Nietzsche: mjera? (ulomak iz Damir Barbarić, Ljepota i mjera)

O čemu govore te doista teško odgonetljive metafore i ti mišljenju tako vješto primetnuti slikoviti nagovještaji? Kažimo sasvim kratko i jednostavno. One određuju bit svetkovine i ljepote koja iz nje proizlazi, i to kao samoukidanje volje. To postaje jasno onda kad se navedeni “aforizmi” čitaju i misle zajedno s onim iskazima u Nietzscheovu glavnom djelu koji su najmjerodavniji za njegovo shvaćanje ljepote, prije svega s onima iz poglavlja “O onome koji je uzvišen”.

Tek kad se onaj uzvišeni umori od svoje uzvišenosti, kad se odvikne od svoje junačke volje, tek se tad začinje njegova ljepota:

Ono lijepo nedohvatljivo je snažnoj volji.

Volja, nalog, neumitno zahtijevanje i žestoka strast onoga koji je uzvišen, a to znači junaka, silnika, moćnika, mora se utišati u ljepoti, mora se naučiti smijati i tiho smješkati. Njegova junačka volja mora i samu sebe još nadvladati, on mora postati “bezvoljnikom”. Tek će mu tad postati zamjetljiv “sveti smijeh i treptaj ljepote”, tek će mu se tad otvoriti carstvo lijepoga:

Glas ljepote zbori tiho: ona se ušuljava samo u najprobuđenije duše.

Iz tog se sklopa može primjereno razumjeti i stav u kojemu se može, ako se baš hoće, naći Nietzscheovu “definiciju” ljepote:

Kad se moć umilostivi i siđe u ono vidljivo: ljepotom nazivam taj silazak.

Moć se umilošćuje time što nadvladava sebe samu, time što kao takva propada, daje se i rasipa, postajući “darujućom vrlinom”:

Gdje je ljepota? Tamo gdje svom voljom moram htjeti, tamo gdje hoću ljubiti i propasti da slika ne bi ostala samo slikom.

Moć, sila, volja: – bit se svega toga sastoji u napetosti, u žustrini bezuvjetno zapovijedajuće usmjerenosti na neki određeni cilj. Opuštanjem te žustre volje, njezinim samoprevladavanjem – koje se zbiva u sebe-prepuštanju patećoj sreći, lijepom i ujedno okrutno jezovitom užitku nemoći – dolazi do one zagonetne treće preinake duha u kojoj niječući i sve dotadašnje vrijednosti za sebe otimajući lav postaje “djetetom”, dakle nevinošću bivanja, čistom igrom stvaranja, prvim pokretom i svetim potvrđivanjem. Ta se treća, zadnja i najviša preinaka duha prema Nietzscheu, tom navodno bezuvjetnom i bezobzirnom filosofu volje za moć, zbiva samo u posve tihoj, nasmiješenoj ljepoti, kao što se i obratno ljepota može s Nietzscheom shvatiti samo kao nevina stvaralačka igra čovjeka koji je već bitno postao “djetetom”, točnije rečeno “nadčovjekom”.

Uči li dakle i Nietzsche, usprkos svemu, da je ljepota ipak zapravo neko pomirenje, i to u smislu smirenja, u krajnjoj liniji dopadljivosti? Nikako. Upravo suprotno. To je očigledno već iz toga da sva bitna svojstva onoga što se inače razumije i označava kao “uzvišeno” u njega pripadaju samoj ljepoti, prije svega bezdana ambivalencija svih onih temeljnih ugođaja i osjećaja koji su inače sami po sebi uzajamno nepomirljivo suprotstavljeni. I onda kad se moć “umilostivi” i prevlada samu sebe, onda dakle kada “siđe”, kad “propadne”, te time postane vidljivom u ljepoti, točnije kao sama ljepota, ostaje ona ipak u ljepoti prikriveno očuvana, i to kao njen skriveni temelj i nevidljivo srediste. Osobito je važno s Nietzscheom zajedno uvidjeti da

borba i nejednakost jesu još i u ljepoti, i rat oko moći i nadmoći.

Prasukob, praborba, najizvornija protivnost naprosto, u ljepoti se doduše nekako uravnotežuju i pomiruju, no nikad nisu naprosto uklonjene i poništene.

Već od svojih najranijih djela polazi Nietzsche u cjelokupnom svom osjećanju i mišljenju od iskonske disonance i razumije čovjeka kao utjelovljenje te disonance. Umjetnost kao “kult neistinitog” i ljepota nisu drugo do veo, omotač pomoću kojeg ta po sebi neukidiva i neuklonjiva disonanca uspijeva ostati čak i samoj sebi skrivena:

Kad bi mogli zamisliti to da disonanca postane čovjekom – a i što je čovjek drugo? -, tad bi ta disonanca, da bi mogla živjeti, trebala veličanstvenu iluziju koja bi njezino biće zaogrnula omotačem ljepote.

Bit je ljepote u njenoj sposobnosti da poput “čarobnog omotača” ublaži temeljni osjećaj nelagodno uzvišenog i jezovitost blizine bogova. Tamo gdje se to zbiva širi se taj omotač kao ugođaj neiscrpive značajnosti oko pojedinoga umjetničkog djela te ublažujuća ljepota tada gotovo tek naknadno pridolazi svetkovini, prožetoj blizinom bogova i magijom.

Disonanca naprosto – ono što Nietzsche inače najčešće naziva čistim bivanjem, onim beskonačnim, ili pak kaosom – ostaje dakle usprkos omotaču ljepote na skriveni način postojati u nevidljivom središtu umjetničkog djela, kao jeziva i “ružna istina”:

Kaos se još mora u sebi imati da bi se moglo roditi plešuću zvijezdu.

Ono lijepo nastaje upravo iz neposrednog susreta i sučeljenja s tim kaosom beskonačnog, što uistinu i čini bit svetkovine. Sve dosad spomenute značajke što ih Nietzsche pridaje svetkovini nedvojbeno to potvrđuju.

Odlučujuće je pak to da Nietzsche svetkovni užitak nemoći, opuštanja i propadajućeg samoprevladavanja volje, taj osjećaj savladanosti u izuzetnoj tišini lijepoga, ali ujedno i jezivog ugođaja potpune bespomoćnosti, uvijek određeno i jednoznačno misli kao trenutačnu i prolaznu, svagda iznenadno nastupajuću i odmah već prošlu, gotovo bezvremenu zgodu. Za njom kao po nekoj nužnosti smjesta slijedi povratak, ponovno dolaženje k sebi, nova napetost i novo usmjerenje volje, odnosno sad preinačena te time i potencirana, jačom postala moć:

Kad se jednom na neko vrijeme prepusti dojmu koji sve proždire i mrvi – a baš je to moderni svetkovni ugođaj! -, postaje se ponovno slobodnijim, odmorenijim, hladnijim, strožim, te se neumorno teži dalje za suprotnošću: za moći.

Izvor lijepoga i umjetnosti uopće upravo je u toj opojnoj, duboko ambivalentnoj igri, u kojoj privremeno prepuštanje svetkovnoj nemoći i propadajućem seberazbijanju o kaotičnost beskonačnog u istom trenutku biva ponovnim sezanjem za moći, u kojem valja prepoznati samoprevladavanje i samopotenciranje volje, njen porast.

Onu umjetnost u kojoj se to samoprevladavajuće snaženje moći pokazuje i biva vidljivim naziva Nietzsche klasičnom umjetnošću. Uzde koje se privremeno, uvijek samo na trenutak, puštaju iz ruku, da bi ih se odmah u prepasti i jezi pred beskonačnim koje se u tomu otvara brzo ponovno zateglo, naziva on mjerom. Bit je klasične umjetnosti to da ona iskonsku borbu, u kojoj se očituje vječna disonanca beskonačnog i koja se pokazuje kao potpuno kaotični nemir, uspijeva mjerom sputati i zauzdati toliko da se može činiti kao da uopće i nema kaosa, beskonačnosti, borbe i nemira:

Ekstremni mir stanovitih osjećaja opojenosti (strože: usporenje osjećaja vremena i prostora) rado se zrcali u viziji najsmirenijih kretnji i vrsta duše. Klasični stil bitno prikazuje taj mir, pojednostavljenje, skraćenje, koncentraciju – u klasičnom je tipu koncentriran najviši osjećaj moći. Teško reagirati: velika svijest: nema osjećaja borbe…

Sputavanje kaotičnog mjerom u klasičnoj umjetnosti mora se razumjeti kao sebeprelijevajući izvor ljepote. Sabrani mir umjetničke savršenosti nije neko ljubomorno ostajanje u sebi, nego mirnoća koja i sama stoji pod još višim zakonom “prinude bogatstva”. Umjetnost je naime

prelijevanje i izviranje bujajuće tjelesnosti u svijet slika i želja.

Shodno tomu savršenost je umjetnika

izvanredno proširenje njegova osjećaja moći, bogatstva, nužno prelijevanje preko svih rubova.

Kad iščezne umjetnost svetkovina – dakle jedino plodno tlo u kojemu se može korijeniti te iz njega rasti i cvasti takva umjetnost koja ono kaotično-beskonačno drži stegnuto mjerom i u mjeri, a to znači zaogrnuto omotačem ljepote -, tad već umjetnost polako počinje obigravati magija smrti. Naša se zapadnjačka povijest prema Nietzscheu može prikladno pojmiti kao postupno gubljenje mjere. Već “kršćanstvo kao takvo neće samo jedno: mjeru”, dok je moderni duh pak već “nemirom” potpuno ovladan, duboka “mržnja prema mjeri i granici” ono je što ga najdublje određuje:

Mjera nam je tuđa, priznajmo to; ono što nas golica upravo je dražilo beskonačnog, neodmjerenog. Poput jahača na mahnito jurećem konju puštamo da nam padnu uzde pred beskonačnim, mi moderni ljudi, mi polubarbari.

Možda je sad postalo nešto jasnije zašto je istinska ljepota za nas današnje potisnuta u zaborav, i to u korist s jedne strane njenih vidova propalosti, naime svih vrsta onog puko uljepšavajućeg i pomirujuće dopadljivog, a s druge onog naprosto inkomenzurabilnog, neizmjerljivog i nesumjerljivog koje nastupa pod imenom “uzvišenog”. Ne bi li se onda i to toliko hvaljeno i uzdizano “uzvišeno” na koncu moglo pokazati onim što uistinu nije drugo do obmanjujući žalac bezmjernosti, koji već odavno vodi i zavodi cjelinu našega bitnog života?

ulomak iz Damir Barbarić, Ljepota i mjera, u Damir Barbarić, Približavanja, 2001., str. 71.-76.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s