Moderni čitaoci Platona koji nastoje da razumiju šta on podrazumijeva pod idejom u prvoj fazi čitanja ponekad imaju nepotpun uvid: ”A tako, on time misli jedan pojam.” Tada slijedi uobičajeni prigovor da je on od pojmova napravio pseudo-bića. Meni je veoma stalo do toga da današnji naučnik shvati da sam ne zna šta pretpostavlja pod nekim pojmom. To se možda može dobro ilustrirati na pojmu biološke species…
Konrad Lorenz je naveo … primjer iz moderne nauke. Divlja guska, koju opisuje zoolog i istraživač ponašanja, kako je on opisuje (kao ”idealan tip” u građi tijela i ponašanju) u iskustvu se nikad ne javlja tačno tako. Ali nauka se odnosi upravo na ovaj idealni tip, i samo o njemu je nauka moguća. Razlog, po Lorenzu, leži u darvinistički prosuđenim životnim uslovima životinje. Divlja guska se uklapa u određenu ”ekološku nišu” po građi tijela i ponašanju. Idealni tip opisuje gusku koja je optimalno prilagođena ovoj niši, oko čijih svojstava empirijski postojeće guske variraju u raspodjeli koja je zavisna od drugih parametara. … [M]ožemo tvrditi da se riječ ”idealni tip” u svom funkcionalnom smislu odnosi upravo na platonovske ideje bića, ovdje guske…
Guska Martina se pokazuje kao divlja guska ukoliko sudjeluje u obliku ”divlja guska”. Ovaj će se način izražavanja današnjem čitaocu, vjerovatno kao i čitaocu u Platonovo doba, učiniti usiljenim. Da li on uopšte nešto iskazuje? … ”[U]vrnuti” stav o guski Martini rado [bismo] zamijenili jednostavnijim stavom: ”Guska Martina ima oblik guske”, ili još kraće: ”Martina je guska.” Ovdje se, dakle, ”jednostavno” radi o iskaznom stavu sa subjektom i predikatom. Platonove ideje, po ovom nazoru, ne kazuju ništa drugo do gramatičku činjenicu da se neki predikat može napraviti subjektom jednog drugog iskaznog stava: ”Divlja guska je monogamna.” Platonove teškoće tada dolaze samo odatle što on iza ovih prostih logičkih formi traži ontološku dubokoumnost, a to mu se može oprostiti jer se on borio oko formuliranja logike…
Ako probleme eliminiramo na ovaj način, oni nakon nekog vremena ponovo izranjaju na još opasniji način, kao neka bakterija koja je postala rezistentna na penicilin… Ako ”divlju gusku” razumijemo kao predikat, onda moramo pokušati reći šta razumijemo pod predikatom.
Predikati sami po sebi, običava se reći, ne postoje. Ne postoji ”divlja guska”, postoje samo ”divlje guske”. ”Biti divlja guska” … samo je jedna mogućnost svojstva stvari. … Tvrdnja da ”postoje stvari sa svojstvima” upravo je struktura koja treba da se dovede u obzor hipoteze ideja, i to tako da se ističe mogućnost da se o svojstvima nešto iskaže iako se pri tom direktno ne govori o stvari koja ima svojstvo. Nije potrebno poznavati Martinu da bismo se bavili zoologijom divlje guske…
Jedna strogo ekstenzionalna logika razumije svojstva kao klase. Svojstvo ”divlja guska” tada nije ništa drugo nego klasa svih divljih gusaka. … Svaki iskaz o ”divljoj guski” uistinu je iskaz o svim guskama. Izgleda da time otpadaju sve teškoće učenja o idejama. Jedina ”ontologija” koja nam je još potrebna, jeste teza primjenjivosti logike klasa na stvarnost, dakle (barem približne) mogućnosti razdiobe onog zbiljskog u individue koje se mogu razlikovati. ”Divlja guska” je tada zaista jedna misao kojoj tačno odgovara jedan predmet, naime, upravo ukupnost svih gusaka. … [M]ožemo sve što važi za sve divlje guske izreći i za jednu pojedinačnu divlju gusku; ona, kako se u matematici katkada kaže, tada stoji kao reprezentant svoje klase…
Primjena logike na vremensku stvarnost, na primjer na divlju gusku, … pokazuje problematičnost ekstenzionalnog shvatanja svojstava. Prirodna nauka je empirijska ukoliko na osnovu prošlog iskustva prognozira buduće iskustvo. Ona to čini tako što postavlja opšte zakone pod koje padaju i budući događaji. Jedan iskaz o ”divljoj guski” treba da važi i o budućim divljim guskama. Ali njih još ne poznajemo. Jedan iskaz o klasi svih gusaka pogađa, dakle, jednu klasu čije se individue načelno ne mogu prebrojati, i to premda niko ne sumnja da je ona sačinjena od konačnog broja.
Tek na ovom mjestu, nakon okolnog puta preko logike koji je neizbježan za modernu svijest, dosežemo smisao platonovskog pojma eidos – oblik – za prirodnu nauku. Pa kako se uopšte potvrđuje je li određena životinja divlja guska? Nemoguće je da se među svim životinjama izdvoji čvrsta količina kao količina divljih gusaka a zatim da se za Martinu tvrdi da li ona pripada ovim izdvojenim guskama. Štaviše, moraju se, obrnuto, navesti obilježja koja nam u susretu sa svakom životinjom dopuštaju da ustanovimo da li je to divlja guska. Pojam svojstva u prirodnoj nauci načelno prethodi pojmu klase. I to utoliko više ako se pomisli da u iskustvu nije moguće oštro razgraničenje klasa. Da li je ovaj mutant, ova geografska varijanta, još uvijek divlja guska? …
Ovdje ćemo, radi poređenja, baciti pogled na aristotelovsko shvatanje po kojemu je oblik u stvarima (u našem primjeru, dakle, u divljoj guski) … dok platonovsko ”imati udjela” tačno pokazuje distancu između ”idealnog tipa” i empirijske individue…
Ne mogu se spoznavati s jedne strane stvari, s druge strane oblici, a zatim ih još i uspoređivati. Ono što se uopšte spoznaje uvijek je eidos, ili kako smo upravo rekli: oblik; to je smisao riječi eidos. S druge strane oblik spoznajemo uvijek u primjerima. Je li, dakle, spoznati oblik zaista upravo primjer? …
Već životinje mogu ”spoznati” oblike, to jest mogu na njih tačno reagirati, pa se može reći da one ne reagiraju ni na šta drugo. … Ostanimo kod najjednostavnijeg primjera, kod urođenog ponašanja. Mladunče ptice koja čuči u gnijezdu širi kljun pred majkom koja ga hrani, ali i pred jednom vještom imitacijom. Ono ”spoznaje” podražaj oblika ”hranjenja” samo u primjerima, ali i u svakom primjeru, i u odnosu na reakciju ”otvaranja kljuna”, ono ne razlikuje primjere. Konrad Lorenz je jednom pripovijedao o nekom gusku koji je, zahvaljujući određenim biografskim zapletima, imao dvije ženke, od kojih je, međutim, s njim uvijek bila samo jedna. Na pitanje da li je to gusku smetalo, Lorenz je odgovorio: ”Vjerujem da nije ni znao da ima dvije ženke. On je uvijek imao samo jednu.” To ne znači mladunče ptice ne bi moglo razlikovati majku samu od kartonske, a gusak gusku samu od druge guske. Ali ”kao” oblike ”hranjenje”, odnosno ”supruga”, oni ih neće razlikovati; oboje ”su” oblik.
Upravo ovo ponašanje mora se kibernetički očekivati ako ”urođenom shvatanju oblika” odgovara jednoznačna upravljačka shema u centralnom nervnom sistemu. Upravljačka shema reagira na podražaj koji se može odrediti … kao oblik… [Z]akonomjernost, mogućnost prepoznavanja primjera … međutim ne ”shvata” opštost, on ono opšte shvata samo u svakom primjeru koji se prepoznaje. … Odavde, naravno, vodi jedan širok put prema teorijskom pojmu… [gdje] može uslijediti razdvajanje oblika po sebi od primjera…
ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str. 341.-360., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
nagovor na filosofiju 