početak filosofije? (ulomak iz Helmuth Vetter, Texta in contextibus)

[U] Heideggerovu predavanju Što je to – filosofija? … se kaže, daleko zamahujući i ujedno se nastavljajući na ono o čemu se ranije mislilo:

Često čuveni način govora o ‘zapadno-europskoj filosofiji’ ustvari je tautologija. Zašto? Zato što je filosofija u  svojoj biti grčka. A grčka tu znači: filosofija je u izvoru  svoje biti takva da je, kako bi se razvila, najprije obuzela grštvo, i samo njega. …

Ukaz da je filosofija po svojoj biti grčka upravo u Heideggera dobiva naročitu težinu. Ne radi se ni o kakvom historijskom podatku; to nije historijski datum, već se govori o povijesnom početku ili izvoru filosofije. Iz perspektive historijskog promatranja, početak općenito slovi kao ono najranije i ujedno – mjereno na kasnijem ”napretku” – ono najzastarjelije. Naprotiv, povijesnom se promišljanju ono najranije pokazuje  kao još nerazvijeno bogatstvo mogućnosti za ono što slijedi iza toga, a time i kao ono prema položaju prvo. Kao što Heidegger kaže u predavanju Osnovni pojmovi, ono najranije, viđeno na taj način, je

ono prvo […] prema položaju i bogatstvu, prema izvornosti i obvezatnosti za našu povijest i za predstojeće povijesne odluke.

Te dodaje:

A to prvo, u tom bitnom smislu, za nas je grštvo.

S historijskog gledišta ne bi se moglo obrazložiti ni to da Heidegger ”grštvo” pridržava samo za određene, a k tome i sasvim malobrojne filosofe. Kao što se u spomenutom predavanju dalje kaže, ono najranije je početno. Stoga se početak filosofije, dakle grštvo, mora razumjeti polazeći od tog početka, a ne iz perspektive kronološkog redoslijeda. Dosljedno, za Heideggera nisu svi filosofi grčke antike početni mislioci. To ime nose jedino oni koji razvijaju bogatstvo tog početka. Predavanje Parmenid izrijekom spominje samo trojicu: Anaksimandra, Parmenida i Heraklita. …

dsc012881.jpg

”[G]rštvo” svoj položaj i određenje prima od filosofije, a ne obratno filosofija od grštva. Riječ φιλοσοφία nije grčka samo zbog toga što je nastala u Grčkoj (što još ne bi obrazložilo povezanost grštva i filosofije), nego zbog toga što je stvar nazvana tom riječju obuzela Grke.

Da su pritom – u to vrijeme, kao i uvijek – samo pojedinci nastojali odgovoriti tom zahtjevu, to se, izvana gledano, dokazuje činjenicom da je riječ φιλόσοφος starija od riječi φιλοσοφία. Prema Heideggerovom tumačenju, ἀνὴρ φιλόσοφος je

onaj ὃς φιλεῖ τὁ σοφόν, koji ljubi ono σοφόν; φιλεῖν, ljubiti, to ovdje u Heraklitovu smislu znači: ὁμολογεῖν, govoriti kako Λόγος govori, tj. odgovarati Λόγος-u. To odgovaranje je u suzvučju s onim σοφόν.

Grci na jedinstven način stoje na početku filosofije, što se temelji u njihovom odnosu spram σοφόν. Odnos između σοφόν i mislećeg razabiranja Heidegger zajedno s Heraklitom određuje kao φιλεῖν, a to opet pobliže kao ἁρμονία, tj. kao suzvučje s tim σοφόν. Prema tome, ono čime se φιλόσοφος odlikuje počiva jedino u tome da on nastoji dospjeti u podudaranje s tim σοφόν.

To σοφόν Heraklit razvija kao Ἓν Πάντα: ”Jedno (je) Sve”. Ono jedno sabire svekoliko biće i postoji kao to sabiranje, Λόγος. Filosofi su upravo oni koji sebi stavljaju u zadaću odgovoriti (ὁμολογεῖν) tom sabiranju. Ali, kako Heidegger naglašeno ističe, tako shvaćena filosofija obuzela je samo Grke.

U skladu s danas popularnim prigovorom, ovdje bi se mogla roditi sumnja da se time govori u prilog ”eurocentrizmu”. To bi bio slučaj kad bi filosofija bila jedini oblik svjetske mudrosti. Ali ona je po svoj prilici samo jedna mogućnost, iako izvrsna. Neka pritom ostane otvoreno smiju li se i mislioci s drugih strana svijeta zvati filosofima. Čini se da je, primjerice, Karl Jaspers blizak takvoj misli. Unatoč svoj različitosti spram Heideggera, postoje u tom sklopu među njima određena zajednička obilježja.

Za Heideggera se – prema predavanju o Schellingu u ljetnom semestru 1936. godine – veliki početak zapadne filosofije zbio u prevladavanju njegove suprotnosti, koju on naziva ”onim mitskim uopće, ili konkretno azijskim”. Jaspers, posve drukčije od Heideggera, uz Grke doduše stavlja i Kineze i Indijce (uz Egipćane, Babilonce i Židove), ali njegovo svrstavanje ni u kojem slučaju nije posljedak puko historijskog ili geografskog promatranja. Ono počiva na uvidu da su i Kina i Indija postale povijesnima nakon što su se uzdigle – doslovce se kaže – s ”azijskog dna” (a Jaspers izrijekom spominje i opasnost da se padne na to dno).

Za Grke vrijedi:

Misliteljsko određenje i zadatak Grka nije bio misliti  ovo ili ono, nego započeti samo mišljenje i dovesti ga na njegov temelj. Mišljenje, kao forma izvršenja filosofije, ovdje znači ona čovjekov proboj i onaj postupak kojim se on posred bića dovodi pred biće u cjelini i samog sebe zna kao pripadnog tom biću. Stoga je osnovno postignuće tog mišljenja pitanje o samom biću, pitanje što je to biće kao takvo u cjelini.

Ako se filosofija temelji u pitanju o biću kao takvom i u cjelini, tad su Grci svakako kao prvi eksplicitno dopustili da ih ta pitanja obuzmu.

Filo-sofija počinje time što pojedinačni mislioci pitaju o Ἓν Πάντα. Njegovo zbivanje je Λόγος. Takvo je pitanje vođeno nastojanjem da se vladavini Λόγος-a u  λόγος-u čovjeka odgovori, ὁμο-λογεῖν, da bi navlastito do izražaja došao čovjekov odnos prema biću kao takvom i u cjelini – čovjekova osnovna filosofska crta. …

Filosofiranje je, kao težnja za σοφόν, a time ujedno i za Ἓν Πάντα, postavljanje pitanja o biću kao takvom i u cjelini.  U Bitku i vremenu je to stanje stvari prešutno prisutno u bitnim određenjima čovjeka, time što on određuje osnovni sklop egzistencijala. Heidegger se neumorno nastojao oprijeti prividu da se tu u prvom redu radi o antropologiji. I doista, određenja tubitka u pojedinačnosti ne nadaju se s pogledom na čovjeka, nego iz perspektive pitanja o σοφόν. Prihvati li se to,  tad je Bitak i vrijeme  Heideggerov prvi velik, premda ne izričit, pokušaj ponavljajućeg prisvajanja grčkog početka.

Egzistencijal razumijevanja – nabačaj – odgovara, pod tom pretpostavkom, pitanju o Ἓν kao pitanju o biću kao takvom; egzistencijal zatečenosti – bačenost – odgovara pitanju o Πάντα kao pitanju o biću u cjelini; egzistencijal govora ukorijenjen je u pitanju o Λόγος kao povezivanju Ἓν i Πάντα; razlika između pravosti i nepravosti – sa stajališta Priloga filosofiji primjerenije: tu-biti i ne-biti-tu – može se svesti na nužnost primjerenog ὁμο-λογεῖν. Razumijevanje, zatečenost, govor i propadanje nadaju se – uvijek samo ako se prihvati ispravnost one pretpostavke – iz Heraklitove misli u 50. fragmentu (i iz onog što je rečeno u Parmenidovu 3. fragmentu).*

* Heraklit, B50: Οὐκ ἐμεῦ ἀλλὰ τοῦ λόγου ἀκούσαντας ὁμολογειν σοφόν ἐστι, ἓν πάντα εἶναι (”Ako poslušate ne mene nego logos, mudro je priznati da je sve jedno.”); Parmenid, B3: … τὸ γὰρ αὐτὸ νοεῖν ἐστίν τε καὶ εἶναι (”… jer isto je misliti kao i biti”). (Navodi prema Diels-Kranz.)

ulomak iz Helmuth Vetter, Texta in contextibus, Zagreb 2005., str. 28.-36., preveo: Marinko Mišković

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s