Galileov platonizam? (ulomak iz Alexandre Koyré, Galileo and Plato)

Toliko smo naviknuti na … matematičku fiziku da više ne osjećamo čudnovatost matematičkog pristupa biću, paradoksalnu drskost Galileove tvrdnje da je knjiga prirode napisana geometrijskim pismom. Za nas je taj zaključak već donesen. Ali ne i za Galileove suvremenike. Utoliko je pravo matematičke znanosti, matematičkog objašnjavanja prirode, nasuprot ne-matematičkome pravu zdravog razuma i aristotelovske fizike, ono što čini stvarni predmet Dijaloga o dva najvažnija sustava svijeta, puno prije nego li suprotnost dvaju astronomskih sustava. … Uloga i mjesto matematike u znanosti zapravo nije neki nov problem. Naprotiv: preko dvije tisuće godina on je oblikovao predmet filosofskog promišljanja, istraživanja i rasprave. I Galileo je toga savršeno svjestan. Ništa čudno! Još kao mlad dečko, student na sveučilištu u Pisi, mogao je naučiti iz predavanja svoga učitelja Francesca Buonamicija da to “pitanje” o ulozi i naravi matematike čini načelni predmet suprotstavljanja između Aristotela i Platona. A nešto kasnije, kad se vratio u Pisu, ovaj put i sam kao profesor, mogao je učiti od svoga prijatelja i kolege Jacopa Mazzonija, autora knjige o Platonu i Aristotelu, da

nema nekog drugog pitanja koje bi omogućilo ljepše i plemenitije spekulacije … od pitanja je li upotreba matematike u prirodnoj znanosti kao instrumenta dokazivanja … primjerena ili nije; drugim riječima donosi li nam neku korist ili je naprotiv opasna i štetna.

Kaže Mazzoni,

Dobro je poznato da je Platon vjerovao kako je matematika osobito prikladna za fizikalna istraživanja, zbog čega joj se on sam mnogo puta utekao za objašnjenje tajni prirode. Ali Aristotel se držao sasvim drugačijeg gledišta i Platonove je pogreške objasnio prevelikom vezanošću za matematiku.

Vidi se da je za znanstvenu i filosofsku svijest toga vremena – Buonamici i Mazzoni tek izražavaju communis opinio – suprotstavljanje, ili radije razdjelnica, između aristotelovca i platonista savršeno jasna. Ako za matematiku zahtijevate … vladajući položaj u fizici, vi ste platonist. Ako naprotiv u matematici vidite jednu apstraktnu znanost, koja je stoga manje vrijedna od onih – naime fizike i metafizike – koje se bave stvarnim bićem; ako posebno smatrate da fizika ne treba drugih temelja od iskustva i mora biti građena izravno na opažanju, da se matematika mora zadovoljiti drugotnom i podređenom puko pomoćnom ulogom, vi ste aristotelovac. …

koyre

Alexandre Koyre (1892.-1964.)

To su rasprave na koje Galileo neprestano aludira tijekom Dijaloga. Tako na samom početku Simplicio, aristotelovac, ističe da “s obzirom na stvari prirode ne trebamo uvijek tražiti nužnost matematičkih prikaza.” Na što Segredo, koji sebi dozvoljava užitak pogrešnog razumijevanja Simplicija, odgovara: “Naravno, kada ih ne možemo postići. Ali, ako možemo, zašto ne?” Naravno. Ako je moguće u pitanjima koja se odnose na prirodne stvari postići prikaz koji posjeduje matematičku nužnost, zašto ne bismo pokušali to učiniti? Ali je li to moguće? Upravo to je problem, i Galileo, na margini knjige, sabire raspravu i izražava pravi smisao aristotelovca:

U prikazima prirode ne smije se tražiti matematička egzaktnost.

Ne smije se. Zašto? Jer je to nemoguće. Jer je narav fizičkog bića kvalitativna i nejasna. Ne podvrgava se čvrstoći i točnosti matematičkih pojmova. Uvijek je “manje ili više”. … [K]valiteta, kao i forma, budući po naravi ne-matematička, ne može biti tretirana matematički. Fizika nije primijenjena geometrija. Zemaljska tvar nikad ne može pokazati točne matematičke likove… Uvijek preostaje neki jaz. Na nebu je, naravno, drugačije; stoga je matematička astronomija moguća. Ali astronomija  nije fizika. Promašaj te točke upravo je pogreška Platona i onih koji slijede Platona. Beskorisno je pokušati izgraditi neku matematičku filosofiju prirode. Taj je poduhvat osuđen i prije nego je započeo. Ne vodi nas istini nego pogrešci.

Objašnjava Simplicio:

Sve su te matematičke istančanosti istinite in abstracto. Ali primijenjene na osjetilnu i fizičku tvar, ne funkcioniraju.

U stvarnoj prirodi nema krugova, nema trokuta, nema pravaca. Stoga je beskorisno učiti jezik matematičkih likova: knjiga prirode, usprkos Galileu i Platonu, nije njima napisana. Zapravo, to nije samo beskorisno, to je opasno: što je više um naviknut na točnost i čvrstoću geometrijskog mišljenja, to će manje moći shvatiti gibljivu, promjenjivu, kvalitativno određenu raznolikost bitka.

To aristotelovsko raspoloženje je daleko od smiješnoga. Barem meni izgleda savršeno smisleno. Ne možeš uspostaviti matematičku teoriju kvaliteta, prigovara Aristotel Platonu; pa čak niti gibanja. Nema gibanja u brojevima. … A aristotelovac Galileovog doba mogao je dodati da ni najveći među platonistima, sam divus Arhimed, nije mogao uspostaviti ništa više do statiku. Ne dinamiku. Teoriju mirovanja. Ne gibanja.

Aristotelovac je savršeno u pravu. Nemoguće je ponuditi matematičku dedukciju kvaliteta. I dobro znamo da je Galileo, poput Descartesa nešto kasnije, i zbog istog razloga, bio prisiljen odustati od pojma kvalitete, proglasiti ga subjektivnim, zabraniti ga u području prirode. To istodobno znači da je bio prisiljen odustati od osjetilnog opažanja kao izvora spoznaje i proglasiti da je intelektualno, pa čak a priori znanje, naše jedno i jedino sredstvo shvaćanja biti onoga stvarnoga.  …

Da biste pokazali da je moguće uspostaviti matematičke prirodne zakone, trebate to i učiniti. Nema drugoga načina, i Galileo je toga posve svjestan. Zato dajući rješenja konkretnih fizikalnih problema – problema tijela koja padaju, problema gibanja projektila – navodi Simplicija na priznanje da

htjeti proučavati probleme prirode bez matematike znači pokušati nešto što se ne može izvesti. …

Upravo sam nazvao Galilea platonistom. I vjerujem da nitko neće dvojiti da on to jest. Štoviše, on sam to kaže. Već na prvim stranicama Dijaloga Simplicio zapaža da je Galileo, budući matematičar, vjerojatno sklon brojčanim spekulacijama pitagorovaca. To omogućuje Galileo da se izjasni kako ih smatra posve besmislenima, i da istodobno kaže:

Savršeno dobro znam da su pitagorovci ponajviše poštovali znanost o broju i da se sam Platon divio ljudskom razumu i vjerovao da sudjeluje u onom božanskom samo zato što može razumjeti narav brojeva. I ja sam sam sklon toj prosudbi. …

Brojne aluzije na Platona u Galileovim djelima, i ponavljano spominjanje sokratske majeutike i nauka o sjećanju, nisu površni ukrasi rođeni iz njegove želje da se podčini literarnim uzusima preuzetima od renesansne misli koja se bavila Platonom. Niti su namijenjeni tome da nova znanost zadobije simpatije “običnog čitatelja” umornog i zgađenog suhoćom  aristotelovske skolastike; niti tome da se protiv Aristotela odjene u njegovoga učitelja i rivala Platona. Naprotiv,  one su savršeno ozbiljne i treba ih kao takve prihvatiti. Stoga, da nitko ne bi imao ni najmanje dvojbe o njegovom filosofskom stajalištu, Galileo insistira:

SALVIATI: Rješenje pitanja o kojem raspravljamo podrazumijeva znanje određenih istina koje su tebi poznate podjednako koliko i meni. Ali, budući da ih se ne sjećaš, ta rješenja ne vidiš. Ovako ću, bez da te poučavam jer već ih znaš, nego tek podsjećajući te na njih, navesti te da sam riješiš taj problem.

SIMPLICIO: Višekratno sam bio iznenađen tvojim načinom razmišljanja, koji me navodi pomisliti da si sklon Platonovom mnijenju da nostrum scire sit quoddam reminisci; molim da me oslobodiš te dvojbe i da mi kažeš tvoje vlastito gledište.

SALVIATI: Što mislim o tom Platonovom mnijenju mogu objasniti riječima kao i činjenjem. U dosad sprovedenoj argumentaciji ja sam se o tome već višekratno izjasnio činjenjem. Sad ću tu istu metodu primijeniti na ispitivanje koje je pred nama, ispitivanje koje može poslužiti kao primjer da ti pomogne lakše razumjeti moje zamisli o pribavljanju znanja…

To ispitivanje “koje je pred nama” nije ništa drugo nego dedukcija temeljnih propozicija mehanike. Galileo procjenjuje da je učinio više nego da je tek sebe proglasio sljedbenikom i zastupnikom platoničke epistemologije. Uz to on vjeruje da je, primjenjujući ju, otkrivajući istinite zakone fizike, puštajući da ih deduciraju Sagredo i Simplicio, odnosno sam čitatelj, mi sami, pokazao istinu platonizma “činjenjem”.

ulomak iz članka Alexandre Koyré, Galileo and Plato, 1943., link, preveo: ja

Oglasi

3 misli o “Galileov platonizam? (ulomak iz Alexandre Koyré, Galileo and Plato)

  1. “I imagine that whenever the mind perceives a mathematical idea it makes contact with Plato’s world of mathematical concepts…The mental images that each [mathematician] has, when making this Platonic contact, might be rather different in each case, but communication is possible because each is directly in contact with the same eternally existing Platonic World!”— Roger Penrose

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s