harmonia? (ulomak iz Damir Barbarić, Ljepota i mjera)

Heidegger je Nietzscheovu temeljnu misao o mjeri koja sputava i zauzdava kaos beskonačnog te upravo time biva izvorom umjetnosti i ljepote … u osnovi preuzeo u vlastito filosofiranje. Bit klasičnoga stila, kako ga određuje Nietzsche, tumači on ovako:

Temeljni je uvjet, međutim, jednako izvorna sloboda za krajnje suprotnosti, za kaos i za zakon; ne puko prisiljavanje kaosa u neku formu, nego ono vladanje koje pušta da i praiskonskost kaosa i izvornost zakona budu jedno drugome suprotstavljeni, ali i da jednako nužno budu pod jednim jarmom: slobodno raspolaganje tim jarmom, koje je jednako toliko udaljeno od ukočenosti forme u poučnome i formalnome kao i od čistog bauljanja u opijenosti.

Kao krajnje suprotnosti određeni su ovdje kaos i zakon. Prvome je kao takvom – a to znači kad bi bio samome sebi prepušten – svojstveno čisto bauljanje u opijenosti, dok drugi, opet ukoliko se misli kao da je sam za sebe, nužno zapada u ukočenost apstraktne formalnosti. Da bi se to oboje spriječilo ne smije kaos biti silom suzbijen, nego slobodno ovladan. Jedino se na taj način čuvaju, a ujedno i potvrđuju i osnažuju kako praiskonskost kaosa tako i izvornost zakona. To se pak zbiva time da ih se očuva u njihovoj međusobnoj suprotstavljenosti, a ipak podvrgne jarmu koji ih oboje slobodno ujedinjuje. Ne radi se dakle ni o kakvom prisilnom podvrgavanju kaosa pod strogu ukočenost zakona, već o slobodnom ovladavanju obojima, i kaosom i zakonom, pomoću nekog jarma, koji je dakle na neki način viši od obojih i kao takav vlada njihovom živom nasuprotnošću. Svakako da nije osobito teško u tom “jarmu” prepoznati upravo ono isto što je Nietzsche sa svoje strane bio označio imenom mjere.

Ovdje naznačenu kompliciranu strukturu pokušao je Heidegger dalje domisliti jednom drugom zgodom, u okviru predavanja posvećenog Hölderlinu, i to na putu prisvajajuće i nasljedujuće interpretacije rano-grčke misli o ἁρμονία:

Ta ἁρμονία- suzvučje – nije ravnodušno, tj. napetosti lišeno suglasje, nije uopće nikakvo slaganje, koje svagda nastaje na osnovi ujednačavajućeg odlaganja suprotnosti, nego obrnuto: otvaranje pravoga sukoba otvara suzvučje, a to znači: stavlja svaku od sukobljenih moći u njene granice. To o-graničenje nije omeđivanje, već raz-međivanje, ispostavljanje i ispunjenje biti. Ako dakle sve biće stoji u suzvučju, onda upravo sukob i borba moraju sve iz temelja određivati.

Suzvučje dakle nije puko izjednačujuće odlaganje i odbacivanje suprotnosti. A ove suprotnosti o kojima je tu riječ jesu zadnje, najviše, krajnje suprotnosti: granica i ono bezgranično naprosto. Ono što je tu najteže misliti jest doista paradoksalni i posve proturječni zahtjev da se jedna od suprotnosti, naime ono po sebi bezgranično i neograničeno, misli kao ograničeno, ali na takav način da pritom ipak bude očuvano baš kao bezgranično. Takvo ograničenje ne može dakle biti neko puko ograničenje bezgraničnog, već ograničenje obiju suprotnosti, i granice i onog bezgraničnog. Kao takvo, to ograničenje je upravo razgraničenje, otvaranje obih suprotnosti u njihovoj svagda vlastitoj biti. Usuglašenost, kako je mišljena u staroj misli o ἁρμονία, nije puko nedostajanje napetosti, nije tek pomirujuće ujednačavanje, nego je baš naprotiv sukob, sporenje i borba suprotstavljenih moći.

Heideggerovo shvaćanje umjetnosti polazi od tako pojmljenog bitnog sporenja u kojemu “oni koji se spore i sukobljuju uzdižu jedno drugo u samopotvrđivanje svoje biti”. “Sukob mjere i bezmjerja” misli se ovdje nadalje kao “nasuprotnost svijeta i zemlje”:

Svijet, koji se uzdiže, izvodi na vidjelo ono što je još neodlučeno i bezmjerno, te tako otvara skrivenu nužnost mjere i odlučenosti.

Blago, ali unatoč tomu sve sabiruće i svime vladajuće sjajenje, koje potječe iz uzajamnog uklapanja zemlje i svijeta, naime iz otvaranja onog bezmjernog i s time ujedno zatvaranja tog otvorenog zasnivanjem umjetničkog djela: to je ljepota. Umjetničkom je djelu svojstveno slobodno mirovanje i počivanje u sebi. No taj je mir uistinu “prisna sabranost kretanja, dakle najviša pokretnost”. Taj posve osebujni mir nije dakle ništa drugo do “sabranost kretanja koja stalno samu sebe nadmašuje”, koja svoju bit ima u “prisnosti sukoba”.

Počivanje u sebi, koje je bitno svojstveno umjetničkom djelu, upravo je, kao sabrana pokretnost sklopljenog sporenja između bezmjernog zemlje i onoga odlučenog svijeta, jedva nađena i teško izborena mjera, koja postaje vidljivom, a to znači blista i sjaji u vidu ljepote. Kako tu mjeru točnije shvatiti? Radi li se tu na koncu ipak o nekom brojevnom mjerenju i promjeravanju, o nekom računanju?

Heidegger to najodlučnije osporava. Sasvim suprotno. Sve ovisi o tomu da se ta mjera, koja sve odlučuje, pojmi u njenoj bitnoj i sasvim načelnoj razlici spram sveg broja, svakog računanja i od onog kvantitativnog uopće. Oslonjen na Hölderlina, pokušava Heidegger tu mjeru misliti kao bit pjesništva:

Inače doista zvuči čudno kad Hölderlin pjesništvo misli kao mjerenje. I to s pravom, naime dok god mjerenje predočujemo samo u smislu koji je za nas uobičajen. Tu se uz pomoć poznatoga, naime mjerila i mjernih brojeva, promjerava nešto nepoznato, te se time to učini poznatim i tako stavlja unutar granica broja i poretka, koji su u svakom času pregledni. To se mjerenje može svaki put mijenjati, shodno vrsti uspostavljene aparature. Ali tko jamči da taj naviknuti način mjerenja, zato što je naviknut, pogađa bit mjerenja? Čim čujemo za mjeru, odmah mislimo na broj i tad oboje, i mjeru i broj, predočujemo kao nešto kvantitativno. Ali ni bit mjere ni bit broja nije kvantum. S brojevima možemo računati, ali s biti broja ne.

Pretpostavka svakog mjerenja koje postupa kvantitativno jest prethodna usuglašenost oko poznatog i općenito prihvaćenog mjerila, odnosno jedinice mjere, pomoću kojih onda postaje moguće da se nešto uvijek već unaprijed ipak učini na neki način poznatim, naime u najmanju ruku s obzirom na veličinu – i to ili ekstenzivnu, dakle broj, ili pak intenzivnu, naime stupanj. U razlici spram toga, ovdje mišljeno pjesničko mjerenje sastoji se u tomu “da uopće tek bude uzeta mjera kojom u svakom pojedinom slučaju treba mjeriti”. Kako je rečeno, Heidegger takvu mjeru, točnije takav “temeljni čin mjerenja” nalazi sadržanim u bitnom pjesništvu:

U pjesništvu se zbiva uzimanje mjere. Pjesništvo je omjeravanje u strogom smislu riječi, dakle razumljeno kao uzimanje mjere kojim čovjek tek dobiva mjeru za širine svoje biti.

Pjesničko omjeravanje mora se razumjeti kao uzimanje i primanje u strogom smislu riječi. Dok obično, brojevno mjerenje u smislu računanja uistinu počiva na tomu da se sve što jest upravo činom mjerenja tako reći nateže i navlači na nas same kao na jedino važeće mjerilo, dotle se pjesničko omjeravanje odvija “u puštanju pridolaska onog što je primjereno”, ili drugim riječima “u nekom uzimanju koje mjeru nikad ne navlači k sebi, nego je prima u sabranoj pažnji koja ostaje slušanjem”. Prethodeći svemu vidljivo-slikovnom, pjesništvo, kao uostalom i sam jezik, izvorno počiva u slušanju i u slušajućoj šutnji. I upravo je tu mjesto gdje se jedino može naći istinska mjera:

Šutnja je najskrivenije držanje mjere. Ona drži mjeru ukoliko tek postavlja mjerila. […] A ukoliko je jezik temelj tubitka, u njemu leži umjeravanje, i to kao temelj sukoba svijeta i zemlje.

ulomak iz Damir Barbarić, Ljepota i mjera, u Damir Barbarić, Približavanja, 2001., str. 76.-79.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s