fizika i filosofija? (ulomak iz intervjua s Borisom Kožnjakom)

Pitanje o tome kako i što uopće filosofija znanosti doprinosi samoj znanosti ‘ultimativno’ je pitanje s kojim se svaki filosof znanosti neizostavno susreće u raspravama s djelatnim znanstvenicima, a neka od parafraza Feynmanova ‘argumenta’ da znanstvenici trebaju filosofiju kao što ptice trebaju ornitologiju najčešći je ‘ultimativni’ odgovor koji ovi potonji nude u raspravama te vrste. Međutim, ono što dosjetke Feynmanova tipa jedino pokazuju jest da djelatni znanstvenici koji ih plasiraju o samoj povijesti znanosti, ali i o aktualnoj znanosti, znaju otprilike isto koliko i same ptice uistinu znaju o ornitologiji, da se i sam poslužim dosjetkom koja kola u krugovima filosofa znanosti. Da krajnji dosezi filosofije znanosti nisu tek neobavezno ćaskanje o znanosti kojemu bi se, u najpoželjnijoj varijanti, trebali posvetiti sami znanstvenici u mirovini ili na kavama u pauzama između vlastitih istraživanja, uz možda pokojeg upućenijeg filosofa, već da filosofija može imati, da je često imala i da još uvijek ima usmjeravajuću ulogu na sama znanstvena istraživanja pokazuju brojni primjeri iz znanosti, poglavito fizike. Primjerice, u formuliranju specijalne teorije relativnosti Einstein uopće nije bio potaknut slavnim nultim rezultatom Michelson-Morleyeva pokusa, kako se to uobičajeno podučava studente, već je primarno i isključivo bio inspiriran i motiviran Kantovom filozofijom prostora i vremena. U periodu pak formuliranja kvantne mehanike filosofska su pitanja gotovo pa bila neodvojiva od onih fizikalnih i to ne samo na razini naknadne interpretacije rezultata istraživanja. Fizičari poput Plancka, Heisenberga, Schrödingera, Bohra, Paulija i drugih tako nisu bili samo zgodimice sjajno klasično obrazovani, poglavito u filozofiji, već su njihovi filozofijski svjetonazori izravno utjecali na smjer u kojem su oni gradili svoje teorije, te je tako primjerice Schrödinger, koji je inače pisao sjajne stvari iz povijesti filosofije, poglavito o antičkoj filosofiji, do svoje valne mehanike došao kao uvjereni plenist parmenidovsko-descartesova tipa što je jasno i izravno vidljivo u njegovim tekstovima, da tek kratko ilustriramo postavljenu tezu. Doduše, iako u današnje doba uske specijalizacije vjerojatno manjkamo osobama univerzalne ekspertize i obrazovanja kao što su bili ovi genijalni umovi fizike prve polovice 20. stoljeća, ova uska sveza između fizike i filozofije i dalje se nastavlja suradnjom fizičara i filosofa fizike u interdisciplinarnim timovima na brojnim fundamentalnim i konceptualnim pitanjima suvremene fizike, primjerice u području kvantne teorije gravitacije, kvantne teorije polja, teorijama kvantne informacije i drugdje. Sve ovo nije bez posljedica i za eksperimentalnu znanost. Naime, eksperimentiranje nije naprosto neko nasumično prikupljanje empirijskog materijala, neko neizvjesno iščekivanje što će se od prirode uloviti u naše eksperimentalne zamke. Kao što je Einstein dobro znao, tek teorija određuje ono što se može motriti i mjeriti, ona određuje fokus naše empirije i načine kako se prema njoj odnosimo, i u tome smislu eksperimenti nisu samo ‘teorijski opterećeni’ već i filosofijski, utoliko što same teorije nisu invarijantne na ove utjecaje. Naravno, … u svom svakodnevnom radu većina eksperimentatora ovisi najviše o naučenim paradigmatičnim vještinama, a manje o propitivanju vlastite prakse… No, to što u bavljenju – kuhnovski rečeno – ‘normalnom eksperimentalnom znanošću’ filosofija nije izravno vidljiva, ne znači i da je nema. …

Tzv. poietički realizam, koji je svoje temeljne konture zadobio u okvirima projekta naturalističke filozofije fizike još za vrijeme moga boravka na Zavodu za povijest, filozofiju i sociologiju znanosti, a čiji je voditelj bio profesor Srđan Lelas, počiva na dvije međusobno povezane ideje: na ideji o proizvodnji fenomena i redefiniciji standardnog poimanja odnosa znanosti i tehnike. Glede prve ideje, ona se gradi nasuprot tradicionalnom viđenju eksperimentiranja kao pukog otkrivanja predpostojeće zbilje i znanstvenog instrumentarija isključivo kao proširenja i pojačanja dosega naše slabašne percepcije, u smislu da promotrivi svijet instrumenti i naprave zapravo proširuju prije svega jedinstvenim proizvođenjem fenomena, uključujući i one koji se bez njih nikada ne bi pojavili, a koji, jednom kada su proizvedeni, zauzimaju svoje mjesto ‘u prirodi’ i time postaju dio onoga što znanost mora ‘spasiti’. Glede pak druge ideje, riječ je o tome da se tehnologija više ne vidi tek kao puka primijenjena znanost, već je moderna prirodna znanost uopće moguća uz pomoć tehnologije koja, kako to jasno slijedi iz njezine povijesti, ima svoj vlastiti teorijski neovisan život, a same teorije više nisu opis stvarnosti ‘po sebi’ već svojevrsne preskripcije za proizvođenje eksperimentalnih fenomena, odnosno, bolje rečeno, tehno-fenomena kao inherentno sinergijskih pojavnosti, sučinaka istraživanih predmeta i sredstava istraživanja. Sada, u jednoj takvoj hermeneutičkoj petlji iskustvenog i teorijskog, ili slikovitije rečeno u igri na granici potencijalnog i aktualnog bitka, gdje je priroda zapravo dvostruko učinjena artificijelnom – prvi puta proizvodnjom eksperimentalnih naprava kao specifičnih artefakata za iskustveni poseg u skriveno i drugi put proizvođenjem fenomena u instrumentima i kroz njih – eksperimentalno proizvođenje u konačnici sabire i isprepliće i ono tvarno i ono ‘duhovno’, tako što ‘duhovno’ (teorijsko) biva o(s)tvareno, a tvarno ‘oduhovljeno’, odnosno, teorijski opredmećeno. Posljedično, međutim, ono što je skriveno u našim eksperimentima, poglavito u onima s mikrosvijetom, nije tek priroda sama već je to i mala povijest ljudskih odnosa s prirodom, kako je znao govoriti profesor Supek, budući da i same eksperimentalne naprave nose neke od bioloških, historijskih i kognitivnih karakteristika njihovih proizvoditelja. Pa ipak, ovaj historicitet u proizvodnji tehno-fenomena ne implicira neki subjektivizam ili čak idealizam; naime, tehno-fenomeni sami po sebi nisu ljudska kreacija u smislu nekog metafizičkog antirealizma koji se spočitavao socijalnom konstruktivizmu, ali načini na koje oni bivaju izvedeni na vidjelo posredovanjem eksperimentalnih naprava nesumnjivo jesu rezultat ljudske kreacije, što je nedvojbeno imao na umu i C.F. von Weizsäcker kada je izjavio da je „priroda starija od čovjeka, ali da je čovjek stariji od prirodne znanosti“.


ulomci iz razgovora Borisa Kožnjaka za časopis studenata filosofije Scopus

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s