Svakako znademo dovoljno da bismo posumnjali u romantičarsko slavljenje života kao … ”kaosa” koji dionizijski rađa sebe samoga (Nietzsche). Jer život nam se uvijek suprotstavlja u veoma pregnantnim individuiranim formama. Nije samo potpuno organiziran oblik, nego se uvijek – ”u” nama, kao i ”izvan” nas – pojavljuje kao periodizirano, ritmizirano, svrsishodno gibanje. Život – na svim svojim stupnjevima – ima sustav. Uvijek je ondje gdje se nešto ”oblikuje”. Oblikovanje je – čak i u najjednostavnijim formama nastajanja i rasta – više od pukoga gibanja koje negdje nešto gradi. Ono u sređenu postupku proizvodi nadmoćna stanja reda. …
Promatraču koji stoji predaleko vani ili je sasvim utonuo u sebe život ponekad i može djelovati kaotično, no svakom pomnijem pogledu ipak će otkriti uvelike uređen tijek, zakonitost koja se krši samo povremeno, a time i sustav na svim svojim stupnjevima.
Pokušavajući se suprotstaviti umu, filozofija života načinila je od života zbivanje koje tajanstveno vrije iz tamnih izvora, gdje razum i um samo stvaraju mjehuriće koji se uspinju i odmah rasprskavaju. Pjesničkom prikazu doživljavanja nisu postavljene granice, i možda doista stoji da biće koje samoga sebe naziva ”čovjek” i u svojoj znanstvenoj epohi u snovima tek ostaje visiti na leđima tigra (PW; 1, 760). Možda nikada nećemo pronaći odgovor na pitanje kako je nastao život i kako je to nakon dvije milijarde godina u naglom napadu evolucije iznašao ljudsku inteligenciju. … Tu djeluje jedan proces, teško proničan u svojim izvorima i svojoj dinamici, koji svakako nećemo htjeti ishitreno pretvoriti u pojmove.
Pa ipak, poštenje zahtijeva da priznamo kako se život doživljava kao doista nesaglediv i kaotičan samo ondje gdje nas iznenađuje. Najprije i uvijek iznova iskušavamo ga u njegovoj pouzdanoj pravilnosti: bilo udara svoj takt, javljaju se potrebe koje, ako to okolnosti dopuštaju, možemo zadovoljavati u ravnomjernu izmjenjivanju dana i noći. Dan nas iscrpljuje, a san nam dopušta da se probudimo odmorni; djeca dolaze na svijet prilično predvidljivo, željena ili neželjena, ponašaju se otprilike onako kao što već poznajemo od druge djece, između druge i treće godine nauče reći svojeglavo ”ne” ili ”neću” – a tada konačno ipak hoće, između dvanaeste i petnaeste postaju spolno zreli, manje ili više zadovoljni sobom i drugima, stare na dovoljno poznat način i umiru, ako je sve u redu, kao umirovljenici, pošto se ukupnost njihovih stanica regenerirala otprilike pedeseti puta.
U svemu tome vlada gotovo zastrašujuća pravilnost, koja se najjasnije uklapa u mijenu dana i noći, u kruženje godišnjih doba, u stalno nastajanje i nestajanje svih drugih živih bića. Repeticija i simetrija, ritam, organizacija i sustavno jedinstvo značajke su života. I tek onaj tko zanemaruje te manifestne strukture, tko traga za tajanstvenim izvorima ili poretkom iza poretka, a tada u navodnoj dubini više ne nalazi ono što tako jasno i sigurno ima na površini, tek taj tada može govoriti o kaosu, o divljini ili iracionalnosti života. Ondje gdje ga više nitko ne može slijediti bit će u pravu bez pogovora. Pa ipak je pravilnost (zajedno s predvidljivosti koja se na njoj temelji) očevidno obilježje života.
Tu je još jedan moment reda koji se rado prešućuje jer ga se sumnjiči za ideologiju: život se i unutar i izvan organizma oblikuje u hijerarhijama. Većina funkcija stoji u uzajamnoj ovisnosti, koja se ne prikazuje kao kaos već zbog toga što u određenim uvjetima jedan ostvaraj dominira nad drugim. Nećemo ići predaleko ako tu govorimo o kondicioniranim odnosima gospodarenja: ovisno o pritisku potrebe, stanju izmjene tvari, internoj ili eksternoj ugroženosti zbog prodora uzročnika ili zbog navale grabežljivaca, organizam ”mora” reagirati sam od sebe. No to uspijeva samo tako da vodstvo preuzmu pojedini funkcionalni elementi. Ako primjerice zbog sekrecije nekog hormona opadnu sveukupne granične vrijednosti za određene osjetljivosti ili se zbog aktivnosti vegetativnog živčanog sustava ubrzaju svi procesi izmjene tvari, onda odgovarajuće reagira cijeli organizam. Ako u trenutku opasnosti svime drugim upravlja refleks ”kočenja” ili refleks ”bijega”, onda to pogađa cjelokupan habitus živog bića. Ako pri pogrešnom gutanju podražaj na kašalj odmah ne preokrene smjer kretanja, a prsna se muskulatura zajedno s plućima ne pobrine za konvulzivno izbacivanje zraka, prijeti smrt gušenjem. I smrt zahvaća cijeli organizam.
U svim tim slučajevima očito je da dijelove funkcije nekog organizma određuju drugi dijelovi, ponegdje i svi – uključujući najprije sam aktivni dio. Jer, ako očni kapak osigurava funkciju oka, onda skrbi i za samoga sebe. Tko tu koga ”sluša”, nije sigurno u svim slučajevima. Presudno je osiguravanje života organizma i njegovih organa; ovisno o ugroženosti ili impulsu, ”vodstvo” preuzima organ, skupina organa ili obrazac reakcije, a drugi ga ”slušaju”. Ako se to ne dogodi, moramo zaključiti da je riječ o elementarnoj smetnji životnog procesa. Onda je organizam ”bolestan”. I sama činjenica da se kao ”bolestan” može označiti cijeli organizam, premda je oštećen samo jedan organ, potvrđuje činjenicu uzajamne ovisnosti svakog organa o svima ostalima. Ta uzajamna povezanost ne vodi do kaosa ili do paralize samo zbog toga što mnogostruko raščlanjena unutarnja hijerarhija životnih funkcija skrbi za fleksibilnost po mjeri svakog pojedinog zahtjeva.
I kao što se organi jednog organizma uzajamno određuju u funkcionalnim hijerarhijama, tako i živa bića mogu uzajamno stajati u stupnjevitim ovisnostima. Ne vrijedi to samo za poredak u velikim korporacijama mravljih ili pčelinjih rojeva, ne samo za ”poredak kljucanja ili ugriza” ili predvodničko mjesto alfa-životinja u malim skupinama, nego i za (stalno promjenjivu) diobu uloga među spolovima.
ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti, Zagreb 2003., str.109.-112., prevela: Darija Domić, izvornik: Volker Gerhardt, Selbstbestimmung. Das Prinzip der Individualität (1999)
Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra
nagovor na filosofiju 
Koliko vidim, u fokusu ovog teksta su uspješni životni oblici, tj. oni koji su uspjeli u prilagodbi i preživljavanju. Takvi životni oblici jesu periodizirani, ritmizirani, svrsishodni, pravilni, uređeni… Međutim, izostavljaju se iz vida oni životni oblici koji su se pokazali neuspješnima, a koje život, u svojoj nasumičnoj evoluciji, također generira. Jasno, gube se iz vida jer bivaju eliminirani iz sfere života i njegove repeticije. Ali ako i njih uzmemo u obzir, onda ispada da sam život baš nije tako uređen. Život svašta generira, ali prolazi samo ono što je „uređeno“. U tom smislu životni red nastaje iz kaosa.
Sviđa mi seSviđa mi se
Zar ne postupamo i inače tako? Recimo, da razmatramo matematiku ili muziku, zar ne bismo uzeli u vid uspješne slučajeve? Naravno, mogli bismo reći da na svakog uspješnog matematičara ili muzičara dolazi puno više neuspješnih. I da bi naša slika muzike ili matematike bila dosta različita da uzmemo u obzir sve te faktički krivo riješene matematičke probleme, ili sve te faktički krivo odsvirane tonove i loše melodije. I da egzaktnost matematike nastaje iz neegzaktnosti, i nešto slično za glazbu. To bi očito u nekom smislu bilo istina, no, čini mi se da to ne pomaže puno razumijevanju što je to matematika ili muzika. I slično s drugim područjima – upravo uspješni primjerci nekog X određuju što je to X (recimo, vjerojatno nećemo uzeti DDR u razmatranje kad razmišljamo o demokraciji).
Sviđa mi seSviđa mi se