Aristotelova četiri uzroka u kvantnoj mehanici? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

[A]ristotelski pristup upravo na najbolji mogući način pokazuje kako u domeni eksperimentiranja s mikrosvijetom eksperimentalne naprave suštinski doprinose formi i kvaliteti fenomena izvedenih u pojav. …

Prije svega, činjenica da se u različitim, međusobno isključivim eksperimentalnim postavima kvantni fenomeni pojavljuju na dva međusobno isključiva načina (što je jasno vidljivo u eksperimentima s valno-čestičnom komplementarnošću poput GRA eksperimenta) snažno je sugestivna da kvantni entiteti per se nisu nalik ničemu što tradicionalna ontologija (v. Aristotelovu Metafiziku 1001a5, 1028a10-13; Fizika 209a31-b5) prepoznaje kao ovo definitivno jedno (τὸ ἓν) i ovo definitivno nešto (τόδε τι) što se nalazi isključivo na jednom, vlastitom mjestu (τόπος ἴδιος) na način tzv. zbiljskih bića (ἐνέργειᾳ ὄντα) koja nose sva svojstva parmenidovskog bitka (jedinstvenost, određenost, temporalna postojanost i nepromjenjivost). Nasuprot entitetima klasične fizike, koji po svim tim standardima predstavljaju zbiljska bića, kvantni entiteti predstavljaju

nešto posred ideje događaja i zbiljskog događaja, čudnu vrstu fizičke realnosti upravo po sredini između možnosti i zbiljnosti,

kao što je to još odavno predložio Werner Heisenberg. Ovu čudnu i razvidno noumenalnu (stvar-po-sebi) vrstu realnosti  pripisanu kvantnomehaničkim sustavima Heisenberg je smatrao ne samo nalikujućom vrsti realnosti koju je Aristotel sažeo pod pojmom možnosti (δύναμις) već u doslovnom smislu istom. Štoviše, Heisenberg je smatrao da famoznu funkciju stanja (ili, poznatije, valnu funkciju) koja opisuje kvantnomehaničke sustave valja držati ni više ni manje nego li

kvantitativnom formulacijom koncepta δύναμις ili, u kasnijoj latiniziranoj inačici  ‘potentia’, u Aristotelovoj filosofiji.

Stoga Heisenberg smatra da

iako u eksperimentima o atomskim zbivanjima radimo sa stvarima i činjenicama, s pojavama koje su isto tako realne kao bilo koje pojave u svakodnevnom životu, sami atomi i elementarne čestice nisu na isti način realne: one čine svijet tendencija ili možnosti prije nego li svijet stvari i činjenica.

Kada je pak riječ o povezanosti ovog potencijalnog bitka s onim aktualiziranim u konkretnim eksperimentalnim situacijama, Heisenberg smatra kako se ”prijelaz iz mogućeg u faktično događa upravo za vrijeme čina motrenja”, odnosno, ”čim je u igru došlo međusobno djelovanje predmeta s mjernim uređajem, a time i s preostalim svijetom”, pri čemu  ”samo motrenje mijenja funkciju vjerojatnosti diskontinuirano… izabirući od svih mogućih događaja onaj koji se zaista dogodio”. Prije samoga Heisenberga, ali bez izravnoga pozivanja na Aristotela, ovu vrstu kvantne ontologije zagovarat će i David Bohm, koji je o kvantnim svojstvima tvari govorio kao o

nepotpuno definiranim potencijalnostima koje se ostvaruju u definitivnoj formi tek interakcijom s drugim sustavima, kao što su mjerne naprave.

U Aristotelovim terminima, kvantni entiteti predstavljaju realna možna bića (δυνάμει ὄντα) u smislu po sebi relativno neodređenog ali za nas realnog predmeta promjene (ὑποκείμενον) receptibilnog za poprimanje oblika, odnosno, forme (εἶδος) koje se događa prema prigotku (κατὰ συμβεβηκός) eksperimentalne situacije, što je posve relacijski odnos, budući da su možnost (δύναμις) i zbiljnost (ἐνέργεια) same po sebi skupštinski relacijska svojstva (Metafizika 1017a35-b3).

Sada, opisujući eksperimentiranje u kvantnoj fizici na taj način, jasno je da u ovom specifičnom izvođenju u pojav kvantnih fenomena ovaj odnos možnosti i zbiljnosti predstavlja odnos tvari (ὕλη, kao temeljnog podmeta promjene) i forme (εἶδος, kao ne samo osjetilnog oblika stvari nego i njene inteligibilne strukture). Kako je to sasvim jasno naglasio Aristotel,

tvar postoji možnošću budući da može poprimiti oblik, a kada postoji zbiljnošću tada je u svome obliku (Metafizika 1050a15-16).

No, u našim eksperimentima s kvantnim svijetom tvar ne poprima oblik spontano ‘svojom vlastitom naravlju’. Kao što smo vidjeli, ovaj je proces u strogome smislu situacijske i kontekstualne naravi tako da ozbiljenje možnog kvantnog bića nije određeno samo naravlju kvantnih objekata već također i naravlju samih mjernih naprava (primjerice, time je li riječ o interferometru ili detektoru, kako je to vidljivo u GRA eksperimentu). Stoga famozna cjelovitost kvantnih pojava ne sabire samo tvarni uzrok (causa materialis), ”ono iz čega prisutnoga štogod nastaje” i djelatni uzrok (causa efficiens), ”ono odakle je počelo promjene” aktualiziranih kvantnih pojava već također i ”ono poradi čega” (causa finalis) te ”oblik i uzor” (causa formalis) njihova ozbiljenja, primjerice, ‘ozbiljenog vala’ ili ‘ozbiljene čestice’ (τέλος), odnosno, ‘čestičnost’ ili ‘valnost’ (εἶδος; Aristotel, Fizika 1946b23 i dalje). Dakako, ne bi li izbjegli nesporazume, ovdje moramo imati na umu tradicionalno filosofijsko poimanje uzroka (αἴτία) u smislu četiriju ‘načina dugovanja’ koji ”puštaju da ono još-ne-prisutno dođe u prisuće” (Heidegger). Ova pak su četiri načina dugovanja u svojoj suštini ništa drugo do li četiri načina odgovora na pitanje ‘zašto?’ odnosno ‘poradi čega?’ neke pojave, kako je to uostalom i kod samog Aristotela, što se vidi primjenljivim kako na prirodna tako i tehnička bića, s jedinom razlikom u počelima (ἀρχή) njihova ‘gibanja’ – dok se za prirodna bića (φύσει ὄντα) počelo njihova ‘gibanja’ nalazi u njima samima, za artificijelna bića (τέχνει ὄντα) počelo ‘gibanja’ nalazi se izvan njih samih. Jednom kad prihvatimo ovo značenje’ uzroka’, ogoljeno od modernih isključivosti (poglavito od post-Humeova gledišta o ‘uzrocima’ isključivo u terminima eficijentne kauzalnosti, od brkanja ‘finalnih uzroka’ sa ‘svrhama’ itd.), gotovo je pa trivijalno vidjeti kako zapravo  ne postoji suštinska razlika između načina na koji kipar proizvodi kip, koji se poput svih ostalih artefakata ne nalazi spontano u prirodi kao takav, i načina na koji eksperimentalci proizvode kvantne pojave. Na isti način kao što je i kipar, kao počelo ‘gibanja’ samog kipa (odnosno njegove aktualizacije) ‘odgovoran’ istovremeno i za utiskivanje forme (εἶδος) kipa u relativno amorfnu nakupinu gline i za pripuštanje τέλος -a u tom ozbiljenju, tako i kvantni fenomeni, imajući počelo vlastita ozbiljenja u samim eksperimentalnim napravama, ‘duguju’ svoje ‘gibanje’ samima napravama, u kojima i kroz koje poprimaju i εἶδος i τέλος.  Kao takvi, kvantni su fenomeni jedinstveni i nerazdruživi tehno-fenomeni a ne tek primjer prirodnih fenomena pokrenutih i ograničenih artificijelnim sredstvima  i artificijelnom okolinom eksperimentalnog postava. Kvantni tehno-fenomeni su tako inherentno sinergijske pojavnosti, sučinci istraživanih predmeta i sredstava istraživanja, pri čemu stanja instrumenata doduše ovise o potencijalnostima samih predmeta … ali gdje i stanja i svojstva predmeta na suštinski način ovise također i o stanjima i naravi samih instrumenata.

ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija, Zagreb 2013., str. 159—162.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s