Mario Kopić: Razapetost ljubavi

U igru svijeta nikada ne stupamo ni prerano ni prekasno. Dok jesmo, dok prebivamo na svijetu, jesmo tu, u igri. U igri sa živima i u sjećanju na mrtve.

Dijabolički ponor između živih i mrtvih je ponor unutar svijeta. No nije na površini svijeta. Na površini svijeta postoji linija, poveznica i ujedno razdjelnica, između zemlje i neba. S našeg gledišta, gledišta kao stajališta, ta je linija granica obzorja. Zanemarimo li zemlju, granica našega neba. Ali to je samo statički aspekt. Bitno za tu liniju jest da je nikada ne možemo dosegnuti, da nam upravo tada kada nam se čini da smo joj se približili, iznenada izmiče. Tako je i s vremenom kao horizontom bivstvovanja. Kako od tu možemo samo gledati na stjecište zemlje i neba, ne možemo ga dotaknuti, a nekmoli preći s onu stranu njega, tako ni sa svojimsada ne možemo nikada sustići, a kamoli prestići svoje bivstvovanje, bivstvovanje samoga sebe kao bivstvujuću budućnost bilog. A u bilost, u ono što nije nazočno ali je prisutno, spadaju i naši mrtvi. Bogovi doista mogu pobjeći, ali mrtvi nas ne mogu napustiti. Napuštaju nas, svojom smrću, samo živi.

Veza između mrtvih i živih je sila sjećanja što se rađa iz boli oproštaja. Kao što zemlja i nebo međusobno pripadaju, tvore sim-bol samo na liniji koja ih odvaja, tako nas i sjećanje spaja s mrtvima. Sjećanje na mrtve ne bi bilo tako živo ako u njemu ne bi osjetili vlastitu smrtnost, ako u sili sjećanja, u žudnji za (već) mrtvima ne bi bila prezentna misao na vlastitu smrt, ako u ljubavi između živih i u ljubavi prema životu ne bi svagda već bio i rez želje za smrću. Želja za smrću ima dva izvorišta: smrtni strah i žudnju za spajanjem (s)polova. Taj dvostruki žalac želje za smrti, zbog kojega je spolna želja – a samo je spolna želja istinska želja – svagda već i smrtna želja, trajna je klica ljubavi kao erotske religioznosti i/ili religiozne erotičnosti.

Zato apsurdna nije religija, nije vjera kao re-ligio, nego je apsurdno ono nagovještavanje kraja religije što proishodi iz pretpostavke o ukidanju straha pred ”prirodnom pojavama” i ”osjećajem nemoći”, kao da ima išta strašnije od smrtnog straha i straha od nemoći što ga čovjek osjeti sa svojom smrtnošću. Nedomišljenost i nedosljednost tih navjestitelja kraja religije jest u tome da istodobno nisu nagovijestili i kraj erotike. Ukoliko su nešto više od ustanka potlačenih, komunistička ili nacionalistička revolucija (communitas kao bogata zemaljska zamjena za siromašni nebeski religiositas) i seksualna revolucija (sexus kao bogata čulna zamjena za nadčulni eros) ne mogu jedno bez drugoga. Dvije su strane istog meta-fizičkog stremljenja: stvoriti carstvo nebesko na zemlji, odnosno stvoriti savršenu (nacionalnu) zajednicu (komunu), ukinuti sve razlike i stupiti na mjesto Boga (Besmrtnika). Pobijediti ne samo smrtni strah, nego i samu smrt. Postaviti komunu (komunizam i/ili nacionalizam) kao vječnu kopulu i život kao permanentni koitus. Promijeniti svijet iz sim-bola u sferu bez dijaboličnog reza u sredini. Zaboraviti na smrt.

Taj proces, taj juriš u zaborav smrti, u zaborav čovjekova bivstvovanja kao konačnog, kao vremenu izručenog bivstvovanja, započeo je s platonizmom. Platonistička Ideja, koja je s onu stranu bivstva (epekeina tes ousias) i koja je Pol bez protiv-pola, čisto je Svjetlo, sebe sama osvjetljujuće svjetlo. U tom (panoptizmu) je temeljna i neukidiva luciferičnost metafizike. Jer ako ukinemo Ideju kao filozofski sinonim za Lucifera, ukidamo i meta-fiziku. A s njom i pjesničku riječ kao poetsku metaforu. Metafore su moguće samo u sjenci Lucifera, odnosno kao čulno sijanje/zračenje Ideje. Ukoliko je poezija metaforička, a ne simbolička, tada zajedno s filozofijom kao metafizikom prinosi (čisto) Svjetlo i prenosi smrt, pretvara smrt u nešto drugo od smrti. Kako filozofija, tako i poezija (umjetnost) u tom slučaju gube svoju ljubo-pitljivost i nastoje se preko glorificiranja života pretvoriti u čistu volju za život. U volju za život (vječnog) života bez smrti.

Metafizički Bog, koji se među ljudima udomaćio kao Bog kršćanske teologije, Bog kao čisto Svjetlo, kao čista Neskrivenost (Istina), dakle kao potpuna negacija skrivenosti i skrovitosti (smrt smrti), nije ništa drugo nego svoj vlastiti Lucifer. U tome je smislu teologija od toga trenutka nadalje, kad je sveto pretvorila u epitet Boga kao najsvjetlijeg i najsvetijeg, kao Svjetla, uništavateljica svetoga kao tajne svijeta. Božje kao sveta, čista glorija, nije nešto sveto, nego nešto što hoće biti s onu stranu svetoga kao onog skrivenog u neskrivenom. Želi biti s onu stranu skrivenosti i skrovitosti i svega smrtnog.

Metafizika i kršćanstvo, ukoliko se oslanja na metafiziku, nastoje horizont čovjekove dvo(s)polnosti prevladati i preobratiti čovjekovu horizontalnost, vezu među (s)polovima, u izraz, u metaforu čiste vertikalnosti. Religija kao ujedinjujuća veza (s)polova tako se pretvara u predanost svetoj (čistoj) gloriji, odnosno božanstvu. U predanost koja uništava, ako se potvrdi kao međusobna obaveza, oba pola i oba spola. Uništava muškarca, jer nikad ne može dobiti ženu koja bi posve odgovarala božanstvu, i uništava ženu, koja ne može odgovoriti ”snovima” muškoga i doista postati Ženom. Don Quijote de la Mancha kao Ideja, kao nositelj glorije o Dulcineji, doista nije mogao oživjeti sve dok nije umro kao Alonso Quijano, kao smrtni čovjek. No ujedno je istina i to da kao smrtni čovjek, kao Alonso Quijano, nije mogao umrijeti dok je bio Lucifer (uključujući s idejom o Dulcineji) Ideje o Don Quijoteu de la Mancha.

U svjetlu Ideala ne možemo nikad ugledati drugoga kao drugoga, nego uvijek i samo kaoružnog drugog. U tome je luciferičnost sferičnog, odnosno meta-fizičkog pogleda na svijet, čije najstarije i najustrajnije opredmećenje jeste pred-stava o Bogu. Vjera u Boga kao čisto Svjetlo ne može biti drugo nego slijepa vjera, vjera slijepa za ljepotu svijeta kao svijeta. Svijet u Svjetlu Boga već je unaprijed zatamnjen. Razočaranost nad tim da stvari nisu Stvar sama, to jest Bog, hodi pred vjernikom, pred čovjekovim čuđenjem nad tim da stvari jesu, pred njegovom očaranošću bivstvovanjem (pri-sutnošću) stvari kao stvari. Doista pravi vjernik zato želi na onaj svijet, u onostranstvo, k Bogu. Savjetuje mu sveti Augustin: ”Suzdrži se od toga da voliš u ovom životu, kako ne bi izgubio život vječni… Ako si volio neumjesno, ti si dakle mrzio. Ako si mrzio razborito, tada si volio”.

No dok Bog znači odcjepljenje i osamostaljenje, zacjeljenje i ovjekovječenje jednog od polova svijeta kao sim-bola, u ogledalu Boga kao Svjetla sim-bolnost se svijeta pokazuje kao božje djelo (Zeus, na primjer, prvobitno ljudsko biće za kaznu siječe napola), a spajanje (s)polova kao nesretna posljedica odcjepljenja i kao vraćanje u prvobitnu cjelinu, a ne kao sreća obitavanja na svijetu. Ludo je voljeti ljude zbog ljudske uvjetovanosti, kaže sveti Augustin, voljeti nekoga tko mora umrijeti kao da ne mora umrijeti. Pascal u svojim Mislima uz mrvicu afektiranja, ponavlja isto: ”Nemojte se vezati za mene, jer ja moram umrijeti; radije potražite Boga”. Vertikala prema Bogu (ili njegovoj zamjeni, poput Žene), čovjeku njegov horizont ne samo zasljepljuje, nego mu ga, usađujući mu ga u središte srca, i oduzima. S vjerom kao Vjerom u Boga čovjek gubi vjeru u svetu tajnu svijeta: veselje nad uživanjem u svetoj igri svijeta preobraća mu se u potištenost i tjeskobu zbog rđave savjesti. Bog kao Sfera, kao umišljena cjelovita Cjelina, čiji Atmos (Eter) cijeli sve rane svijeta, i smrtnu ranu čovjeka, čovjeku ne pruža vjeru, nego ga sili u nevjeru u svijet, u svjetskost svijeta kao svijeta, svijeta kao sim-bola s dijaboličkim rezom u sebi, rezom između suprotstavljenih (s)polova. Time čovjek preko Vjere u Boga, slijep za taj rez, pribjegavajući nadi u besmrtnost i zatvarajući smrt kao škrinju ništine u kovčeg zavjeta s Bogom, oduzima čovjeku njegovu ljudskost, mogućnost ”pjesničkog obitavanja na svijetu” (Hölderlin). Biblijska Pjesma nad pjesmama nije eulogija Bogu, nego pjesma o tajnoj (s)polnosti svijeta kao svijeta.

Ljubav kao ljubav, kao ljudska ljubav, a ne kao Ljubav, moguća je samo kao prihvaćanje drugog i kao predavanje drugome. Pri pristajanju na drugoga u njegovoj drugosti, u pristajanju na razliku, i time na dijaboličnost zajedničkog prebivanja, su-bivstvovanja. Spolnost je ishodište i stjecište erotske religioznosti i/ili religiozne erotičnosti. Spolnost je obzorje unutar kojega mi se drugi i drukčiji pokaže ne samo kao stvar, nego kao lijepa stvar, kao lijepa žena ili lijep muškarac.

Ljubav povezuje, ljubav je religio, odnosno erotična je samo ukoliko je seksualna. Najtajanstvenija, najsvetija je zato seksualnost. Otvorenost u raspor čovjekova bića kao su-bića, u bezdan čovjeka kao smrtnog bića. Ekstaza spolnog spajanja nije prividna, zato vjera u ekstatičnost (spolne) ljubavi nije obmana. Obmana je Vjera u Ljubav. U vjeru u ekstatičnost ljubavi spada zato i nevjerica u obećanje Ljubavi, u Boga.

Znamenje je ljubavi kao ljubavi – nježnost. Bog ne poznaje nježnost, u najboljem slučaju poznaje milosrđe. ”Čovjek koga Bog voli”, kaže otac Anders Nygren u djelu Eros i Agape, ”nema sam po sebi nikakve vrijednosti; ono što mu daje vrijednost jest činjenica da ga Bog voli”. Bog ”nas je stavio na ovaj svijet”, objašnjava sveti Franjo Saleški (Franciscus Salesius) u 17. vijeku, ”a da za vama, koji ste mu potpuno beskorisni, nije imao nikakve potrebe, nego samo da bi na vama izvršio svoju dobrotu, dajući vam svoju milost i svoju slavu”. Nježnost pak proishodi iz osjećaja ranjivosti drugog bića, iz osjećanja vlastite ranjivosti i prvobitne ranjenosti oba bića: smrtonosne odvojenosti od drugoga, od majke koja je dala život.

Znamo da smo svakim danom sve bliže smrti, no čudo da jesmo zbog toga nije ništa manje, dapače, svakim danom sve više raste. Nema radosti bivstvovanja bez užasa ništine. Otuda potresnost ljepote. I razapetost ljubavi što spaja: nevjera ne navire odnekud odozdo, nego je u srži vjere.

Pogledaj dom svoj, anđele. Postat će Orfej.

preuzeto s Gledišta: Mario Kopić: Razapetost ljubavi.

Oglasi

Jedna misao o “Mario Kopić: Razapetost ljubavi

  1. Esej mi se jako svidio, ali mi ne otklanja neka pitanja. Ona se mogu, na koncu, svesti na jedno: nije li Gadamer u pravu kad kaže da Platon nije bio nikakav platonist?

    Naime, zar nije tako da kod Platona ono glavno ipak nisu ideje, nego počela kojih ima dva? Ono Jedno nije mono-pol, nego je u odnosu s onim što se rijetko izričito pojavljuje, ali se ipak pojavljuje u pozadini, u nasljedovanju pitagorejskih počela peras-apeiron, kao ”neodređeno dvojstvo”, kao ”više-manje”, možda i kao chora, možda u nauku iz Fileba o dva načina mjerenja, možda kao ono zakrivljeno (naspram onoga pravoga). Tek kad je apeiron, ono neodređeno (spram ideje), postao naprosto ”ništa”, tek tada imamo mono-pol. Mislim da taj korak nije napravio Platon.

    Zar nije tako da ideje, kao izvanvremene, nisu neka Platonova izmišljotina, nego prije inherentno svojstvo jezika, barem onoga iskaznoga, i mišljenja, barem onog logičnog i onog matematičkoga? I nije li već Platon prepoznao opasnost mono-poliziranja takvog načina govora, pa nije pisao neke traktate more geometrico, nego dijaloge koji svoj idealni-izvanvremeni sadržaj iznose u napetosti spram kontingentnog konteksta (mjesta i vremena gdje se razgovorna situacija odvija, sasvim ljudskih i povijesno postojećih sudionika razgovora, nepouzdanih svjedoka koji razgovore prepričavaju, itd.)?

    Je li aristokracija, koja zadržava mnoštvenost onih najboljih, ipak nešto drugo od mono-polističke mon-arhije? Je li pravednost shvaćena kao ”svakome svoje” nešto što dokida svojost-vlastitost?

    Nije li položaj čovjeka uopće, a posebno filosofa, onaj Erosa iz Simpozija, bivanja između (dvojega)? Na koncu, možda je ono Dobro samo, koje se ne može znati poput ostalih znanja (dakle, nije poput ostalih ideja, nego nešto drugačije), koje nije nešto vječno/izvanvremensko nego bljesne u trenutku pa se nadalje ”hrani” (valjda se ono izvan-vremena ne hrani, ne živi), upravo ljubav između dvoje? Između dvoje koji bi, doduše, mogli biti sami za sebe, ali je bolje, upravo Dobro, da su jedno za drugo, da jedno drugo čine cijelim?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s