da bi se moglo njime valjano zaputiti mora se najprije na odgovarajući i prikladni način dospjeti u pravu nepriliku (διαπορῆσαι καλλῶς). Onome tko se u takvoj neprilici nalazi kao na nekom bespuću zbiva se, kaže Aristotel, na neki način isto što i onima koji su vezani, naime nemoguće mu je “krenuti naprijed”. Spoznaja uzroka i razloga nije onda zapravo drugo do razrješenje te aporije, te besputnosti, naime te zakočenosti i sputanosti, i tim razrješenjem omogućeni siguran daljnji hod:

Potonji dobro usmjereni put razrješenje je onoga što je prije bilo besputno. (…)

Odlučujuće je … da Aristotel … o aporiji govori samo kao o pogrešnom zaključku što ga sofisti s nakanom smišljaju i konstruiraju da bi ga mogli iznositi pred znatiželjnike kao problem i zadatak koji treba riješiti. Rješenje aporije ovdje znači ukidanje obmanjujućeg privida sofističkih krivih zaključivanja, dakle u osnovi nije drugo do ispravan i pravilan logički postupak. (…)

Možemo bez daljnjeg obrazlaganja napomenuti da upravo iz ovdje raspravljane εὑπορία mnogo više no iz naoko bližeg μέθοδος – treba očitati filosofijski smisao one u Novom vijeku apsolutno postavljene “metode”, kako se očitovala prije svega u ranom Descartesovu fragmentu Regulae ad directionem ingenii i kako je zatim do izraza osobito naglašeno došla u stalno ponavljanom obratu o “sigurnom putu znanosti” u predgovoru drugom izdanju Kantove Kritike čistog uma u kojem je on na najjasniji i najuputniji način sažeo ono bitno svoje filosofijske nakane. No još važnijom izgleda činjenica da je ovdje izloženo Aristotelovo tumačenje čuđenja kao početka odnosno izvorišta filosofije gotovo bez iznimke ostalo vladajućim i mjerodavnim u cjelokupnoj kasnijoj filosofiji. U stoičkoj filosofiji se nezačuđenost, odnosno “čuđenja lišeno raspoloženje duše” … određuje kao najviši stupanj mudrosti i zadnji cilj filosofije. (…)

Kao i mnogo drugoga bitnog cjelokupne prethodeće filosofije, tako je i ovaj aristotelovsko-stoički temeljni smjer tumačenja izvornog Platonova stavka o čuđenju kao iskonu filosofije dospio u Hegela do teško nadmašivog zaključenja. Tamo gdje se izrijekom osvrće na stav o čuđenju Hegel ga navodi isključivo u njegovoj aristotelovskoj verziji. Od Platona spominje u tom sklopu samo opis Sokratova aporetičkog postupka, pri čemu aporiju – koju znakovito prevodi jedino kao “smetenost” (Verwirrung) – ne vidi i ne tumači poput Platona, naime kao ono što potječe iz izvornijeg i njoj prethodećeg ugođaja čuđenja. Tipično novovjekovno razumije on tu smetenost kao dvojbu, a onda oboje kao prvi i početni uvjet filosofije:

Ta smetenost ima učinak da vodi k razmišljanju; a to i je Sokratov cilj. Ta puko negativna strana glavna je stvar. To je smetenost kojom uopće filosofija mora započeti i koju ona za sebe samu proizvodi; mora se dvojiti o svemu, mora se ukinuti sve pretpostavke da bi ih se ponovno steklo kao ono što je rođeno umom.

Sámo čuđenje tumači Hegel dalje kao prvu slutnju duha o tomu da priroda, koja mu se najprije čini tuđom i koja mu ulijeva strahopoštovanje, u svojoj unutarnjoj istini nije drugo do on sam, naime misao, um i ono općenito:

Kao što je Aristotel kazao da filosofija proizlazi iz čuđenja, tako iz tog čuđenja proizlazi i grčki nazor o prirodi. Time se ne misli da duh susreće nešto izvanredno, što uspoređuje s običnim; jer još i ne postoji razumski nazor o pravilnom prirodnom tijeku, a time ni refleksija koja uspoređuje. Nego se, štoviše, uzbuđeni grčki duh čudi nad onim prirodnim prirode; ne odnosi se tupo spram nje kao spram nečega danog, već kao spram nečega što je duhu u početku tuđe, ali spram čega on ujedno gaji sluteće pouzdanje i vjeru kao da to u sebi nosi nešto što mu je prijateljsko i prisno, nešto spram čega se može odnositi pozitivno.

No to sluteće pouzdanje može biti samo prva stepenica filosofijske spoznaje, koju treba odmah prevladati. Ona je tek prvi poticaj na zbiljsko, istinsko mišljenje, koje prema Hegelu može biti samo poimajuće i pojmovno. Tomu nasuprot, “čuđenje je bez pojma i njegov je predmet ono bezumno”. Stoga se “filosofijsko mišljenje mora uzdići nad stajalište čuđenja”. U punom suglasju sa starim stoičkim zahtjevom nihil admirari i Hegel znajućeg, dakle u njegovu smislu “obrazovanog” čovjeka određuje kao takvog za kojega nešto novo uistinu jedva da i postoji i može postojati:

Što je čovjek obrazovaniji to više živi ne u neposrednom zrenju nego – uz sve svoje zorove – ujedno u sjećanjima, tako da vidi malo toga sasvim novog, štoviše supstancijalni sadržaj najvećeg dijela onoga novog već mu je nešto poznato. Jednako se tako obrazovan čovjek zadovoljava ponajprije svojim slikama i rijetko osjeća potrebu za neposrednim zrenjem. Znatiželjni se puk naprotiv uvijek okuplja tamo gdje se može u nešto piljiti.

Takva čovjeka, kako to Hegel drugdje izvodi, više ništa ne čudi, jer on

cjelokupnu izvanjskost promatra kao nešto što mu je postalo jasno, te je time predmete i njihov opstanak preinačio u duhovni samosvjesni uvid u njih. (…)

[I]zgradnja filosofije kao načelno sveobuhvatnog spoznajnog procesa počiva na pretpostavci ukidanja i prevladavanja početnoga čuđenja, pri čemu se to čuđenje iskušava i razumijeva samo i jedino negativno, naime kao neki manjak i nedostatak znanja, naprosto kao neznanje.

ulomak iz članka Damir Barbarić: O mjestu filozofiranja (2002.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s