svetkovni ugođaj? (aforizmi 271. i 423. iz Friedrich Nietzsche, Svitanje)

271.

Svetkovni ugođaj. – Upravo onim ljudima koji najgorljivije nastoje oko moći neopisivo je ugodno osjećati se svladanima! Odjednom i duboko utonuti u neki osjećaj kao u kakav vrtlog! Ispustiti uzde iu ruku i prepustiti se kretanju tko zna kamo! Tko je taj, što je to što nam čini tu uslugu, – a to je velika usluga: mi smo tako sretni i bez daha, i osjećamo oko sebe tako izuzetnu tišinu kao da smo u središtu Zemlje. Jednom bez ikakve moći! Igračka pra-sila! U toj sreći ima isprezanja, odbacivanja golema  tereta, kotrljanja nizbrdo bez napora, u prepuštenosti slijepoj sili teži. To je san planinara kojemu je, doduše, cilj gore, ali koji zbog ogromna umora putem najednom zaspi i sanja o sreći onog protivnog – upravo o najlagodnijem kotrljanju nizbrdo. – Opisujem sreću onako kako je zamišljam u našem današnjem žurbom tjeranom, moći žednom europskom i američkom društvu. Tu i tamo hoće ono u zanosu oteturati natrag u nemoć, – taj užitak nude mu ratovi, umjetnosti, religije, geniji. Kad se čovjek jednom privremeno prepusti dojmu koji cjelinu svega proždire i mrvi – to je moderni svetkovni ugođaj! – onda je iznova slobodniji, odmorniji, hladniji, stroži, te neumorno i nadalje oko onog protivnog: oko moći.

423.

U velikoj šutnji. – Ovdje je more, ovdje možemo zaboraviti grad. Doduše, upravo sad njegova zvona buče Ave Maria – to je ona turobna i budalasta, ali slatka buka na raskrižju dana i noći -, ali još samo trenutak! Sad šuti sve! More leži tu blijedo i blistavo, ono ne može govoriti. Nebo igra svoju vječitu nijemu večernju igru s crvenim, žutim, zelenim bojama, ono ne može govoriti. Malene hridi i litice što se zalijeću u more, kao da traže mjesto gdje je najsamotnije, one sve zajedno ne mogu govoriti. Ta neizmjerna nijemost koja nas iznenada spopada lijepa je i strahotna, srce se pritom nadima. –  O prijetvornosti te nijeme ljepote. Kako dobro bi ona mogla govoriti, a i kako opako, samo kad bi htjela! Njezin svezani jezik i njezina pateća sreća na licu  jest podmuklost, da bi se narugala tvom suosjećanju! – Pa neka joj bude! Ne stidim se toga da budem ruglo takvoj moći. Ali žalim te, prirodo, jer moraš šutjeti, pa makar tvoja vlastita pakost bila to što ti svezuje jezik:  da, ja te žalim zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: prepada se pred jednom novom istinom, ni ono ne može govoriti, i ono se također ruga kad usta nešto doviknu u tu ljepotu, i ono samo uživa slatku pakost šutnje. Govorenje, čak mišljenje postaje mi omraženo: jer ne čujem li to iza svake riječi zabludu, uobraženje, duh opsjene kako se smije? Ne moram li se narugati svom suosjećanju? Svomu se  ruganju narugati? – O more! O večeri! Opaki ste vi učitelji! Vi učite čovjeka da prestane čovjekom biti! Treba li vam se on prepustiti? Treba li on postati, baš kao što ste vi sada, blijed, blistav, nijem, strahotan, nad sobom samom počivajući? Nad sebe sama uzdignut?

aforizmi iz Friedrich Nietzsche, Svitanje, Zagreb 2005.,  str. 152.-153., 189., preveo: Davor Ljubomir, izvornik: Friedrich Nietzsche, Morgenröte. Gedanken über die moralischen Vorurteile (1881 )

Oglasi

Jedna misao o “svetkovni ugođaj? (aforizmi 271. i 423. iz Friedrich Nietzsche, Svitanje)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s