krhotine tradicije? (ulomak iz Alasdair MacIntyre, Za vrlinom)

Zamislite da su prirodne znanosti pretrpjele posljedice neke katastrofe. Javnost okrivljuje znanstvenike zbog velikog razaranja okoliša. Događaju se raširene pobune, spaljuju laboratoriji, fizičari se linčuju, knjige i instrumenti uništavaju. Napokon politički pokret Neznalica preuzima vlast i postupno ukida poduku znanosti u školama i sveučilištima, zatvarajući i strijeljajući preostale znanstvenike. Nešto kasnije pojavljuje se reakcija protiv tog destruktivnog pokreta i prosvijećeni ljudi nastoje obnoviti znanost, iako su uglavnom zaboravili što je ona bila. No sve što imaju su fragmenti: znanje o eksperimentima odvojeno od ikakvog poznavanja teorijskog konteksta koji je tim eksperimentima davao značenje; dijelovi teorija koji nisu povezani ni s drugim dijelovima i komadićima teorije koju posjeduju ni s eksperimentom; instrumenti čija je upotreba zaboravljena; nepotpuna poglavlja knjiga, pojedine stranice članaka, ne uvijek potpuno čitljive jer su poderane ili zgužvane. Usprkos tome, svi se ti fragmenti ugrađuju u niz postupaka koji se stavljaju pod oživljena imena fizike, kemije i biologije. Odrasli se međusobno spore o respektivnim vrijednostima teorije relativnosti, teorije evolucije i flogistonske teorije, iako posjeduju samo vrlo krnje znanje o svakoj od njih. Djeca uče napamet preživjele dijelove periodičke tablice elemenata i recitiraju kao himne neke od Euklidovih teorema. Nitko, ili gotovo nitko, ne shvaća da to što oni rade nije prirodna znanost ni u kakvom pravom smislu riječi. Jer sve što čine i govore pripada nekom kanonu konzistentnosti i koherentnosti, a oni konteksti koji bi bili potrebni da bi se dao neki smisao onome što oni čine izgubljeni su, možda nepovratno.

U takvoj kulturi ljudi bi upotrebljavali izraze kao ”neutron”, ”masa”, ”specifična težina”, ”atomska težina” na sistematičan i često međusobno povezan način, koji bi u većoj ili manjoj mjeri sličio načinu na koji su se ti izrazi koristili prije tolikog gubitka znanosti. No mnoga od vjerovanja koja pretpostavljaju upotrebu tih izraza potpuno bi iščezla, pa bi se pojavio element arbitrarnosti, pa čak i izbora prilikom njihove primjene, što bi se nama činilo veoma čudnim. Nastalo bi obilje suprotstavljenih, a konkurentnih premisa, koje se dalje ne bi mogle nikako argumentirati. Pojavile bi se subjektivističke teorije znanosti koje bi kritizirali oni koji bi smatrali da je  ideja istine predstavljena onim što oni drže znanošću inkompatibilna sa subjektivizmom.

Taj imaginarni mogući svijet vrlo je nalik onome koji grade neki pisci znanstvene fantastike. Mogli bismo ga opisati kao svijet u kojemu se i dalje upotrebljava jezik prirodne znanosti, ili barem neki njegovi dijelovi, ali je on u stanju velike poremećenosti. …

No koja je svrha zamišljanja takvog imaginarnog svijeta nastanjenog fiktivnim pseudoznanstvenicima …? Hipoteza koju želim ponuditi jest da je u stvarnom svijetu u kojemu živimo jezik moralnosti u istom stanju ozbiljne poremećenosti kao i jezik prirodne znanosti u imaginarnom svijetu koji sam upravo opisao. Ako je to stanovište istinito, ono što posjedujemo fragmenti su konceptualne sheme, dijelovi kojima sad nedostaju konteksti iz kojih se izvodilo njihovo značenje. Mi uistinu posjedujemo utvare moralnosti, i dalje se koristimo mnogima od ključnih izraza. No izgubili smo – u velikoj većini slučajeva, ako ne i potpuno – razumijevanje, kako teorijsko tako praktično…


ulomak iz Alasdair MacIntyre, Za vrlinom, Zagreb 2002., str.

Oglasi

8 misli o “krhotine tradicije? (ulomak iz Alasdair MacIntyre, Za vrlinom)

  1. Samo da se nadovežem. Ova teza o slomu jezika je eksplicitna teza Mišela Fukoa iz knjige Reči i stvari (1966), koju opet neki (negde naletih, ne sećam se izvora, možda u knjizi M. Rölli Gilles Deleuze) povezuju sa Hajdegerovom kritikom reprezentacije.

    Liked by 1 person

      • Malo me podsetilo takođena jedan Ničeov rani tekst. Sigurno si ga čitao kao Ničeanac, “O istini i laži…” gde on daje jednu fragmentarnu kritiku jezik. Tamo piše, koliko se sećam, o nervnom impulsu (ja bih radije rekao afekt) posredovanim slikom, pojmom i na kraju jezikom. Tako ponavlja platonički motiv posredovanja, koje odmicanjem od izvora opada u kvalitetu. U tom smislu jezik posreduje zaborav, odnosno izmešta nas od izvora. Pošto objavljuješ i seriju tekstova o Ničeu, možda ti ova asocijacija negde klikne. 🙂

        Sviđa mi se

  2. Nekako mi se čini da je analogija previše takna, jer su materijalni svijet (u smislu onoga što je predmet fizike) i moral, barem se meni čini, prilično različite domene činjenica. Nudi li MacIntyre neki primjer u kojem se vidi da je “jezik moralnosti u istom stanju ozbiljne poremećenosti kao i jezik prirodne znanosti”?

    Sviđa mi se

    • Dio te analogije je i to da se zbog takvo raspada jezika teško uopće može dati neki potpun argument. Ali to je sa samog početka knjige, i cijela knjiga bi to trebala pokazati. Glavna je stvar metodsko odbacivanje prirodne svrhovitosti, ali davno sam čitao, pa radije nego da se prisjećam evo iz wiki: ”Specifically, MacIntyre applies this hypothesis to advance the notion that the moral structures that emerged from the Enlightenment were philosophically doomed from the start because they were formed using the aforementioned incoherent language of morality. MacIntyre claims that this failure encompasses the work of many significant Enlightenment and post-Enlightenment moral philosophers, including Kierkegaard, Marx, Kant, and Hume. These philosophers “fail because of certain shared characteristics deriving from their highly specific historical background.” That background is the Enlightenment’s abandonment of Aristotelianism, and in particular the Aristotelian concept of teleology. Ancient and medieval ethics, argues MacIntyre, relied wholly on the teleological idea that human life had a proper end or character, and that human beings could not reach this natural end without preparation. Renaissance science rejected Aristotle’s teleological physics as an incorrect and unnecessary account, which led Renaissance philosophy to make a similar rejection in the realm of ethics. But shorn of teleology, ethics as a body of knowledge was expurgated of its central content, and only remained as, essentially, a vocabulary list with few definitions and no context. With such an incomplete framework on which to base their moral understanding, the philosophers of the Enlightenment and their successors were doomed from the beginning.” https://en.wikipedia.org/wiki/After_Virtue

      Sviđa mi se

      • Ugrubo govoreći, bi li ono što smatra problematičnim prvenstveno bilo u domeni toga koje su radnje moralne (praktična etika), zatim u korištenju ili samim teorijama koje “aksiomatiziraju” moral (utilitarizam, deontologija, konkretne teorije vrlina itd.) ili oko toga što znači da je nešto moralno i kako/gdje su ostvarene moralne činjenice (metaetika)?

        Mislim da su neslaganja oko praktičnih pitanja više-manje posljedica naših vjerovanja o ne-moralnim činjenicama. Iako se često kaže da razne kulture imaju različite moralne norme, meni se čini da su skoro sve razlike plod različitih ne-moralnih vjerovanja, koje su u kombinaciji sa zapravo univerzalnim moralnim vrijednostima dovele do različitosti u moralnim (zapravo moralno-činjeničnim) sudovima. Možda malo trivijaliziram (od stvari gdje sam svjestan da trivijaliziram, recimo zanemarujem ne-moralne norme; npr. monogamija vs. poligamija, za kulture u kojima je nešto od toga norma, i npr. što uopće pretpostavljam da je razlikovanje moralnih i ne-moralnih normi nešto univerzalno), ali ne mislim da je čak i izvan moje slike svijeta (u kojoj mi se čini da je moje trivijaliziranje zanemarivo :D) moralno neslaganje neki stvaran problem. Stvarno mi je teško zamisliti da se ljudi neće složiti oko toga što je moralno u nekoj situaciji. Postoje brojni ekstremni primjeri u etici, ali to su samo to, ekstremni primjeri.

        Što se tiče teorija koje “aksiomatiziraju” moral; kad sam pročitao post, prvo sam mislio da autor priča o njima. No sad vidim da spominje Humea koji je (afaik) pisao samo o onome što (u AF) spada u metaetiku. Mislio sam (u prvom čitanju) da želi reći da, primjerice, možemo zapasti u situaciju “trebam napraviti A zbog R1, ali trebam napraviti ne-A zbog R2”, i da nam je, zbog neznanja kako su R1 i R2 teorijski povezani, teško vidjeti gdje griješimo. Npr. R1 bi moglo biti neko pravilo, R2 utilitaristički dobiven razlog, i onda smo (jer se nismo dovoljno posvetili teoretiziranju morala) u nevolji kojem razlogu vjerovati. Sad mi se ne čini da autor priča o takvim problemima. Ako ipak priča, onda mi se čini da je neslaganje u normativnim teorijama veći problem za same te teorije nego za neslaganje; jer normativne teorije trebaju odgovarati intuicijama, a ako su u sukobu, znači da bar jedna ne odgovara intuicijama. Tj. teško bi me bilo uvjeriti da u moralu teorija ima prednost nad “podacima” (intuicijama). U znanosti je to drugačije, tamo postoje objektivno dobri razlozi za preferiranje nekih teorija (npr. jednostavnije = kombinatorički vjerojatnije), i ako se eksperiment ne slaže s teorijom, zvuči mi plauzibilno da se možemo naći u situaciji da doslovno više vjerujemo tome da treba drugačije interpretirati rezultat eksperimenta, nego mijenjati teoriju. No mislim da moralne teorije ne mogu imati takvu snagu. Materijalna priroda je nešto što je bar u nekom smislu više izvan nas no što je moral, nešto što se možda ponaša i na nama potpuno nedohvatljiv način. Nemamo intuicije o prirodi (ok, imamo nekakve intuicije o klasičnom prostoru i vremenu, ali fizika, ako je dijelom i uvjetovana njima, pokušava ne biti o njima nego o “onome vani”) i samim time fizikalne teorije su daleko bitnije za naša vjerovanja o materijalnom svijetu, no što je neka normativna teorija za naše vjerovanje u pogledu morala.

        Što se tiče metaetike, nakon ovog komentara mi se čini da autor najviše cilja na taj aspekt morala (prvenstveno jer navodi Humea). Međutim čini mi se da onda analogija ne drži vodu; jer to što se ne slažemo oko metaetike ne povlači nikakve posljedice po naše slaganje u praktičnoj etici. Npr. emotivizam ne povlači da se zapravo ne trebamo puno brinuti o drugim ljudima. Mislim da bi bila nužno potrebna neka greška u zaključivanju kako bi s neke metaetičke teorije zaključili na moralnost neke radnje. U fizici neslaganje oko teorije povlači moguće stvarne posljedice; dok u metaetici (vjerujem) nikakve posljedice.

        Da sumiram ovo troje, mislim da je moral (ako ne samo, onda barem prije svega) u moralnim intuicijama koje svi dijelimo. Moral se možda da, možda neda, modelirati u svezi sa teleologijom, ali to ne bi trebalo utjecati na same moralne odluke. Zbog toga što je moral nekako stvar prakse, loša teorijska pozadina nije i ne može biti velik problem, jer je teorija izvedena iz prakse. Za razliku od znanosti, gdje teoriju također naizgled gradimo iz prakse, ali onda joj dajemo nekakav primat i važnost veći od “ovo dobro sumira sve što su mjerenja i eksperimenti pokazali o materijalnom svijetu”.

        Prema citatu i ostatku teksta na wiki, čini mi se da MacIntyre naprosto u moral uključuje i one norme koje ja smatram ne-moralnim normama, ili barem da etiku doživljava više u tradicionalnom smislu “kako treba živjeti”. Ovisno o tome koliko ide na taj smisao, ovo što sam gore napisao je valjda manje ili više promašeno… Nisam optimističan oko razvoja društva, ali pretpostavljam da će u nekoj daljoj budućnosti takva pitanja biti promatrana kao ona postavljena prije no što su (u toj daljoj budućnosti odbačene Wittgensteinove ljestve načina promatranja ljudskog života, odnosno da će sve norme biti samo moralne norme. Time sama pitanja možda neće izgubiti na legalnosti, ali hoće na važnosti, u tadašnjoj prosječnoj slici svijeta. Npr., mislim da ljudi neće očajavati oko toga što su proveli život u nekom ekvivalentu holodeka; mislim da si uopće nećemo postavljati pitanje poput toga je li takav život ostvario svrhu. Ne mislim da će to biti loše ili anti-filosofski (kao neki scijentizam) ili pomodno, naprosto će ljudi manje gledati na norme i “smisao/svrhu života” kao temeljno u svom životu. Mislim da to neće biti “loše” (nije da sam ostavio puno smisla za “loše” :D).

        Sviđa mi se

  3. Teško mi se nadovezati na ovo tvoje razmatranje (osim možda na ovaj zadnji dio), a i odavno sam čitao MacIntyrea, pa ću (umjesto odgovora na tvoja pitanja i umjesto pokušaja interpretacije MacIntyreovih teza) objasniti u kojem smislu sam ja našao da je gornji pasus dovoljno relevantan da bih ga podijelio na blogu (to je zacijelo donekle blisko MacIntyreu, ali ne sjećam se točno koliko).

    Recimo da je doista tako da ne postoje zapravo moralna neslaganja, da je na to što je moralno ispravno u principu moguće dati jednoznačan odgovor (a da se problemi javljaju iz nepoznavanja nekih izvan-moralnih činjenica koje imaju upliva na konkretnu primjenu moralnih normi). Ipak ostaje ključni problem: otkud uopće nekome motivacija da postupi moralno? Jer pragmatično je najoportunije javno zastupati moralno postupanje (tako da drugi u što većoj mjeri poštuju moralne norme) a sam ih se ne pridržavati kad god mi tako odgovara, i kad ne postoji opasnost da budem otkriven u tom nepridržavanju. Odnosno, pravi kriterij je li netko moralan je to postupa li moralno i kad nitko ne zna kako postupa. Dakle, zašto postupati moralno u takvim prilikama? Kantov slavni imperativ ukazuje na taj problem svojim neobičnim oblikom. Imperativi imaju oblik ”čini A ako hoćeš B” (i slično tome). Kategorički imperativ je iznimka, on kaže ”čini A, točka”. Nameće se: ”ali zašto?”

    Do ”trenutka” u Europi kojega nazivamo Novi vijek, kao i u mnogim ne-europskim kulturama do globalizacije, odgovor na to je bio, otprilike: zato da bi bio čovjek u punom smislu, da bi se razvio kao potpuno funkcionalan čovjek. To još čuva i svakodnevni govor kad za nekoga kaže da je ”nečovjek” (ne-baš-sasvim čovjek) a za nekog drugog da je ”ljudina” (čovjek u punom smislu). Dakle, odgovor je bio teleološki: ako ne postupaš moralno time ne činiš štetu samo drugome, nego činiš štetu (prije svega) sebi, odnosno mogućnosti vlastitog razvoja. Pritom taj telos nije kulturna konvencija, jer bismo tada opet pali u onaj problem (zašto postupati moralno kad nitko neće saznati da kršimo normu), nego je dio reda prirode (nadovezuje se na fiziološko i psihološko ustrojstvo čovjeka). Odnosno, moralni imperativi nisu bitno drugačiji od ”nemoj se prežderavati da te kasnije ne bi bolio stomak” ili ”nemoj se previše ljutiti da ne razviješ neugodnu osobnost”. Etika je u tom smislu dio široko shvaćene pedagogije, koja se ne odnosi samo na odgoj djece nego i nekakav samorazvoj i samospoznaju, kao i na ”odgoj ljudskog roda”. To vrijedi za prednovovjekovnu europsku etiku (barem od Platona i Aristotela nadalje), kao i za (barem neke) istočne, npr. u Kini, Indiji, Tibetu,…

    Lom s takvom tradicijom započeo je s Novim vijekom, kad se teleogija proglasila protuznanstvenom, što je unijelo radikalnu razdvojenost između prirode i ljudskih stvari. Ostalo je, doduše, u Kantovom imperativu da ”druge poštujemo kao svrhe”, ali samo ”kao”, jer ”zapravo” (naime po znanosti, kao zapravo jedinom pravom kriteriju istine) nema svrha, niti ja imam neku svrhu, a zašto bih je onda priznao drugima. Tu onda, čini mi se, u riječi ”dobro” imamo jedan primjer za ”poremećenost jezika moralnosti”. Sada je nejasno kakva je veza između korištenje riječi ”dobro” u moralnoj sferi i izvanmoralnoj (npr. ”dobro djelo” i ”dobar čovjek” nasuprot ”dobar nož” ili ”dobra pluća”), dok je u onoj predmodernoj upotrebi to jasno: kao što su pluća ili nož dobri jer obavljaju svoju funkciju, tako je i djelo dobro jer obavlja funkciju unapređenja čovjeka kao osobe, i čovjek je dobar u onoj mjeri koliko se razvio kao osoba.

    Liked by 1 person

    • Ok. 😀 Neki ljudi daju argumente inspirirane (iteriranom) zatvorenikovom dilemom koji pokazuju da se osobi “isplati” biti moralna već i ako joj je samo stalo do svoje koristi. Postoje čak i neke simulacije koje su pokazale da osobe koje “surađuju” s drugima čak i kad ne znaju da će drugi ljudi “surađivati” s njima bolje prolaze u “životu” nego egoističnije osobe; prvenstveno jer u praksi nije tako lako sakriti varanje.

      Meni se od obje opcije (biti moralan zbog dugoročne vlastite ugode; biti moralan zbog samorazvoja) ipak više sviđa da moral ne zahtjeva opravdanje, tj. da su moralne vrijednosti osnovne (primitivne).

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s