Nietzscheova povijest nihilizma-platonizma niz šest stepenica (ulomak iz Franco Volpi, Nihilizam)

Nihilizam, ukoliko je povijest postuliranja i progresivnog rastakanja idealnog svijeta, je naličje platonizma, a

nihilist je onaj koji o svijetu kakav jest prosuđuje da ne bi trebao biti, te o svijetu kakav bi trebao biti prosuđuje da ne postoji.

U jednom kratkom tekstu umetnutom u Sumrak idola i naslovljenom ”Kako je ‘istinski svijet’ konačno postao bajkom”, Nietzsche nudi sažetak koji u šest poglavlja rasvjetljuje povijest nihilizma-platonizam. Pogledajmo ih u kratkim crtama.

1. Istinski svijet dostižan mudromu, pobožnomu, kreposnomu – on živi u njemu, on jest taj svijet.

Nietzsche ovdje aludira na situaciju koja se obistinjuje u prvoj fazi povijesti platonizma-nihilizma, tj. na poglavlje koje odgovara Platonovoj misli: postulira se postojanje nekog istinskog, nadosjetilnog, svijeta, koji međutim još nije postao čisto ”idealan”, ”platonički” entitet, nego ga mogu dokučiti mudraci.

2. Istinski svijet, zasad nedostižan, ali obećan mudromu, pobožnomu, kreposnomu (”grešniku koji se kaje”).

U drugoj fazi povijesti platonizma-nihilizma otvara se lom između idealnog i osjetilnog svijeta, između transcendencije i imanencije, budući da je idealan svijet također za mudraca tek jedno obećanje, dakle zasad je nedostiživ. U tom se kontekstu obezvređuje osjetilni svijet: zemaljska je egzistencija srozana na oblast privida, prolaznosti, iako joj je nabačena mogućnost da jednog dana dokuči istinski svijet. Ljudska se egzistencija odvija u ovostranosti, ali je ispružena prema onostranosti – koja postaje predmetom obećanja i vjera. Platonizam se preobražava u platonizam za narod, tj. kršćanstvo.

3. Istinski svijet, nedostižan, nedokaziv, nemoguće ga je obećati, ali je već kao pomišljen utjeha, obveza, imperativ.

Treće poglavlje povijesti platonizma-nihilizma je ono koje odgovara Kantovoj misli. Istinski i nadosjetilni svijet biva isključen iz oblasti iskustva te je stoga proglašen nespoznatljivim i nedokazivim u okvirima puko teorijskog uma. Ali je spašen kao postulat praktičkog uma: iako skučen na blijedo postojanje jedne obične hipoteze, on i dalje obvezuje u obliku imperativa.

4. Istinski svijet – nedostižan? U svakom slučaju nedostignut. A kao nedostignut također je nepoznat. Stoga niti utješan, niti spasonosan, niti obvezujući: na što bi nas nešto nepoznato moglo obvezati?

Četvrtim poglavljem povijesti platonizma-nihilizma Nietzsche označava fazu skepticizma i metafizičkog nevjerovanja koja slijedi za kantizmom i idealizmom, i koja se može poistovjetiti s nadolazećim pozitivizmom. Kao posljedica kantovske destrukcije metafizičkih sigurnosti, iščezava vjerovanje u idealan svijet i njegovu spoznatljivost. Ali to ne znači da je sam platonizam-nihilizam već prevladan. On gubi svoju moralno-religijsku važnost koju je još imao kao postulat praktičkog uma. Pada u ravnodušnost.

5. ”Istinski svijet” – ideja koja više ničemu ne služi, koja više niti ne obvezuje – ideja beskorisna, suvišnom postala ideja, stoga jedna opovrgnuta ideja: odstranimo je!

U posljednja dva poglavlja svog sažetka, Nietzsche počinje iznositi vlastitu filozofsku perspektivu. To otkriva već činjenica da se izraz ”istinski svijet” sada stavlja u navodne znakove. Naime, budući da se ”istinski svijet” treba odstraniti, taj termin gubi svoju vrijednost te je stoga suspendiran, stavljen u navodne znakove. Nietzsche tu misli na vlastito djelo rušenja koje je s Radosnom znanošću postiglo svoj prvi rezultat: nalazi se na početku, u fazi jutarnje misli što još nije u punom zenitu. Ali nakon ukidanja nadosjetilnog svijeta, ukoliko je on suvišna hipoteza, još dva problema ostaju otvorena: što je s mjestom u kojemu se nalazio ideal i koje sada, nakon odstranjenja ovog potonjeg, ostaje prazno? I koji je smisao osjetilnog svijeta nakon što je odstranjen onaj idealan? Pokazuje se nužnim sljedeći korak u kojemu će biti dovršeno započeto rušenje.

6. Istinski svijet smo odstranili: koji svijet je preostao? Možda onaj prividni?… Ali ne! Zajedno s istinskim svijetom odstranili smo i onaj prividni!

Ovo posljednje poglavlje, koje donosi odstranjenje i prividnog svijeta, označava zadaću koju si Nietzsche postavlja u posljednjoj fazi svoga mišljenja. Nalazimo se kod ”incipit Zarathustra”, kod filozofije punog zenita, u trenutku najkraće sjene kada je platonizam-nihilizam doista prevladan. Ali, da bi se to prevladavanje ostvarilo, potrebno je da bude odstranjen i ”prividni svijet”. … (To) znači uklanjanje svijeta u kojemu se ono osjetilno gleda s motrišta platonizma, tj. ukidanje njegove oznake prividnosti. Ne radi se dakle o odstranjenju osjetilnog svijeta, već o uklanjanju pogrešnog platoničkog shvaćanja i otvaranju na taj način puta prema jednoj novoj koncepciji osjetilnog i prema jednom novom odnosu između osjetilnog i ne-osjetilnog. U tu svrhu nije dovoljno jednostavno izokrenuti staru hijerarhiju i uzdići uvis ono što je prije bilo dolje, na način da se cijeni osjetilno a prezire ne-osjetilno. Nego, valja u potpunosti izići iz obzora platonizma-nihilizma, odnosno iz ontologijske dihotomije koju on implicira, kao i iz suprotstavljanja vezanih uz nju. (…)

Tek dozrijevanjem onoga što Nietzsche naziva potpuni nihilizam, biva razoreno, zajedno sa starim vrijednostima, mjesto koje su one zauzimale…:

Ekstremni oblik nihilizma smatrao bi da je svaka vjera, svako držanje istinitim, nužno pogrešna: jer uopće ne postoji neki ISTINSKI SVIJET. Riječ je dakle o perspektivnoj obmani, čije je podrijetlo u nama (budući da mi stalno trebamo neki skučeni, skraćeni, pojednostavljeni svijet).

I još:

Da ne postoji istina; da ne postoji apsolutni ustroj stvari, neka ”stvar po sebi”;  – baš to je nihilizam, štoviše ekstremni nihilizam. …

Tek se zabranom idealnog mjesta tradicionalnih vrijednosti stvara mogućnost novog pozicioniranja vrijednosti. S obzirom na činjenicu da ekstremni nihilizam na taj način pravi prostor i izlazi na čistac, Nietzsche govori i o ekstatičkom nihilizmu. Negativno obilježje koje pripada nihilizmu kao takvome preuzima ovdje naginjanje u pozitivnom smjeru u mjeri u kojoj taj oblik nihilizma omogućuje novo pozicioniranje vrijednosti, koje je temeljeno na priznanju volje za moć kao temeljnom obilježju svega onoga što jest. … Upravo je to nihilizam koji Nietzsche svojata kada kaže da je

prvi nihilistički prorok Europe, koji je međutim već u samome sebi do dna proživio nihilizam – koji ga je ostavio za sobom, ispod sebe, izvan sebe.

ulomak iz: Franco Volpi, Nihilizam, 2013., str. 72.-76., 78.-80., preveo: Miroslav Fridl, izvornik: Franco Volpi, Il nichilismo, 22005.

Oglasi

11 misli o “Nietzscheova povijest nihilizma-platonizma niz šest stepenica (ulomak iz Franco Volpi, Nihilizam)

  1. Naravno, imam nekoliko komentara i nekoliko pitanja (za sve kojih se to tiče 🙂 ) uz ovu Nietzscheovu povijest platonizma.

    – Uz ”prvo poglavlje”: smatra li Nietzsche to da tadašnji platonist (barem poneki) ”živi u tom svijetu, jest taj svijet” nekom ”plemenitom laži”, ili faktičkim opisom stanja? Ukoliko ovo drugo, u čemu je problem s takvim platonizmom?

    – Ukoliko je problem s takvim platonizmom naprosto to što se urušio, to što dakle nije dugoročno održiv, treba reći da prijelaz platonizma s prvog na drugo ”poglavlje” nije, koliko ja vidim, posljedica nekog inherentnog razvoja platonizma, nego posljedica određenih povijesnih okolnosti – npr. toga da su nakon tisuću godina postojanja diljem helenističkoga svijeta (kojega su uvelike suoblikovale) ukazom vlasti zatvorene platoničke filosofske škole, uključujući i atensku Akademiju 529. godine.

    – Svakako najveći problem koji imam s Nietzscheovim obrtanjem platonizma je ”šesto poglavlje”, prije svega to ”da ne postoji istina” na toj razini nihilizma. Koliko god puta to čitao u raznim varijantama, ne razumijem. Meni se, naivnome, nameću pitanja poput: ”je li istina to da ne postoji istina?”, ”je li neistina to da postoji istina”, i sve nalik tome, što jasno vodi u proturječja. Ne uspijevam misliti i govoriti ako ne pretpostavljam da ima istine. I ne uspijevam povjerovati onima koji kažu da to uspijevaju – ne znam što znači povjerovati osim povjerovati da je to istina (što onda vodi proturječju). (Situacija je drugačija s npr. buddhizmom i sl. gdje se, koliko ja razumijem, slične stvari kazuju upravo zato što se ne može misliti i govoriti bez pretpostavke istine – cilj je, dakle, da se mišljenje i govorenje uopće učini manje relevantnim, a da bi se naglasila relevantnost prakticiranja tehnika zadubljenja i tome slično. Ali, kad je netko filosof, kad se bavi prije svega mišljenjem i govorenjem, a kaže ”da ne postoji istina”, onda se meni još-nedovoljno-nihilističnome takav filosof pričinja otprilike kao neki gluhonijemi pjevač ili takvo što.)

    – S obzirom na to stanje ”potpunog nihilizma”, nama koji još nismo tamo dospjeli Nietzsche zadaje neke imperative: u gornjem tekstu spominje se ”zabrana idealnog mjesta tradicionalnih vrijednosti”, kasnije još (što gore nisam prenio) i ”moramo misliti da se sve to vječno vraća”, potom ”tko je u stanju podnijeti tu strašnu misao”. Nisu li ti imperativi podjednako (ne)uvjerljivi koliko i Kantovi (iz ”trećega poglavlja”)? Je li li veći postotak Kantovih čitatelja koji ostvaruju kategorički imperativ ili Nietzscheovih čitatelja koji ostvaruju ove nadčovječanske?

    – S obzirom na ipak zavodeći privlačan heroizam Nietzscheovog ”punog zenita” u ”incipit Zarathustra”, ne radi li se tu za veliku većinu Nietzscheovih čitatelja ipak tek o obećanju za one koji se čiste od ”grijeha” tradicije-platonizma-metafizike-kršćanstva (analogno ”drugom poglavlju” Nietzscheove povijesti platonizma)?

    – Je li veći postotak ničeanaca koji žive ”nadčovjeka” ili platonista koji žive ”idealni svijet” (analogno ”prvogme poglavlju”?)

    – Ako odgovori na zadnja tri pitanja impliciraju da je ničeanski ”nadčovjek” podjednako rijedak kao platoničar koji živi u idealnom svijetu, da je češće tek obećanje za one koji se čiste od ”grijeha” (naime ”platonizma”, ”kršćanstva”, ”metafizike”, ”tradicionalne filosofije”,…), ili tek ni-na-čemu počivajući imperativ, ne slijedi li onda nužno u povijesti ničeanstva i ovaj rezultat: ” ”Nadčovjek” – ideja koja više ničemu ne služi, koja više niti ne obvezuje – ideja beskorisna, suvišnom postala ideja, stoga jedna opovrgnuta ideja: odstranimo je!” Nije li ”posljednji čovjek”, a ne ”nadčovjek” ono što će konačno proizaći iz nihilističkog obrtanja platonizma? Je li takav rezultat tek moguća budućnost ili već aktualna sadašnjost?

    Sviđa mi se

    • Logično je zaključiti da platonist živi lažnim životom, ako je „istinski svijet“ bajka. Jer nije postao bajka tek kada ga je Nietzsche tako prokazao.
      Jasno, tvrditi da ne postoji istina je nekoherentno.
      Što se tiče ničeanskih imperativa, moram priznati da mi nije jasno kako imperativi (i uopće bilo što „pozitivno“) mogu proizlaziti iz nihilizma.
      Ova neka pitanja (je li više ničeanaca ili ovih drugih) su empirijska pa bi bila potrebna odgovarajuća istraživanja. 😀 Ali sva je prilika da su i jedni i drugi jako rijetka vrsta…
      Što se tiče budućnosti ničeanstva, ako povijest ničeanstva počinje tek s Nietzscheom onda i ne traje baš jako dugo. Možda treba još pričekati da bi se dobila bolja slika o njegovoj uspješnosti. 😀

      Sviđa mi se

      • Nisam siguran za ovo prvo, da je to jedini logični zaključak.

        Zamisli da uslijed neke civilizacijske katastrofe (npr. da ISIL stvarno postane ”svjetski kalifat”) nestanu fizikalni laboratoriji, CERN i sve to, da prestane poučavanje teorijske fizike osim recimo koliko je nužno za održavanje postojeće tehnologije, i da preostanu samo znanstveno popularne knjige od npr. Briana Greenea i sl. Zar ne bi za tisuću godina i to što je pisao Greene, svi ti fermioni i bozoni, zakrivljeni prostori i crne rupe, a bez da iza toga ima eksperimentalaca i teoretičara koji su tim njegovim pričama davali pravi smisao, postalo naprosto ”bajkom”?

        Sviđa mi se

  2. U tom slučaju bi neki budući filozofi i njihovi suvremenici “našu” fiziku vjerojatno samouvjereno proglasili bajkom. Ne kažem da je N. u pravu, ali zar nije iz njegove perspektive platonizam bio bajka i u vrijeme Platona, ako ga N. i u svoje vrijeme smatra bajkom? Ili je N. smatrao, sukladno historicističkom pristupu, da nešto može biti bajka u 19. stoljeću, a istinito u doba Stare Grčke? Ne kužim…

    Sviđa mi se

    • Da, vjerojatno je smatrao da je to uvijek bila bajka. Samo me N.-ov način govora o tome – ”on živi u njemu, on jest taj svijet” – zavodi da tražim i druge moguće interpretacije. Po ovoj interpretaciji koju ti navodiš, i koja se logično nameće s obzirom na cijelu intenciju toga stupnjevanja, pod 1. bi išlo nešto kao ”on zna da je to ‘plemenita laž’, on zapovijeda tu laž”, dok bi ovi kasniji izgubili znanje o ‘plemenitosti’ te laži. Samo što ne piše ništa takvo.

      Možda u nekom smislu u kojem za N.-a nije presudno razlikovanje ”bajke” i ”istine” (koje valjda nije ni moguće, po njemu), nego je presudna razlika između onih koji zapovijedaju te ”bajke”, i onih koji ih slijede bez da shvaćaju da se radi o bajkama. I onda su Platon i rani platonisti, postavljali vrijednosti (zapovijedali), dok ih svi mi kasniji nalazimo kao ”zadane” (a zapravo odavno zapovijeđene, mada toga nismo svjesni). U tom smislu da ih nalazimo kao neke danosti, kao dovršene, te vrijednosti nisu žive onako kako su bile kod njih koji su ih tek postavljali-zapovijedali. Pa ovi prvi ”jesu taj svijet”, a kasnijima je on ”tek obećanje”.

      Sviđa mi se

  3. Platonizam je živ, itekako živ….i to ponajprije unutar matematike i modusa egzistencije matematičkih objekata. Doduše, i logicisti poput Fregea i sl. koji su smatrali da postoji čista sfera idealnih logičkih tvorbi – sui generis – su na neki način platonisti (ili bolje reći esencijalisti, da riječi ne zavedu). Recimo, platonisti su po pitanju egzistencije matematičkih objekata bili velika imena poput Godela, Russella, već spomenutog Fregea, Alonso Church, a posebno me iznenadilo da se i Roger Penrose također priklonio toj struji mišljenja. I platonizam mi se u matematici čini prilično plauzibilnim teorijom – makar to ne znači da je opće prihvaćena a još manje da je dokazana – jer pitanje mogu ovako formulirati: da li mi matematičke aksiome, teoreme i zakone otkrivamo ili stvaramo? Već matematički diskurs na neki način pokazuje kako prilazimo tim nekim matematičkim pitanjima s čvrstom pretpostavkom u neovisno-objektivnu opstojnost matematike u odnosu na naš um, kako gore navedene stvari naprosto otkrivamo kao što astronom otkriva neki planet koji je dakako postojao i prije nego što je službeno otkriven. Doista, ne znam u kojem smislu bi istina da 2 i 2 ostaje četiri za svu vječnost i u svim mogućim svijetovima mogla ovisiti o mijenju naših umova, a još manje o materijalnoj okolini koja je kontingentna pa ne može proizvesti takvu istinu koja je vječna i vrijedi u svim mogućim svjetovima. Iz navedenog primjera, u najmanju ruku valja eliminirati fizikalizam kao neplauzibilnu teoriju u filozofiji matematike. Primjera radi, kada je prije nekih malo više od deset godina na jednom simpoziju u Argentini na kojem se upravo i raspravljalo o matematičkim zakonima, a gdje je sve poprimilo ruho stroge znanstvenosti logičara i matematičara (i dakako dobro informiranih po pitanju filozofije) , rasprava trajala tri dana i tri noci gotovo bez prestanka, Alonso Church (eminentni matematički logičar) branio je platonizam i to s izrazitom uvjerljivošću tako da mu drugi nisu baš mogli opovrgnuti argumente.

    A što se tiče Nietzschea, sam Heidegger vidio je u “volji za moć” i “vječnom vraćanju istog” opet uspostavu jedne nove metafizike, čime Friedrich, prema njemu, nije mogao prevladati metafiziku.

    Liked by 1 person

    • Hvala na znalačkim i zanimljivim komentarima. 🙂

      Mene u vezi matematičkog platonizma intrigira pitanje: što on znači za fizikalne zakone, koji su matematički, a očito se bave ”materijalnom okolinom”? U svome doduše amaterskom i eklektičkom bavljenju filosofijom znanosti nisam baš našao na jasna razmatranja toga pitanja, barem ne na onoliko jasna koliko je slučaj kod pitanja o ”platoničkoj” naravi objekata matematike. Čini mi se da otud izvire nespremnost da se prihvati zasebna ontološka sfera matematičkih objekata (uostalom, to su valjda klasični problemi platonizma, ”razdvojenost” idealnog i fizičkog, odnosno, ”sudjelovanje” fizičkog u idealnom).

      Što se tiče Nietzschea, njegov centralni problem je nihilizam, odnosno, da nedostaje odgovor na pitanje ”čemu?” Čini mi se da to što je platonizam preživio u matematici tu ne pomaže, kad je ”ideja Dobra” postala ”suviše ljudska”.

      Sviđa mi se

      • Zahvaljujem na komentaru i komplimentu te ovim putem također pozdravljam ideju, način i realizaciju ovoga bloga, naspram svih trivijalnosti i partikularnosti koje dominiraju internetom.

        Da, to je zapravo jedno od najtežih pitanja i dakako da tu nema konačnog konsenzusa niti među matematičarima, logičarima i filozofima. To je zapravo problem koji možemo svesti pod naziv “problem odnosa konkretnih pojedinačnosti i apstraktnih općenitosti”. Taj problem dolazi do izražaja već tamo sa onim Zenonovim paradoksima (ili aporijama, kako neki kažu), za koje neki vole reći da su prazna sofistika a što promašuje cijelu poantu onoga što se tu zapravo krije. Naime, nije Zenon nijekao konkretno-pojedinačno kretanje (npr. strijele) nego je pokazao da kada upotrijebiš apstraktnu idealnu putanju koju ta strijela prođe na konkretno pojedinačno iskustvo kretanja strijele do paradoksa dovodi upravo ta idealna apstraktna putanja koja se može dijeliti beskonačno pa na kraju ispadne da kretanje ne postoji. I tu je, dakle, onda glavni problem kako ono apstraktno opće pomiriti sa konkretnim pojedinačnim (konkretno pojedinačno vs opće idealno, apstraktno). Slično je nešto i s idealnim trokutom: nigdje, naime, nema u prirodi idealnih trokuta, pa čak i trokut koji nacrtaš ravnalom nema takve idealne linije kakve mi zamišljamo, i kada bi računali stranice nekog konkretnog materijalnog trokuta nikada ne bi dobili točan rezultat kakav dobijemo pri računanju idealnog trokuta (možda ni aproksimativno). Dakle, u prvom slučaju kod Zenona problem je sa primjenom onog idealnog na konkretno ili materijalno, a u drugom slučaju to idealno pokazuje bolje rezultate nego da sad mjerimo konkretni materijalni trokut. To su zapravo isti oni problemi, samo u drugačijem ruhu, s kojima su se susretali srednjoeuropski i ini pandani oko problema univerzalija i nominalizma. Recimo, već je sam broj dosta velik stupanj apstrakcije, npr. do broja 5 dolazimo apstrakcijom od 5 konkretnih pataka koje čine elemente tog skupa. Ali patke su pojedinačne i međusobno različite, dok je broj 5 nešto opće. I onda je, dakako, pitanje u kakvom je odnosu to opće s konkretnim i različitim patkama. Za Aristotela nije bila moguća “matematička fizika” jer on daje primat svakodnevnoj empiriji, dok za Platona “matematička fizika” nije moguća jer je ono idealno iznad onog empirijskog. Iako ostaju tvrdi razlozi i dokazi kako je matematika kao a priorna naprosto imuna na fizičko ili materijalno opovrgavanje, to nije bio razlog koji bi spriječio proboj novovjekovne znanosti i to upravo kao “matematičke fizike” (Galilei, Newton i ostali dečki). Sjetimo se samo Pitagore (pod čijim je velikim utjecajem bio i sam Platon) i njegovih sljedbenika o primatu broja nad prirodom. U tom su smislu i Galilei i Newton i ostali zapravo pitagorejci (sjetimo se Galilejeve dosjetke kako je matematika božji jezik kojim je ispisana priroda), i tu nema ničega “mističnog” kako se to voli povući. Stoga bi postavio neku vrstu hipoteze: ne “sudjelovanje fizičkog u idealnom”, nego “sudjelovanje idealnog u fizičkom” ali tako da to idealno ostaje imuno na bilo kakvu redukciju ili opovrgavanje od strane fizičkog koje je kontingentno i promjenjivo, dok je idealno trajno (Augustin je htio napraviti iz toga skok na Apsolut ili Boga, tj. rezonirao je kako te vječne istine mogu biti jedino u Apsolutnom biću, neka vrsta ontologijskog dokaza, ali tu je pitanje koliko je legitiman taj skok iz horizontale kontingentnosti na vertikalu Apsolutnog bića kakav bi trebao biti Bog). Evo što u kontekstu ove problematike kaže prominentni K. Godel:” (…) mi imamo nešto kao zamjedbu objekata teorije skupova, kao što se vidi iz činjenice da nam se aksiomi sami nameću kao istiniti…Odatle što se matematička intuicija ne može svesti na djelovanje stvari iz okoline na naša osjetila ne slijedi da je to nešto čisto subjektivno, kao što je tvrdio Kant. Prije je to jedan apsket objektivne realnosti čija se prisutnost u nama može pripisati drugoj vrsti odnosa između nas i realnosti.” Česti Einsteinov sugovornik u Princetonu bio je dosljedni platonist u smislu da ideje i matematički aksiomi postoje objektivno, kao što je veliki fizičar smatrao za Svemir. Da je suma veća od svojih dijelova, nešto je što se uzima istinitim bez pogovora neovisno o empiriji, pa je i Kant uveo “istine a priori” pitajući se kako je taj apriorizam moguć, i za razliku od “idealnog nad svijeta” odgovor će tražiti u transcendentalnom umu, ali ne odgovarajući na pitanje odakle taj um, jer očito je kako on nije mogao pasti eto tako samo odjednom s neba. Transcendentalni um mora imati nekakvu svoju (filo)genezu, i tim istraživanjima pošao je Jean Piaget. Najnovija otkrića o ljudskom genomu kao divovskom skladištu informacija idu opet prije u korist esencijalizmu (sam W. Heisenberg rekao je kako je kvantna mehanika bliža Platonu, negoli Demokritovom materijalizmu, a i fizičar i filozof Davidh Bohm u svojoj teoriji holograma pokazuje se kao esencijalist). Pozicija koju će netko zauzeti ovisi također i o poziciji koju će zuzeti oko toga kakav je ontološki entitet naš um. Ako logiku i matematiku svedemo na psihologiju, nju će mo pak svesti na kemiju, i konačna redukcija bit će na biologiju i fiziku. No, problem svijesti je toliko težak da nitko živ ne zna kako se na znanstvenoj razini njime pozabaviti, a i među filozofima vlada teorijska konfuzija. Onaj tko želi sve reducirati na fizikalne entitete taj uopće ne razumije fenomen svijesti (iako je najlakše suziti obzor i ići linijom manjeg otpora).

        Što se tiče Nietzschea, naravno da u onih šest točaka u kojima pravi obrat bliješti i zasljepljuje dosjetljivošću, ironijom. Međutim, bojim se da se u toj bliještavoj retorici samo nešto tvrdi, ali nigdje konkretno ne obrazlaže. Ne bi li radikalno i dosljedno sprovedena racionalnost (ne ulazeći u to koliko je ona moguća) iziskivala odgovor na pitanje ČEMU, tj. odgovor na temeljno pitanje ontologije koje u formulaciji M. Heidegger (a koji slijedi Leibniza i Hegela) glasi “zašto je uopće bitak, a ne radije ništa”!? I koliko god zagonetna bila pitanja koja postavljamo, još je zagonetnije to kako su ona moguća, tj. da kako je uopće moguće pitanje!? A pitanje pretpostavlja ipak onoga koji pita, jer ni pitanja nema bez onoga koji ga postavlja, a time je i on sam stavljen u pitanje, obuhvaćen njime (možda Apsolutni duh misli naše misli, a mi smo njegova manifestacija – pozitivno ironična aluzija na Hegela hehe).

        Ostajte u Dobru.

        Sviđa mi se

  4. Imam neku potrebu da iskažem kako mi je Nietzscheovo ekspliciranje kršćanstva kao “platonizma za puk” problematično, što mogu razjasniti i pikazati iz određene perspektive na sljedeći način. Naime, teško je reći da je kršćanstvo platoničko na primjer u antropološkom smislu. Ono je u antropološkom smislu izrazito anti-dualističko, prije bih rekao da je u tom antropološkom smislu jedna “integracija Aristotela” nego nekakvog Platona. Jer čovjek je prema autentičnom kršćanskom nauku jedna cjelina, duša je – kako bi rekao Toma Akvinski – toliko vezana uz tijelo da tu dualizam ne dolazi u obzir, čovjek je jedna cjelina. Drugim riječima, u tom kontekstu, tu se više radi o monističkom dualizmu, nego dualizmu supstancija (Descartesov dualizam supstancija ovdje je “smrtni grijeh” ne samo za filozofijsku dimenziju nego osobito za teološku, i stoga možemo s “zločesto” reći da je s pravom stavljen na index). Nadalje, za kršćanstvo materija nije bezvrijedna, to je jedna od zabluda kojoj su podložni i mnogi deklarirani kršćani koji ne poznaju autentični nauk. Materija ima ontološko dostojanstvo, a što je izraženo već i kod prvih crkvenih otaca i pisaca ili apologeta. Za Tertulijana su čak i Bog i anđeli entiteti od neke fine, suptine materije, Augustin također vrednuje materiju pozitivno što možemo vidjeti u nekim ulomcima iz Ispovijesti a osobito pri obaranju na gnosticizam (koji je zapravo jedini radikalni dualizam, Descartes je mala beba za njih), Toma Akvinski također daje materiji ontološko dostojanstva (vidi primjerice prvi dio “O biću i biti”, jednog od temeljnih djela za shvaćanje Akvinčeve misli). Konačno, negirati materiju i ne dati joj ontološko dostojanstvo u određenom smislu znači i pad u herezu, jer se to protivi jednoj od temeljnih točaka kršćanskog nauka, a to je utjelovljenje Sina Božjega. Da je materija zla, nikada se ne bi utjelovio. Dakle, i u antropološkom i u ontološkom tj. temeljnom teološkom smislu narativ kako je “kršćanstvo platonizam za puk” uvelike je problematičan i postoje, bez još dodatnih i dubljih ulazaka u podrobniji analizu Nietzschea, dostatni razlozi da tako što jednostavno ne prihvatimo.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s