Descartesova ‘internalizacija’ racionalnosti? (ulomak iz Charles Taylor, Izvori sebstva)

Razum je sposobnost da vidimo i razumijemo. … Stoga biti pod vladavinom razuma znači biti pod vladavinom ispravnog viđenja ili razumijevanja. Ispravno viđenje ili razumijevanje nas samih je ono što predstavlja prirodni poredak, pandan zdravlju. Jedno od obilježja tog prirodnog poretka upravo je uvjet da razum treba vladati; i u tome je samopotvrđujući aspekt hegemonije razuma. No ispravni poredak također uspostavlja prioritete među našim različitim težnjama i aktivnostima, razlikujući žudnje koje su neophodne i one koje to nisu (558-559), i tome slično. Tako se razum može shvatiti kao percepcija prirodnog ili ispravnog poretka, a biti pod vladavinom razuma znači biti pod vladavinom vizije tog poretka.

Platon [time] nudi ono što možemo nazvati sadržajnom koncepcijom razuma. Racionalnost je povezana s percepcijom poretka i stoga ostvariti sposobnost za razum znači vidjeti taj poredak onakav kakav jest. Ispravna vizija je mjerodavna. Ne postoji način da nekim čovjekom vlada razum, a da on krivo shvaća poredak stvarnosti ili da bude u zabludi u tom pogledu. Za Platona nema smisla zamišljati savršeno racionalnu osobu koja bi unatoč tome imala pogrešnu viziju poretka stvari ili moralnog dobra – koja bi mogla vjerovati, primjerice, u demokritski univerzum slučajno ulančanih atoma ili smatrati da je cilj života gomilanje moći ili bogatstva. Međutim, poredak s kojim je razum tako mjerodavno povezan nije samo onaj koji bismo rado nazvali ‘unutarnjim’, odnosno onaj između različitih ciljeva, sklonosti i elemenata u duši. Temeljnija je veza s poretkom stvari u kosmosu. …

Platonova teorija morala čini nam se u nekim pogledima veoma poznatom i razumljivom. Na primjer, kada je opisujemo kao poziv na neku vrstu ovladavanja samim sobom, koje se sastoji u tome da razum ovlada žudnjama, u samokontroli koja je suprotna situaciji u kojoj dominiraju žudnje i strasti. Mi instinktivno osjećamo da razumijemo o čemu se radi u toj teoriji morala, bilo da se s njom slažemo ili ne. Gledamo na nju kao na jednu od naših suvremenih opcija.

No ona nam se počinje činiti stranom kada shvatimo da vladavinu razuma treba shvatiti kao vladavinu racionalne vizije poretka – ili još bolje, budući da je za Platona logos bio u stvarnosti kao i u nama, trebali bismo govoriti o vladavini vizije racionalnog poretka. Pitanje koji od elemenata vlada u nama odmah se pretvara u pitanje o tome čemu je duša kao cjelina posvećena i što voli: vječni poredak bitka ili pak promjenjivu igru prizora i zvukova te ono što je tjelesno propadljivo. Ako smo pod vladavinom razuma, to znači da je naš život oblikovan predegzistentnim racionalnim poretkom koji poznajemo i volimo.

Preobrazba koju želim nazvati ‘internalizacijom’ sastoji se u nadomještanju tog shvaćanja prevlasti razuma s drugim, koje će biti pristupačnije našem duhu, a u kojemu je poredak o kojemu se radi u prvenstvu razuma izgrađen, a ne pronađen. Reprezentativna je ličnost tog modernog gledišta, koje se suprotstavlja Platonovu, Descartes. …

U odnosu na Platona Descartes nudi novo shvaćanje razuma, a time i njegove prevlasti nad strastima, što obojica smatraju samom biti morala.

Određena promjena bila je neizbježna nakon što se prestalo smatrati da kosmički poredak utjelovljuje ideje. Descartes je u potpunosti odbacio taj teleološki način razmišljanja… Univerzum je trebalo razumjeti mehanicistički, prema metodi rastavljanja i sastavljanja koju je prvi uveo Galileo. Taj pomak u znanstvenoj teoriji, kako bismo to danas nazvali, podrazumijevao je radikalnu promjenu u antropologiji. Platonova teorija ideja uključivala je vrlo tijesnu vezu između znanstvenog objašnjenja i moralne vizije. Ili ispravno razumijemo i jedno i drugo ili pak nijedno, da tako kažem. Razorimo li tu viziju … i nadomjestimo je prilično drugačijom teorijom znanstvenog objašnjenja, cjelokupni prikaz moralne vrline i ovladavanja samim sobom također će se nužno preobraziti. …

Ta veoma različita vizija spoznaje i kosmosa znači da će se Descartesov dualizam duše i tijela izrazito razlikovati od Platonova. Prema Platonu, ja svoju istinsku narav ostvarujem kao nadosjetilnu dušu time što se okrećem nadosjetilnim, vječnim i nepromjenjivim stvarima. To će okretanje nedvojbeno uključivati viđenje i razumijevanje stvari koje me okružuju i koje sudjeluju u idejama koje im daju postojanje.

Za Descartesa, međutim, ne postoji nikakav poredak ideja na koje se možemo osloniti, a razumijevanje fizičke stvarnosti u takvim kategorijama upravo je paradigma zbrke između duše i materijalnog od koje se moramo osloboditi. Uspjeti u potpunosti ostvariti svoje biće kao nematerijalno podrazumijeva jasno opažanje ontološkoga rascjepa između toga dvoga, a to pak uključuje shvaćanje materijalnog svijeta kao puke protežnosti. … Moramo objektivizirati svijet, uključujući svoja tijela, a to znači gledati na njih mehanicistički i funkcionalno…

U tome na prvi pogled ima nešto paradoksalno. Kartezijanski dualizam se na neki način čini ozbiljnijim i strožim od Platonova jer više ne priznaje da tjelesno može biti medij u kome se duhovno može pojaviti. Platon iz Simpozija srezan je do kraja i odbacuje se ta vrsta prisutnosti vječnoga u vremenskome. … Ondje gdje platonovska duša ostvaruje svoju vječnu narav tako što je apsorbira nadosjetilno, kartezijanska otkriva i potvrđuje svoju nematerijalnu narav objektivizacijom tjelesnoga. …

No ta drugačija ontologija i stoga drugačija teorija spoznaje, a time i izmijenjena koncepcija dualizma, mogu rezultirati samo sasvim drugačijim shvaćanjem ovladavanja samim sobom koje je postigao razum. Ono ne može značiti isto što je značilo za Platona, naime da čovjekovu dušu uređuje Dobro koje predsjeda nad kosmičkim poretkom koji taj čovjek promatra i ljubi. Jer takav poredak ne postoji. Biti racionalan sada mora značiti nešto drugo do biti usklađen s tim poretkom. Kartezijanska je opcija gledati na racionalnost ili moć mišljenja kao na sposobnost koju imamo za izgradnju poredaka koji će udovoljavati standardima kakve zahtijevaju spoznaja, razumijevanje ili izvjesnost. … [O]vladavanje samim sobom sastoji se u tomu da su naši životi oblikovani kroz poretke koje naša sposobnost rasuđivanja gradi u skladu s odgovarajućim standardima. …

Vlast razuma, dakako, zahtijeva uvid… No to nije uvid u poredak dobra, nego prije u nešto što pokazuje ispraznost svih antičkih koncepcija takvog poretka: potpuno odvajanje uma od mehanicističkog univerzuma materije, za koju se ističe da nije medij mišljenja ili značenja, nego je izražajno mrtva.

Taj uvid je presudan za pomak koji bismo, slijedeći Webera, mogli nazvati ‘raščaravanjem’ svijeta. Također bismo ga mogli nazvati neutraliziranjem kosmosa, jer kosmos se više ne shvaća kao utjelovljenje smislena poretka… A taj je pomak bio izazvan time što smo svijet počeli shvaćati kao mehanizam. … Stjecanje uvida u svijet kao mehanizam neodvojivo je od pogleda na nj kao na domenu potencijalne instrumentalne kontrole. …

Kao što racionalna potraga za spoznajom zahtijeva da konstruiramo poretke reprezentacije … tako i praktični um zahtijeva da koristimo stvari u svijetu, uključujući vlastitu dvojnu narav, kako bismo održali i poboljšali racionalnu kontrolu, a to će često zahtijevati da se uskladimo ili prilagodimo stanju stvari i ustrojstvu svog tjelesnog bića.

No ono što je sada potpuno izvan pitanja, to je ideja da stanje stvari uopće više i može biti mjera racionalnosti i da je konačni kriterij racionalnosti usklađenost sa samim tim poretkom. … Mogli bismo reći da racionalnost nije više definirana sadržajno, u kategorijama poretka bitka, nego prije proceduralno, u kategorijama standarda prema kojima konstruiramo poretke u znanosti i životu. Za Platona biti racionalan znači biti u pravu o poretku stvari. Prema Descartesu, racionalnost znači misliti prema određenim kanonima. … Racionalnost je sada unutarnje svojstvo subjektivnog mišljenja i ne sastoji se više u njegovoj viziji stvarnosti. Tim pomakom Descartes je artikulirao ono što je postalo standardnim modernim gledištem. Unatoč … svem preziru kojim ga je zasuo prevladavajući empiristički trend u modernoj znanstvenoj kulturi, koncepcija razuma ostaje proceduralna.


ulomak iz Charles Taylor, Izvori sebstva, Zagreb 2011., str. 133.-136., 154.-160., 166.-167., prevela: Marina Miladinov, izvornik: Charles Taylor, SOURCES OF THE SELF The Making of the Modern Identity (1989.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s