bilost? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, O koristi i šteti historije za život)

[Ž]ivotinja živi nehistorijski. Jer ona se upušta u sadašnjost kao cijeli broj, a da pritom ne preostaje neki čudnovati razlomak, … i u svakom se momentu pokazuje kao ono što sama jest… Čovjek se, naprotiv, upire o veliki i sve veći teret prošloga. Taj ga teret pritišće nadolje ili savija na stranu, otežava mu hod poput nevidljiva i mračna bremena, koje on prividno može čak i zanijekati … Stoga je tako tronut kao da se sjeća izgubljenog raja kad vidi stado na ispaši, ili još bliže, kad vidi dijete koje još nema ničeg prošlog što bi zanijekalo te se u više nego blaženoj sljepoći igra unutar međa prošlosti i budućnosti. No, ta igra djetetu ipak mora biti narušena: ono isuviše rano biva pozvano napustiti zaborav. Tad uči razumijevati riječ ”bilo je”, onu čarobnu riječ kojom čovjeku nadolaze borba, patnja i mrzovolja, da bi ga podsjećali da je njegov opstanak u osnovi imperfekt koji se nikad ne može dovršiti. Donese li konačno smrt žuđeni zaborav, pritom ujedno precrtava i sadašnjost i opstanak, te time zapečaćuje onu spoznaju da je opstanak samo neprestana bilost, stvar koja živi od toga da samu sebe niječe i razara, da samoj sebi proturječi. …

[P]ri najmanjoj i pri najvećoj sreći uvijek je jedno čime sreća postaje srećom: to da se može zaboraviti, ili učenije izraženo: sposobnost da se za vrijeme njezina trajanja nehistorijski osjeća. Tko se ne može smjestiti na prag trenutka zaboravljajući sve prošlosti … taj neće nikad znati što je sreća, a i još gore: neće nikad učiniti nešto što druge čini sretnima. … Svemu  djelovanju pripada zaboravljanje, kao što životu svega organskog pripada ne samo svjetlo nego i tama. … Dakle, moguće je živjeti gotovo bez sjećanja, pače i sretno živjeti, kako pokazuje životinja; ali sasvim je nemoguće uopće živjeti bez zaboravljanja. Ili, da se o svojoj temi izrazim još jednostavnije: postoji jedan stupanj nesanice, preživanja historijskog smisla, pri kojemu ono što živi biva oštećeno, a na koncu i propada, pa bio to čovjek ili narod ili kultura.

Da bi se odredio taj stupanj, a njime onda i granicu na kojoj ono prošlo mora biti zaboravljeno, da ne bi postalo grobarom sadašnjega, moralo bi se točno znati  kolika je oblikovna snaga nekog čovjeka, nekog naroda, neke kulture, mislim na onu snagu da se raste iz sebe na vlastiti način, da se preoblikuje i prisvaja ono prošlo i tuđe, da se liječi rane, da se nadomješta ono što je izgubljeno, da se iz sebe ponovno oblikuje razorene forme. Postoje ljudi koji imaju tako malo te snage da pri jednom jedinom doživljaju, jednoj jedinoj boli, često i na jednoj jedinoj malenoj nepravdi, neizlječivo prokrvare, kao na sasvim maloj krvavoj posjekotini. Na drugoj strani, postoje takvi na koje najdivljije i najužasnije životne nesreće, pa čak i djela vlastite zloće utječu tako malo da već usred njih ili kratko nakon njih dospijevaju do podnošljivo dobra stanja i do neke vrste mirne savjesti. Što snažnije korijene ima najunutarnjija narav nekog čovjeka, to će više on od prošlosti sebi prisvojiti ili iznuditi. A zamisli li se najmoćnija i najsilnija narav, mogla bi se prepoznati po tomu što za nju ne bi bilo baš nikakve granice historijskog smisla, na kojoj bi on mogao djelovati bujajući i oštećujući. Ona bi sebi privukla sve prošlo, kako ono vlastito tako i ono najstranije, uvukla bi to u sebe, i to tako reći pretvorila u krv. Takva narav zna zaboraviti ono što ne savlada. To više nije tu; horizont je zatvoren i cjelovit te ništa ne može podsjećati na to da još i s onu stranu njega ima ljudi, strasti, učenja, svrha. I to je opći zakon: svako živo biće samo unutar jednog horizonta može bivati zdravo, snažno i plodno. Ako je, pak, nesposobno omotati horizont oko sebe, ili je suviše sebično da bi vlastiti pogled uključilo u tuđi horizont, tad teško obolijeva i umire iscrpljeno, ili, pak, naglo i prerano propada. Vedrina, mirna savjest, radostan čin, pouzdanje u ono što dolazi, sve to u pojedinca kao i u naroda ovisi o tomu … da se jednako tako dobro u pravi čas znade zaboraviti kao što se u pravi čas sjeća, ovisi o tomu da se snažnim instinktom osjeti kad je nužno osjećati historijski, a kad nehistorijski. Upravo je to stav čijem je razmatranju čitatelj pozvan: ono nehistorijsko i ono historijsko u jednakoj su mjeri nužni za zdravlje pojedinca, naroda i kulture. …

Samo iz najviše snage sadašnjosti smijete tumačiti prošlo: samo u najsnažnijoj napregnutosti svojih najplemenitijih svojstava odgonetnut ćete što je u prošlome vrijedno znanja i očuvanja, i što je u prošlome veliko. Slično sličnim! Inače navlačite prošlo dolje k sebi. … Dakle, povijest piše onaj tko je iskusan i nadmoćan. Onaj tko nije doživio nešto veće i više od svih, taj ni iz prošlosti neće znati istumačiti ništa veliko i visoko. Izreka prošlosti uvijek je izreka proročišta. Samo kao graditelji budućnosti, kao znalci sadašnjosti razumjet ćete tu izreku. … [S]ada priliči znati da samo onaj tko gradi budućnost ima pravo suditi prošlost. Time što gledate prema naprijed, time što sebi postavljate veliki cilj sputavate ujedno onaj neobuzdani analitički poriv koji vam sad pustoši sadašnjost i gotovo nemogućim čini sav mir, sve miroljubivo rastenje i dozrijevanje. Okružite se ogradom velike i obuhvatne nade, težnje koja se nada. Oblikujte u sebi sliku kojoj budućnost treba odgovarati i zaboravite sujevjerje da ste epigoni. Imate dovoljno toga što treba izmisliti i iznaći, mislite li na taj budući život. Ali ne ispitujte povijest da bi vam ona pokazala kako i čime. Uživite li se, naprotiv, u povijest velikih ljudi, iz nje ćete naučiti najvišu zapovijed, naime, tu da se postane zrelim i izmakne osakaćujućoj obrazovanosti ovog vremena, koja svoju korist vidi u tome da ne dopusti sazrijevanje, kako  bi vama, kao nezrelima, ovladala i iskorištavala vas. A tragate li za biografijama, tad nemojte tragati za onima s refrenom ”gospodin taj i taj i njegovo vrijeme”, nego za onima na čijim bi naslovnicama moralo stajati ”borac protiv svog vremena”. Nasićujte svoje duše Plutarhom, i usudite se vjerovati u same sebe time što vjerujete u njegove junake. Stotinom takvih, nemoderno odgojenih, to znači zrelima postalih i na ono herojsko naviklih ljudi, može se na vječnu šutnju natjerati cijelu bučnu lažnu obrazovanost ovog vremena.


ulomak iz Friedrich Nietzsche, O koristi i šteti historije za život, Zagreb 2004., str. 9.-12, 55.-56., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Von Nutzen und Nachteil der Historie für das Leben (1874)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s