kraj usmene predaje kao preduvjet filosofije? (ulomak iz Eric Havelock, Preface to Plato)

Zamijetimo na početku prilično očitu činjenicu … da je Platonu teško … išta reći o pjesništvu bez da također razmatra uvjete pod kojima je ono izvođeno. … Zbiljska izvedba pjesništva bila je, zaključujemo, puno više središnja stvar za grčki obrazac kulture nego što bismo to normalno smatrali. … Mladi ljudi, kao i oni stari, nisu povremeno čitali knjige radi uputa ili vlastite zabave. Nisu … svoje znanje Homera ili drame stekli kupivši Ilijadu ili neki komad da bi ih kod kuće pročitali. … Kulturna situacija koju opisuje Platon je ta u kojoj usmena komunikacija još uvijek dominira svim važnim odnosima… Svakako, bilo je knjiga i alfabet je bio u upotrebi već više od tri stoljeća, ali pitanje je: u upotrebi kolikog broja ljudi? i u upotrebi radi kojih svrha? …

Potrebno je najprije razumjeti da običaj postavljanja javnih natpisa ne podrazumijeva nužno masovnu pismenost…, niti nju dokazuju običaji pisanja među pjesnicima – jer njihova djela jesu, nakon Homera, nedvojbeno pismeno sačinjena. U oba slučaja možda imamo posla sa situacijom koju je najbolje opisati kao cehovsku pismenost, u kojoj su javni natpisi postavljani kao referentni izvor za službenike te kao obrana od arbitrarnih interpretacija. Što se tiče pjesnika, on može pisati za se i tako steći povećanu kompozicijsku vještinu, ali on slaže stihove za publiku za koju zna da neće čitati nego slušati to što on slaže. … Čitateljsku traumu, da se poslužim modernim terminom, trebalo je nanijeti na osnovnoškolskoj razini, ne kasnijoj. Još u prvoj polovini petoga stoljeća [pr. Kr.] … Atenjani su učili čitati, ako uopće, u adolescenciji. Ta se vještina nadograđivala na raniju usmenu naobrazbu, i možda se učilo napisati tek nešto više od vlastitog potpisa…    U atičkim školama je uvođenje slova u osnovnu razinu [obrazovanja] kao standardna praksa započelo u zadnjoj trećini petoga stoljeća. … Ukratko, kad razmišljamo  o sve većem širenju pismenosti u atenskoj praksi, pretpostavljamo jednu među-fazu, karakterističnu za prve dvije trećine petog stoljeća, koju bismo mogli nazvati fazom polupismenosti, tijekom koje se umijeće pisanja postupno i bolno udomaćivalo među pučanstvom, ali bez pripadnog porasta u sposobnosti tečnog čitanja. I … to je bila nezaobilazna faza: gdje su mogle biti spremne gomile knjiga i časopisa, koji jedini omogućuju tečno čitanje? Običaji čitanja i pisanja ne mogu se utemeljiti na gomili kamenih natpisa. … [D]o sredine četvrtog stoljeća ta tiha revolucija bila već privedena kraju i obrazovana grčka publika već je postala zajednica čitatelja.

”Predaja”, da upotrijebimo prikladnu riječ, barem u kulturi koja zavređuje naziv civilizirane, uvijek potrebuje utjelovljenje u nekom verbalnom arhetipu. Potrebuje neku vrstu jezičnog stava, neki ambiciozni performativni izričaj koji ujedno opisuje i pojačava cjelokupni obrazac običaja, zajedničkih i privatnih, neke skupine. Taj obrazac daje skupini središte spletenosti. On treba postati standardiziran da bi skupina mogla djelovati kao skupina te imati ono što bismo mogli nazvati zajedničkom svijesti i zajedničkim skupom vrednota. Da bi postao i ostao standardiziran, treba postići očuvanost neovisnu o dnevnim hirovima ljudi. I ta će očuvanost poprimiti jezični oblik; uključivat će ponavljane primjere ispravnih postupaka, također i barem grube odredbe standardnih tehničkih praksi koje dotična skupina slijedi, primjerice metodu stanogradnje ili moreplovstva ili kuhanja. Nadalje, smatramo da se taj jezični stav ili paradigma, koji nam kazuje tko smo i kako bismo se trebali ponašati, ne razvija sretnim slučajem nego kao jedan stav koji je oblikovan da bi se utuvio sljedećim naraštajima dok rastu unutar porodice ili klana. On pruža sadržaj obrazovnom sustavu te skupine. To je podjednako istinito za današnja pismena društva u kojima se nužno uvjetovanje pribavlja knjigama ili nadzire pisanim dokumentima, kao što je bilo i za pred-pismena društva u kojima nedostaju dokumenti.

Kako se taj stav čuva u pred-pismenim društvima? Neizbježan odgovor je: u živim pamćenjima susljednih živih ljudi koji su mladi, pa stari, pa umru. … Ali kako može živo pamćenje zadržati takav razrađeni jezični stav bez da pretrpi promjenu prijenosom od čovjeka do čovjeka i od naraštaja do naraštaja, te tako izgubi svaku pouzdanost i autoritet? Dovoljan je jedan pokus danas s prijenosom jedne jedine prozne upute koja se prenosi  od usta do usta da bi se zaključilo kako je takvo očuvanje nemoguće. Jedina dostupna mogućnost koja jamči očuvanje i pouzdanost prijenosa bila je verbalna tehnika ritmične riječi lukavo ustrojene u verbalne i metričke obrasce koji su bili dovoljno jedinstveni da zadrže svoj oblik. To je povijesna geneza, fons et origo, pokretački uzrok onoga fenomena kojeg još uvijek nazivamo ”pjesništvo”.

Razmotrimo li kako se do krajnosti funkcija pjesništva promijenila, kako je čitava kulturna situacija drugačija, postaje moguće razumjeti da kad Platon govori o pjesništvu zapravo ne govori o našoj vrsti pjesništva.  …  Ako se Platon mogao odnositi spram pjesništva kao da je ono neka vrsta biblioteke citata, ili neki golemi traktat o etici i politici i ratovanju i svemu sličnom, on tada priopćuje njegovu drevnu funkciju u usmenoj kulturi, i svjedoči da je to ostala njena funkcija i u grčkome društvu sve do njegovih dana. Ono je i ponajprije i na koncu didaktički instrument za prijenos predaje. …

Svo pamćenje poetizirane predaje ovisi o stalnom i uvijek ponovnom recitiranju. Ne možete se obratiti knjizi ili učiti napamet iz knjige. Utoliko pjesništvo postoji i učinkovito je kao obrazovno sredstvo samo ukoliko se izvodi. Izvedba svirača na citri za učenika tek je dio cijele priče. Učenik će odrasti i možda zaboraviti. Živo sjećanje se mora svakom prilikom ojačati društvenom prisilom. To se zbiva u kontekstu odraslih kad se pri nekoj privatnoj izvedbi poetska tradicija ponavlja za velikim stolom, pri gozbama i obiteljskim ritualima isto kao i u kazalištu ili na trgovima. Recitiranje roditelja i starijih, ponavljanje djece i mladeži udružuje se s profesionalnim recitacijama pjesnika, rapsoda i glumaca. Zajednica treba ući u nesvjesnu zavjeru sa samom sobom da bi održala tu tradiciju živom, da bi je učvrstila u kolektivnom sjećanju zajednice gdje je kolektivno sjećanje tek zbroj  individualnih sjećanja, koje se trebaju neprestano obnavljati na svim dobnim razinama. …

Moramo razumjeti da su radovi genija iz polu-usmenog razdoblja, mada izvor divnog zadovoljstva modernom čitatelju, činili ili predstavljali stanje duha koji nije naš duh i nije bio Platonov duh; i da je … stanje duha koje ćemo prikladno nazvati ”pjesničkim” ili ”Homerskim” ili ”usmenim” stanjem duha, bilo glavna prepreka znanstvenoj racionalnosti, upotrebi analize, razvrstavanju iskustva, njegovoj preradi u slijed uzroka i posljedica. Zato je pjesničko stanje duha za Platona glavni neprijatelj, i lako je vidjeti zašto toga neprijatelja smatrao dostojnim poštovanja. On nastupa protiv stoljeća navikavanja na ritmički pamćeno iskustvo. Umjesto toga on od ljudi zahtjeva da bi to iskustvo trebali istražiti i preraditi, da bi trebali misliti o tome što kazuju, umjesto da to samo kazuju.


ulomak iz Eric A. Havelock, Preface to Plato, 1963., link, str. 37.-44. 46.-47., preveo: ja

Oglasi

2 misli o “kraj usmene predaje kao preduvjet filosofije? (ulomak iz Eric Havelock, Preface to Plato)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s