Nietzscheov preokrenuti platonizam? (ulomak iz John Sallis, Platonovo nasljeđe)

[U] jednoj od ranih skica za Rođenje tragedije piše:

Moja filosofija [je] preokrenuti platonizam: što se dalje odmaknemo od istinskog bitka, to je čišće, ljepše, bolje. Život u prividu kao cilj. …

Od vremena te rane skice (1870.-71.) Nietzscheova je strategija ono što je visoko gore zamijeniti onim što je dolje ispod, preokrenuti suprotnost, interval koji je nametnuo platonizam, tako da se privid cijeni kao čišći, ljepši, bolji, te da se ono što platonizam naziva ”istinskim bitkom” degradira na inferioran položaj. Čak i u toj najranijoj fazi, Nietzscheova filosofija izrasta kao preokret koji slavi privid. (…)

Taj preokret … jezgra je Nietzscheova Sumraka idola, napisanog u njegovoj posljednjoj godini stvaralaštva, djela čiji je predgovor datiran 30. rujna 1888., tek nešto više od tri mjeseca prije Nietzscheova konačnog sloma u Torinu. S podnaslovom ”Kako se filosofira čekićem”, taj tekst raskrinkava ”vječite idole” – to jest sve što je vezano uz platonizam – dodirujući ih čekićem kao glazbenom vilicom. Ovdje je također na djelu čekić logosa (završni dio naslovljen je ”Čekić govori”). On prije svega izlaže povijest jedne pogreške, to jest platonizma, on zapravo tu povijest izlaže kao onu posredstvom koje se dogodilo da ta pogreška bude razotkrivena, izlaže je kao prikaz toga ”kako je ‘istinski svijet’ najposlije postao bajkom”. Tu povijest Nietzsche svodi na seriju činova, još preciznije, činova putem kojih je platonizam konačno bio preokrenut i izmješten.

Heidegger je bio prvi koji je prepoznao mjerodavnost odjeljka u kojem Nietzsche pripovijeda tu neobičnu povijest platonizma kao pogreške. Zapravo ga je Heidegger označio kao odjeljak u kojem, ako igdje, Nietzsche premašuje platonizam, koji inače, budući da ga on samo preokreće, nastavlja kontrolirati njegovo mišljenje. Otkako je Heidegger skrenuo pozornost na taj odjeljak, na njemu su izrastale interpretacija za interpretacijom.

Taj odjeljak i povijest koju priča započinju istinskim svijetom; još uvijek ne stavljenom u navodne znakove, koji ga okružuju u naslovu odjeljka i u petom, predzadnjem činu povijesti, njemu je u najmanju ruku pripisan status nečeg znakovitog, pa čak i, na neobičan način, nečeg zbiljskog. Nietzsche kaže da je u početku istinski svijet ”relativno opravdan, jednostavan, uvjerljiv”; jer on bijaše ”dostižan mudrom, pobožnom, vrlom čovjeku – on živi u njemu, on jest taj svijet”. Njegovo osobito uzdizanje, njegovo preuzimanje tog nadmoćnog položaja definira istinski svijet, tvori ga. Zato Nietzsche kaže da je istinski svijet – u početku – preinaka, parafraza (Umschreibung) rečenice ”Ja, Platon, jesam istina.”

Počevši s drugim činom, u igru ulazi odgađanje. Poslije Platona istinski svijet – ime mu je još uvijek znakovito, još uvijek slobodno od kvalificirajuće interpunkcije – postaje zasad nedostižnim, premda obećanim mudrim, pobožnim, vrlim ljudima koji su ranije živjeli u njemu i bili taj svijet. Dakle, taj je označen odvajanjem, obećanjem prisutnosti, koje je također negiranje prisutnosti. Sad ne postoji jedino mudar, pobožan, vrli čovjek, nego i onaj drugi, koji je nenazočan ali obećan. O onom drugom, čime je istinski svijet sad postao, Nietzsche kaže da postaje finiji (na primjer kao prekriven finim velom), da postaje uglađeniji ili prepredeniji (verfänglicher), te da postaje nemoguće dohvatiti ga. Pišući kurzivom, Nietzsche kaže – kao da sve to želi sažeti u jednu riječ – da svijet ”postaje ženom (sie wird Weib).” Odbacujući kurziv dodaje: ”postaje kršćaninom.” Tu – u tom činu, ali također, čak i više, u onome što Nietzsche o tome kaže – suprotstavljeno je, da ne kažem pomiješano, tako puno stvari: odgađanje (s njegovom strukturom obećanja i odricanja), zavodljiva neshvatljivost, žena, kršćanstvo, čak grijeh (Nietzsche citira: istinski svijet je za ”grešnika koji se kaje”). U toj priči taj vještičji napitak ne bi trebalo analizirati, nego ga grijati i pustiti da vrije. Ali da se ne pomisli kako ovdje Nietzsche postavlja stupicu, izlažući ideju ili bit (ili kako god to kasnije bilo nazvano) žene, treba naznačiti da je tu upravo suprotno slučaj: s pojavom žene ideja kao takva počinje se povlačiti, što će kulminirati u njezinu iščeznuću i ukidanju.

Aludiranje se nastavlja. Istinski svijet, preuzimajući potom kantovsko ruho, pokazuje se ne samo nedokučivim nego i takvim da ga se ne može obećati; preostaje jedino nedokaziva pomisao na nj, djelotvorna jedino kao imperativ. Dapače: on je nepoznat, te kao takav ne može čak ni obvezivati, pa posve prestaje biti djelotvornim. Nietzsche ovako opisuje taj četvrti čin: ”Sivo jutro. Prvo zijevanje uma. Kukurijekanje pozitivizma” – ostavljajući to neproblematičnim, kako se može pretpostaviti, jedino zato što je um (Vernunft) tako temeljito problematiziran u dijelu teksta koji neposredno slijedi. U tom dijelu, naslovljenom ” ‘Um’ u filosofiji”, Nietzsche um tereti svim i svačim, od dehistoriziranja i mumificiranja života i bivanja, sve do krivotvorenja svjedočenja osjetila, te toga da je do krajnosti obmanjivan jezikom. Zaključuje da je um ”konstruirao ‘istinski svijet’ iz protuslovljenja zbiljskom svijetu”; Nietzsche sad istinski svijet zatvara u znakove navoda, svodi ga na pukog označitelja. Najzad, i samo razlikovanje ”između ‘istinskog’ i ‘prividnog’ svijeta biva proglašeno simptomom ”décadence opadajućega života”.

Razbuđivanje uma tako može biti samo čin na putu njegova ukinuća. Sljedeći, predzadnji čin naznačuje tu točku: istinski svijet postao je beskorisnom i suvišnom idejom, teško čak i idejom, nego prije tek nekom u samu sebe okrenutom riječi, jedino ”istinskim svijetom”. Što god on mogao biti ili ne biti, Nietzsche se izjašnjava: ”Ukinimo ga!” Blistava svjetlost dana dopušta vidjeti ”Platonovo rumenilo od stida”.

Tako se najposlije stupa na svjetlo u podne, u ”trenutku najkraće sjene”, kad najzad uzmiče čak i sjena platonizma. Uz ukinuti istinski svijet, sveden na ”istinski svijet” – na nešto samo izrečeno, samo ispričano, na bajku – pitanje je jedino što je od svijeta ostalo. Nietzscheov odgovor glasi: ništa – jer ”s istinskim svijetom ukinuli smo i prividni”. Ne više odrediv u opreci spram istinskog svijeta, zapravo istisnut iz te opreke, oslobođen od nje, prividni svijet (die scheinbare Welt) sad treba tumačiti ne kao inferiornu pojavu (Erscheinung) onostranog svijeta, koji je odgođen i kojeg se odgađa, nego u njegovu zbiljskom sjajenju spram osjetila. U tom smislu smisla povezanog s osjetilom treba slaviti privid (Schein).


ulomak iz John Sallis, Platonovo naslijeđe, Zagreb 2009., str. 21.-25., preveo: Davor Ljubomir, izvornik: John Sallis, Platonic Legacies (2004.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s